Svoju karijeru psihologinja i aktivistkinja Maja Mamula posvetila je borbi protiv nasilja nad ženama, a 2002. godine osnovala je Žensku sobu, jedinu organizaciju koja se u Hrvatskoj bavi seksualnim nasiljem. Iako se u vrijeme pandemije i izolacije nije povećao broj prijava nasilja policiji, dr.sc. Mamula objašnjava zašto očekuje eksploziju poziva nakon što se život vrati u normalu, ali i zašto žrtve i dalje iznimno rijetko odluče prijaviti seksualno nasilje te zašto mi, svaka građanka i građanin, trebamo odbaciti stav ‘ne želim se petljati’.
Story: U vrijeme pandemije i izolacije raste obiteljsko nasilje. Podaci govore da je u Francuskoj poraslo 36%, u Kini je tri puta više slučajeva. Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Kada govorimo o tim podacima, uvijek nedostaje informacija otkud oni dolaze. Je li to broj službenih prijava policiji ili su to podaci organizacija civilnog društva specijaliziranih za pružanje izravne pomoći i podrške. U Hrvatskoj nisu usklađeni službeni podaci policije jer se ne bilježi porast prijava prekršaja na osnovi Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao ni kaznenih djela koja uključuju nasilničko ponašanje u obitelji. Međutim, istodobno organizacije civilnog društva koje imaju savjetovališta, skloništa i višegodišnje iskustvo upućuju na to da je povećan broj poziva. Otprije je poznato da su vikendi i praznici iznimno kritični za nasilje u obitelji i nakon što su kraće vrijeme bile izložene, žrtve su mogle reagirati. Ako ste sada 30 dana zatvoreni s počiniteljem, a jedna od osnovnih dimenzija nasilja u obitelji jest kontrola, onda je jasno da dio žrtava nema mogućnost nazvati policiju. Također, ako netko u ovom trenutku traži pomoć, sigurno razmišlja što će biti poslije toga. Ako ima mogućnost otići nekomu bliskom, primjerice starijim roditeljima, razmišlja hoće li ih dovesti u opasnost od zaraze. Ako žrtva ima djecu, razmišlja kako će u ovoj situaciji otići u sklonište jer potencijalno i djecu i sebe izlaže povećanom riziku od zaraze. Treba pratiti kakvi se oblici nasilja prijavljuju jer zdrav razum govori da se neće reagirati kada se događaju manje teški oblici, nego tek kada je riječ o ekstremnijim oblicima nasilja. Ženska soba imala je pozive, a bila je riječ o jako teškim oblicima nasilja u kojima postoji velik rizik da mogu završiti femicidom.
Story: Koliko vam se više žrtava javlja?
Za Žensku sobu, ali i većinu organizacija, teško je sada govoriti o konkretnim brojevima jer najveći dio nas radi od kuće, što znači da se ne ispunjavaju svakodnevno baze podataka. Ženska soba je specifična organizacija jer se bavimo seksualnim nasiljem, za koje je oduvijek karakteristično da se vrlo rijetko neposredno prijavljuje, pogotovo ako osoba samo traži pomoć i podršku. Ženska soba bilježi blagi porast broja poziva jer dio žrtava obiteljskog nasilja nakon medijskog istupanja zove i reagira, ali teško nam je govoriti o drastičnom povećanju. Očekujemo da će se nakon smirivanja trenutačne situacije početi javljati veći broj žrtava zbog onoga što su proživljavale u ovom razdoblju.
Story: Kako se promijenio vaš način rada?
Radimo telefonski, mailom i imamo online savjetovanja Skypeom ili Zoomom. Redovito smo u kontaktu i cijelo vrijeme postoji sustav podrške, samo više nemamo osobno savjetovanje u prostoru. Otkad je počela pandemija, nismo imali nijednu osobu koja je tražila našu pomoć u postupku prijave preživljenog nasilja policiji, a naše klijentice koje su bile u postupku prijave i mi smo s njima obavili prijavu na policiji i na Državnom odvjetništvu nisu dobile nikakve pozive. Sada je sve stalo.
Story: Mislite li da će se stvari rješavati nakon što se smiri pandemija ili će u fokusu biti sanacija štete od potresa, oporavak ekonomije i strah od nove pandemije?
Organizacije upozoravaju na to da imaju povećan broj poziva, postoji aktivan interes za odlazak u skloništa. Ženska soba je s domom Duga Zagreb upozorila da nadležne institucije, prije svega policija i centri za socijalnu skrb s jedne strane te policija i pravosuđe s druge, trebaju razmotriti druge zakonske opcije. Da ne razmišljamo isključivo o sustavu smještaja žrtava u skloništa, a to su žene i u prosjeku dvoje djece, nego da se određuju zakonom predviđene mjere zabrane prilaska počinitelja. Lakše je maknuti njega, odraslu, odgovornu osobu koja je izabrala nasilje kao oblik ponašanja pa neka se sam pobrine za sebe. Više nisam sigurna što mogu očekivati. Hoće li ova situacija poprilične neizvjesnosti i ekonomske krize donijeti ponovno pomicanje tolerancije prema nasilju, i to ne samo u smislu što su sve žrtve spremne trpjeti nego i reagiranja društva? Organizacijama civilnog društva koje su specijalizirane za rad na ovoj problematici nagovještava se drastično smanjenje financiranja. Većina nadležnih institucija ne radi punim kapacitetom te su sve to poruke koje žrtvama indirektno govore da ovo nije pravi trenutak za njih i prijavu nasilja. Ne znam kada će osoba koja preživljava nasilje imati osjećaj da sustav funkcionira te da će dobiti brzu, učinkovitu pomoć i podršku pa sam poprilično zabrinuta. Španjolska, Italija, Njemačka, Francuska… odlučile su da u skladu s preporukama glavnog tajnika UN-a povećaju sredstva za skloništa, za specijalizirane organizacije te da se vodi računa o opasnosti koja prijeti. Hrvatska se odlučila za drugi pristup, a to je uskraćivanje sredstava. Sve udruge građana tretiraju se jednako i nema razlike između organizacija koje su osnovane samo zbog svoga članstva i onih koje daju podršku drugima, osobama kojima je pomoć potrebna. Ženska soba osnovana je s idejom pružanja neophodne pomoći i podrške koja nedostaje od države, a sada smo odjednom stavljeni u istu kategoriju kao, primjerice, udruge ljubitelja ptica ili čokolade. Sve to šalje poruku žrtvama kolika je njihova važnost.
Story: Ženska soba je 2005. godine provela istraživanje koje je pokazalo da samo 5% žena prijavi seksualno nasilje. Jesu li danas ti podaci drukčiji, je li se nešto popravilo?
Seksualno nasilje ubraja se u najteža kaznena djela koja su najmanje prijavljivana, i to ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu. Ne samo da se iznimno rijetko prijavljuje, nego istraživanja iz razvijenih zemalja pokazuju da samo 5 do 15 posto prijavljenih slučajeva završi pravomoćnom presudom. To je jako malo i pravomoćna presuda ne znači nužno da je ona optužujuća, može biti i oslobađajuća. Dugo nismo provodili istraživanje, ali ne bih rekla da smo napravili velike promjene kako bi žrtva lakše prijavila seksualno nasilje. Donekle mi ulijeva nadu što je Ženska soba prepoznata i kada nam se žrtve obrate, znate da je to s povjerenjem i da će sve ići lakše. Mi smo i koordinatori projekta Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela koja obuhvaća još deset organizacija civilnog društva iz cijele Hrvatske, a financira je Ministarstvo pravosuđa. Vjerujem da radom Mreže počinjemo stvarati drukčiju sliku i vjeru da se nasilje može prijaviti te da će ići lakše. Kada nam se žrtve jave, znaju da ćemo poduzeti sve što je potrebno, da ćemo ih informirati i boriti se za njihova prava. Kada zagrizemo, kao pit bull smo, nećemo odustati i nećemo dopustiti da se ne poštuju zakonske odredbe. Iako je pravosudni sustav i dalje složen tako da se prava osumnjičenika iznimno poštuju, a prava žrtava, čak propisana Zakonom o kaznenom postupku, baš i ne uvijek.
Story: Zašto se prijavljuje toliko malo slučajeva seksualnog nasilja?
Tri su osnovne grupe razloga. Prvo su osobni i ne smijemo zanemariti strah od počinitelja, koji često vrlo jasno kaže što će napraviti ako ga se prijavi. Seksualno nasilje i dalje je obavijeno sramom, a žrtve su trajno etiketirane kao silovane i uvijek postoji sumnja do koje su mjere tome same pridonijele. Tu je i strah od reakcija obitelji, prijatelja i okoline, ali i nepovjerenja te strah od institucija. Druga se kategorija odnosi na sam postupak koji je za žrtvu poprilično traumatičan, zahtjevan i dugotrajan. Treća je nedostatak specijaliziranih servisa za pružanja pomoći i podrške. U Ženskoj sobi ne uvjetujemo osobi da prijavi počinitelja. Pružamo podršku, psihološku pomoć te često u razgovoru nastojimo objasniti zašto je važna prijava, koja je uloga prijave i zašto je to dugoročno dobro za tu osobu. Imali smo sve bolje rezultate, čak su prijavljeni slučajevi od kojih je prošlo neko vrijeme, a događali su se pomaci i u nadležnim institucijama koje su prihvaćale takve prijave i pokretale postupak. Stvarno smo imali dobre rezultate i bit će mi jako žao ako se taj dio počne gubiti.
Story: Kako bi svatko od nas trebao reagirati? Najčešće se ne želimo petljati u tuđe odnose…
Velika je važnost promatrača i svako od nas treba preuzeti odgovornost, reagirati i pozvati policiju ako na ulici vidi da se događa nasilje ili zna da se događa u njegovoj zgradi. To se može napraviti anonimno. Slažem se da smo zemlja s velikom razinom predrasuda prema nasilju u obitelji i ne želimo se petljati, a često postoji i strah od nasilnika pa ne želite sebe ili svoju obitelj odvoditi u potencijalnu opasnost. Ali tako održavamo postojeći status quo. Ne reagiramo i tada se stvari ne mijenjaju. U takvoj situaciji važno je znati da mnogo žena i djece trpi nasilje, a mi to ne smijemo i ne možemo dopustiti. Trebamo reagirati, pozvati nadležne institucije i kako god možemo pomoći tim osobama da iziđu iz nasilja. U nekim slučajevima to znači zaštititi nečiji život.
Story: Imate li savjet za osobe koje su možda sada u izolaciji sa zlostavljačima?
Treba vjerovati da se može izići iz tog nasilja, ali to zvuči kao banalan savjet, pogotovo žrtvama koje su ekonomski ovisne te godinama izložene nasilju jer tada počinju gubiti samopouzdanje i vjeru da je moguć drukčiji život. Važno je obratiti se ne samo nadležnim institucijama nego i specijaliziranim organizacijama, gdje će moći razgovarati i pokušati doći do odgovarajućeg rješenja. Organizacije ne nude gotova rješenja nego pomažu osobi da u razgovoru dozna postojeće mogućnosti i što može napraviti za sebe. Ako je nasilje akutno, iznimno je važno pozvati policiju i koristiti postojeće zakonske mogućnosti, a to je da se počinitelje miče iz doma, a ne da se odvode žena i djeca.
Story: Ima li Hrvatska nešto poput ‘tihog alarma’, kao primjerice u Francuskoj gdje ‘maska 19’ upućena farmaceutima znači da je osoba u opasnosti?
Nema. To mi izgleda kao filmski scenarij i da bi to funkcioniralo, morali bismo imati razvijeno mnogo drugih stvari. Kada pogledate bilo koju ljekarnu, ispred nje je red i ljekarnica ima samo zdravstvenu iskaznicu na kojoj su ime i prezime, ali nema adresu. Ona može pozvati policiju, ali hoće li oni stići za 5, 10 ili 30 minuta, teško je reći. Ako niste pokrenuli kampanju kako biste educirali farmaceute ili trgovce kako se ponašati te ako oni nisu čuli za ‘tajnu riječ’, gledat će u tu ženu i možda dodatno na nju skrenuti pozornost. U teoriji to zvuči jako dobro, ali zabrinuta sam što bismo time dobili u praksi.
Story: Ženska soba je jedini specijaliziran centar koji se bavi seksualnim nasiljem. Koliko bi ih u Hrvatskoj trebalo biti?
Prema Istanbulskoj konvenciji na 200.000 stanovnika trebao bi biti jedan centara za žrtve seksualnog nasilja. Mi smo primarno za punoljetne osobe, Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba radi s djecom, ali sve je to nedostatno. Nakon prosvjeda ‘Pravda za djevojčice’, što je prva takva javna akcija o seksualnom nasilju, tri mjeseca nismo znale za sebe od poziva. Bile smo preplavljene poslom, ali ponovno nismo imale pravu podršku nadležnih tijela.
Story: Bilo vam je drago što je problematika kojom se bavite napokon bila u prvom planu.
Oduševljena sam jer je naša tema prvi put bila u fokusu i to se nije do kraja dogodilo spontano. Dva mjeseca nakon što je pokrenuta inicijativa #spasime pozvali smo ih na sastanak i rekli da rade odličnu stvar o nasilju u obitelji, ali da ne dopuste da seksualno nasilje ponovno ostane sa strane. Kada se dogodila ‘Pravda za djevojčice’, to je bio rezultat zajedničkih nastojanja i iznimno moćan način da se toliko širokom broju ljudi govori o toj temi. Apsurdno je, ali uvijek smo priljepak i uvijek se moramo dokazivati za banalne stvari. Primjerice, kažu nam da se ne možemo prijaviti na natječaj jer se ne bavimo nasiljem u obitelji pa kao papige moramo ponavljati da je najčešće seksualno nasilje upravo u obitelji. Kada se žrtve obrate zbog nasilja u obitelji, pita ih se za sve oblike nasilja, ali za seksualno vrlo rijetko, a to pokazuje potpuno nerazumijevanje problema.
Story: Zašto je takav stav?
Nemojmo zaboraviti da smo mi do 1. siječnja ove godine imali spolni odnošaj bez pristanka, nije bilo silovanja u braku. U našem društvu nedostaje edukacije na svim relevantnim fakultetima, profesionalci i profesionalke osjećaju sram i nelagodu pitati je li osoba doživjela neželjeni seksualni odnos prisilom, ucjenom, fizičkom silom… U srednjim školama provodimo Seksualno nasilje - edukacijski i prevencijski program (SNEP) te često od profesora i stručnih suradnika čujemo da im je to najgore. Molili su nas da drukčije nazovemo radionice i da se ne spominje seks, što je fascinantno. Kada smo ove godine izišli s ‘Nacionalnom kampanjom protiv seksualnog nasilja nad i među djecom i mladima’, napravili smo četiri jumbo plakata i za jedan samo znali da će izazvati najveći revolt, onaj koji govori ‘Sašu će seksualno zlostavljati ujak’. Program prevencije sastoji se od šest radionica pa je ideja da se provodi u prvom, drugom i trećem razredu srednje škole, da se ne pravi razlika između gimnazija i strukovnih škola, a kada smo uveli temu seksualnog nasilja u obitelji, to je izazvalo najviše reakcija. A tu smo već debelo zakasnili, ali ne zato što nismo htjeli u osnovne škole. Znamo da se njima ne možemo približiti dok ovaj program ne postigne velik uspjeh.
Story: Znači odgovor je u prevenciji i edukaciji od malih nogu?
Da! Upravo smo poslali novi EU projekt, držite nam palčeve, gdje bismo razvili SNEP 2 Junior koji bi bio od petog do osmog razreda, imamo i SNEP 2 Kids, koji bi bio od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, a konačna faza jednog dana je program za vrtiće. To su naše ideje, ali u Hrvatskoj morate ići naopako.
