Nakon suživota s pandemijom koronavirusa te proživljenog potresa koji je pogodio Zagreb i njegovu okolicu više nego ikada znamo koliko znači dom. Mjesto sigurnosti, utjehe, intimnosti i sreće. No među nama postoje ljudi koji nemaju privilegij uživati takav osjećaj doma. Ljudi koji na njega ne gledaju kao na utočište od svih nedaća vanjskog svijeta. Taekwondo borac zagrebačkoga kluba Jastreb Ali Noghandoost jedan je od njih. Naime, ambiciozni sportaš bio je primoran nakon prelaska na kršćanstvo, u potrazi za sigurnošću, napustiti svoj dom i obitelj u Iranu. Nakon duge i iscrpljujuće portage za azilom, sudbina ga je, kaže, dovela u Hrvatsku. Ovdje je pronašao novi smisao življenja, životni prostor i ljude koji su ga prigrlili te mu ponudili ono što mu je najviše trebalo: nadu i budućnost. Iako je danas na sigurnom te živi ispunjen život prepun snova i sportskih planova 28-godišnji Ali priznaje kako nikada neće zaboraviti odakle je došao te što je sve proživio. Detalje dramatičnog puta te okolnosti pod kojima je došao u novu domovinu Ali je otkrio u intervju, a povjerio nam je i kako su mu sport te vjera bile misao vodilja u svim teškim i izazovnim trenucima.
Story: Kako ste primili odluku o odgađanju Olimpijskih igara u Tokiju za godinu dana?
Iskreno, nadao sam se drukčijem ishodu, no naravno da shvaćam razloge i odluku o odgađanju Olimpijskih igara. Isto tako shvaćam kolege sportaše kojima je ova odluka teško pala, a za mene ona znači samo još jednu godinu upornog rada i treniranja s ciljem da budem još bolji u svojoj izvedbi, prvo na kvalifikacijama, a potom, vjerujem, i na Olimpijskim igrama.
Story: Trebali ste nastupiti pod zastavom međunarodne reprezentacije izbjeglica. Vrijedi li to i dalje ili se nešto promijenilo?
I da i ne. Ako osvojim prvo ili drugo mjesto na kvalifikacijama, onda mogu nastupiti za bilo koju državu. Velika mi je želja kvalificirati se i nastupiti na Olimpijskim igrama pod zastavom Republike Hrvatske. Zagreb je moj dom posljednje četiri godine i oko toga ne dvojim.
Story: Koliko su donesene mjere zaštite u svrhu suzbijanja širenja koronavirusa utjecale na vaše sportske aktivnosti?
Nastavio sam trenirati dva puta na dan, ujutro i poslijepodne, ali u stanu, a ne u sportskoj dvorani. Ispočetka je bilo neobično i trebalo je vremena da se prilagodim na novonastalu situaciju, no gdje postoji volja, nađe se i način. Svakako se veselim svakodnevnim dobrim vijestima i činjenici da ću ponovno trenirati u poznatom okruženju te se donekle vratiti poznatoj rutini.
Story: Prije nego što se upustimo u daljnji razgovor moram pohvaliti vaše znanje hrvatskog jezika. Koliko vam je trebalo da svladate jezik?
Kada sam prije četiri godine došao u Zagreb, nisam imao ni volju ni želju naučiti jezik. Nisam želio da mi se ponovi ono što mi se dogodilo u Austriji. Da naučim jezik, priviknem se na grad, ljude, i onda jednog dana vladajući odluče kako tamo više ne mogu živjeti. No kako je vrijeme prolazilo i kako mi je za bavljenje sportom znanje jezika bilo neophodno, nisam imao drugog izbora nego jednostavno krenuti ispočetka - naučiti jezik i stvoriti dom u potpuno nepoznatom gradu. Jezik sam brzo savladao, za šest mjeseci znao sam osnove. Pohađao sam i tečaj u sklopu crkve na Malešnici, a s obzirom na to da sam inače radoznao i druželjubiv, vrlo sam se brzo opustio i upustio u razgovor s ljudima, a to je definitivno najbolji način za usvajanje novog jezika.
Story: Kažete da vam se nije svidjela pomisao da ćete živjeti u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu. No zašto ste napustili rodni Iran?
Zbog vjere sam morao napustiti rodni Iran i dio obitelji. Naime, prema zakonu i Kuranu, pogrešno je i kažnjivo promijeniti vjeru, a ja sam se prije nekoliko godina, kao i moja dvojica braće, odlučio upravo na to - prešao sam s islama na kršćanstvo. Budući da se takvo što u Iranu ne tolerira, kažnjava se čak i zatvorskom kaznom. Nisam imao drugog izlaza nego dom potražiti negdje drugdje. Jednostavno više nisam želio skrivati sebe i to u što vjerujem, dovoditi ostatak obitelji u opasnost, bojati se mogućeg zatvora te strepiti svakoga dana. To nije bio život.
Story: Jesu li i vaši roditelji promijenili vjeru poput vas i vaše braće?
Otac nije, a s majkom, koja je nažalost nedavno preminula, mnogo sam razgovarao o životu općenito, pa tako i o vjeri i vjerujem da je ona shvatila razloge zašto sam napustio Iran te prešao na kršćanstvo. Vjerujem da sam za sve imao njezin blagoslov.
Story: U kakvim ste okolnostima napustili Iran? Što ste ponijeli sa sobom?
Brat koji je živio u Istanbulu nazvao me oko pet sati poslijepodne i upozorio kako više nije sigurno da moja braća i ja ostanemo u Iranu. Bez mnogo razmišljanja pozdravili smo se s roditeljima i zaputili u nepoznato. Ponijeli smo samo najosnovnije: nekoliko komada odjeće, dokumente i nešto ušteđevine. Kako sam znao da želim trenirati gdje god bio, uzeo sam i svoju sportsku opremu. I to je uglavnom bilo sve što smo imali kada smo se zaputili u bijeg.
Story: Kako je izgledao vaš put do Hrvatske?
Bio je to dug i neizvjestan put. Prvo smo bili tjedan dana kod brata u Istanbulu, potom smo otišli u Bodrum i odatle se čamcem zaputili prema Grčkoj. Bilo nas je sedam u čamcu i bili smo svjesni opasnosti u kojoj se nalazimo, kao i činjenice da neće svi preživjeti put, što se nažalost i dogodilo. Svaki je dan bio novi izazov, nova borba za život.
Story: Što i danas pamtite s tog puta? Što nikada nećete zaboraviti?
Uglavnom ljude i njihova lica. Vladao je sveopći strah i bilo je teško gledati ih kako pate, dozivaju svoje najmilije u pomoć, zapomažu, plaču, mole se… Najgora je bila neizvjesnost. Nismo znali što nas čeka na sljedećem kilometru, hoće li nas čamac izdržati, koliko će uopće trajati put i gdje ćemo završiti, hoćemo li imati dovoljno hrane, što će se dogoditi ako se netko od nas razboli… Bezbroj pitanja, a niti jedan odgovor. No jedno takvo iskustvo, koliko god to sada možda zvuči čudno, oplemeni čovjeka, odredi ga kao osobu i nauči ga onome što je vrijedno u životu.
Story: Kako to da ste odabrali Hrvatsku, odnosno Zagreb za svoj novi dom?
Splet okolnosti. Kada smo došli do granice s Hrvatskom, bili smo dobro primljeni i dobili smo smještaj, rekao bih - utočište. I tako je sve počelo. Dan po dan.
Story: Što vam je davalo snagu na tom putu?
Ljudi koji nisu znali plivati izgubili su život u pokušaju bijega. Čak njih tridesetak. To su scene koje čovjek ne zaboravlja dok je živ. Svjestan sam da sam u mnogim situacijama mogao biti na mjestu tih nesretnih ljudi i zahvalan sam što je Bog bio uz mene i što me čuvao. Svaki dan koristim priliku da mu zahvalim. Nikada neću zaboraviti odakle sam došao i što sam proživio. Vjerujem da sam danas bolji čovjek upravo zbog tog iskustva.
Story: Koliko vam teško pada razdvojenost od roditelja i ostatka obitelji?
Jako smo vezani kao obitelj i svima nam teško pada razdvojenost. Pogotovo otkako je mama iznenada preminula prije sedam mjeseci. Iako se svaki dan čujem s tatom te braćom, koja su doslovno razasuta po cijelom svijetu, i sestrom, koja živi u Francuskoj, svi mi silno nedostaju. Žalosti me što propuštam važne događaje u njihovim životima, kao i oni u mom. To mi nitko i ništa ne može nadomjestiti.
Story: Koliko je izvjesno da ćete se u skoroj budućnosti svi okupiti?
To nam je svima velika želja, ali teško je reći kada će se ostvariti Za sada radimo na tome da tata napusti Iran i dođe živjeti kod mene u Zagreb. Ali sve je vrlo komplicirano i nisam siguran hoćemo li uspjeti u naumu.
Story: Zašto?
On ima 71 godinu i nikada nije živio izvan Irana. Nije siguran je li spreman na tako veliku promjenu. Nudimo mu da živi kod brata u Istanbulu, isto tako može otići kod brata u Austriju, ja sam mu otvorio vrata svog doma, tako da samo čekamo njegovu odluku. Prilagodit ćemo mu se u potpunosti i učiniti sve samo da nije sam te da zadnje godine života proživi na lijepom i sigurnom mjestu.
Story: Kako je izgledao vaš život u Iranu?
Potječem iz sportske obitelji i sve je bilo podređeno sportu. Sa sedam godina počeo sam trenirati tajlandski boks, a s devet sam se zaljubio u taekwondo. Tako da su mi dani uglavnom bili podređeni školi i taekwondou. Sjećam se i da nam je otac, koji je godinama bio boksač, često prepričavao živote naših sportskih idola. U detalje smo znali sve o njima, njihovim natjecanjima, teorijama vezanim uz sport, životnim mudrostima… Znali smo ga satima slušati i upijati svaku njegovu riječ.
Story: Često ističete da vam smeta stigma koju nose izbjeglice. Jeste li je osjetili na vlastitoj koži?
Jesam i jedno mi se iskustvo posebno urezalo u sjećanje. Naime, na Badnjak me dočekala pečena svinjska glava obješena na vrata moga doma. Sjećam se kako sam prvo pomislio da je riječ o poklonu, no nakon nekoliko minuta shvatio sam da je to samo provokacija s ciljem da me uvrijedi. Osim tog iskustva, na sreću, ostala su pozitivna. Uglavnom sam dobro prihvaćen u društvu, ljude zanima odakle dolazim, kako se živi u Iranu, koji su običaji, navike ljudi…
Story: Sudjelujete u hvalevrijednom projektu zagrebačkog Taekwondo kluba Jastreb ‘Sportska edukacija za novi život azilanata’. Koja je vaša uloga?
Nastojimo sportom što bolje, jednostavnije i učinkovitije integrirati azilante i tražitelje azila u društvo države u kojoj se nalaze. Ja sam se našao u ulozi trenera te svoje sportsko znanje i iskustvo nastojim prenijeti na uglavnom mlade ljude. Osim toga, pomažem i pri prevođenju s obzirom na to da nam dolaze ljudi iz različitih dijelova svijeta. Sport ne poznaje rasu, nacionalnost ili boju kože i upravo je zato odličan poligon za povezivanje ljudi. A iz vlastitog iskustva znam koliko je važno pronaći prijatelje, povezati se s ljudima kada se nađete u novoj sredini, u zemlji čije jezik i običaje, odnosno pravila življenja ne znate dobro.
Story: Kažete da imate velike planove kad je riječ o taekwondou. Koji su to?
Završio sam fakultet za trenera i sretan sam jer sam o tome maštao godinama. Vjerujem da vrhunski sportaš uz iskustvo koje ima u sportu kojim se bavi mora imati i veliko znanje o njemu. Pritom ne mislim na opće sportsko obrazovanje nego na praktično znanje koje obuhvaća sve vezano uz taj sport. Volio bi se ostvariti kao sportski sudac i nadam se da ću u tome uspjeti.
Story: Tko su vam uzori u životu?
Mogao bih u nedogled nabrajati svoje sportske uzore, no životni uzor sam sâm sebi. Možda će zvučati neobično što to govorim, ali kada se sjetim što sam sve prošao, a još nisam proživio ni trećinu života, onda mi izgovoreno ima smisla. Ugledam se i u Isusa i pored obitelji u mom životu nema veće i važnije osobe od Njega.
Story: Poznata izreka kaže kako vrijeme liječi sve. Vrijedi li ona i za vas?
Vjerujem da sam morao proći put koji sam, nažalost, prošao kako bih danas bio to što jesam. To je tako negdje gore zapisano i ja tu ništa ne mogu. U konačnici, to je moj životni put i kao takva ga trebam prihvatiti, sa svim njegovim dobrim, ali i lošim stranama.
Story: Gdje se vidite za pet godina privatno i poslovno?
Vjerujem da će mi odlazak na Olimpijske igre uvelike promijeniti život. Kad je riječ o taekwondou, i dalje ću nastojati biti što bolji u njemu. Trudit ću se kao trener, a nadam se i kao sportski sudac. A kad je riječ o privatnom životu, velika mi je želja zasnovati obitelj i iskreno se nadam da neću još dugo čekati na ostvarenje tog sna.
akon suživota s pandemijom koronavirusa te proživljenog potresa koji je pogodio Zagreb i njegovu okolicu više nego ikada znamo koliko znači dom. Mjesto sigurnosti, utjehe, intimnosti i sreće. No među nama postoje ljudi koji nemaju privilegij uživati takav osjećaj doma. Ljudi koji na njega ne gledaju kao na utočište od svih nedaća vanjskog svijeta. Taekwondo borac zagrebačkoga kluba Jastreb Ali Noghandoost jedan je od njih. Naime, ambiciozni sportaš bio je primoran nakon prelaska na kršćanstvo, u potrazi za sigurnošću, napustiti svoj dom i obitelj u Iranu. Nakon duge i iscrpljujuće portage za azilom, sudbina ga je, kaže, dovela u Hrvatsku. Ovdje je pronašao novi smisao življenja, životni prostor i ljude koji su ga prigrlili te mu ponudili ono što mu je najviše trebalo: nadu i budućnost. Iako je danas na sigurnom te živi ispunjen život prepun snova i sportskih planova 28-godišnji Ali priznaje kako nikada neće zaboraviti odakle je došao te što je sve proživio. Detalje dramatičnog puta te okolnosti pod kojima je došao u novu domovinu Ali je otkrio u intervju, a povjerio nam je i kako su mu sport te vjera bile misao vodilja u svim teškim i izazovnim trenucima.
Story: Kako ste primili odluku o odgađanju Olimpijskih igara u Tokiju za godinu dana? Iskreno, nadao sam se drukčijem ishodu, no naravno da shvaćam razloge i odluku o odgađanju Olimpijskih igara. Isto tako shvaćam kolege sportaše kojima je ova odluka teško pala, a za mene ona znači samo još jednu godinu upornog rada i treniranja s ciljem da budem još bolji u svojoj izvedbi, prvo na kvalifikacijama, a potom, vjerujem, i na Olimpijskim igrama.Story: Trebali ste nastupiti pod zastavom međunarodne reprezentacije izbjeglica. Vrijedi li to i dalje ili se nešto promijenilo? I da i ne. Ako osvojim prvo ili drugo mjesto na kvalifikacijama, onda mogu nastupiti za bilo koju državu. Velika mi je želja kvalificirati se i nastupiti na Olimpijskim igrama pod zastavom Republike Hrvatske. Zagreb je moj dom posljednje četiri godine i oko toga ne dvojim.Story: Koliko su donesene mjere zaštite u svrhu suzbijanja širenja koronavirusa utjecale na vaše sportske aktivnosti?Nastavio sam trenirati dva puta na dan, ujutro i poslijepodne, ali u stanu, a ne u sportskoj dvorani. Ispočetka je bilo neobično i trebalo je vremena da se prilagodim na novonastalu situaciju, no gdje postoji volja, nađe se i način. Svakako se veselim svakodnevnim dobrim vijestima i činjenici da ću ponovno trenirati u poznatom okruženju te se donekle vratiti poznatoj rutini.Story: Prije nego što se upustimo u daljnji razgovor moram pohvaliti vaše znanje hrvatskog jezika. Koliko vam je trebalo da svladate jezik?Kada sam prije četiri godine došao u Zagreb, nisam imao ni volju ni želju naučiti jezik. Nisam želio da mi se ponovi ono što mi se dogodilo u Austriji. Da naučim jezik, priviknem se na grad, ljude, i onda jednog dana vladajući odluče kako tamo više ne mogu živjeti. No kako je vrijeme prolazilo i kako mi je za bavljenje sportom znanje jezika bilo neophodno, nisam imao drugog izbora nego jednostavno krenuti ispočetka - naučiti jezik i stvoriti dom u potpuno nepoznatom gradu. Jezik sam brzo savladao, za šest mjeseci znao sam osnove. Pohađao sam i tečaj u sklopu crkve na Malešnici, a s obzirom na to da sam inače radoznao i druželjubiv, vrlo sam se brzo opustio i upustio u razgovor s ljudima, a to je definitivno najbolji način za usvajanje novog jezika. Story: Kažete da vam se nije svidjela pomisao da ćete živjeti u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu. No zašto ste napustili rodni Iran?Zbog vjere sam morao napustiti rodni Iran i dio obitelji. Naime, prema zakonu i Kuranu, pogrešno je i kažnjivo promijeniti vjeru, a ja sam se prije nekoliko godina, kao i moja dvojica braće, odlučio upravo na to - prešao sam s islama na kršćanstvo. Budući da se takvo što u Iranu ne tolerira, kažnjava se čak i zatvorskom kaznom. Nisam imao drugog izlaza nego dom potražiti negdje drugdje. Jednostavno više nisam želio skrivati sebe i to u što vjerujem, dovoditi ostatak obitelji u opasnost, bojati se mogućeg zatvora te strepiti svakoga dana. To nije bio život. Story: Jesu li i vaši roditelji promijenili vjeru poput vas i vaše braće?Otac nije, a s majkom, koja je nažalost nedavno preminula, mnogo sam razgovarao o životu općenito, pa tako i o vjeri i vjerujem da je ona shvatila razloge zašto sam napustio Iran te prešao na kršćanstvo. Vjerujem da sam za sve imao njezin blagoslov. Story: U kakvim ste okolnostima napustili Iran? Što ste ponijeli sa sobom?Brat koji je živio u Istanbulu nazvao me oko pet sati poslijepodne i upozorio kako više nije sigurno da moja braća i ja ostanemo u Iranu. Bez mnogo razmišljanja pozdravili smo se s roditeljima i zaputili u nepoznato. Ponijeli smo samo najosnovnije: nekoliko komada odjeće, dokumente i nešto ušteđevine. Kako sam znao da želim trenirati gdje god bio, uzeo sam i svoju sportsku opremu. I to je uglavnom bilo sve što smo imali kada smo se zaputili u bijeg.Story: Kako je izgledao vaš put do Hrvatske?Bio je to dug i neizvjestan put. Prvo smo bili tjedan dana kod brata u Istanbulu, potom smo otišli u Bodrum i odatle se čamcem zaputili prema Grčkoj. Bilo nas je sedam u čamcu i bili smo svjesni opasnosti u kojoj se nalazimo, kao i činjenice da neće svi preživjeti put, što se nažalost i dogodilo. Svaki je dan bio novi izazov, nova borba za život. Story: Što i danas pamtite s tog puta? Što nikada nećete zaboraviti?Uglavnom ljude i njihova lica. Vladao je sveopći strah i bilo je teško gledati ih kako pate, dozivaju svoje najmilije u pomoć, zapomažu, plaču, mole se… Najgora je bila neizvjesnost. Nismo znali što nas čeka na sljedećem kilometru, hoće li nas čamac izdržati, koliko će uopće trajati put i gdje ćemo završiti, hoćemo li imati dovoljno hrane, što će se dogoditi ako se netko od nas razboli… Bezbroj pitanja, a niti jedan odgovor. No jedno takvo iskustvo, koliko god to sada možda zvuči čudno, oplemeni čovjeka, odredi ga kao osobu i nauči ga onome što je vrijedno u životu. Story: Kako to da ste odabrali Hrvatsku, odnosno Zagreb za svoj novi dom?Splet okolnosti. Kada smo došli do granice s Hrvatskom, bili smo dobro primljeni i dobili smo smještaj, rekao bih - utočište. I tako je sve počelo. Dan po dan.Story: Što vam je davalo snagu na tom putu?Ljudi koji nisu znali plivati izgubili su život u pokušaju bijega. Čak njih tridesetak. To su scene koje čovjek ne zaboravlja dok je živ. Svjestan sam da sam u mnogim situacijama mogao biti na mjestu tih nesretnih ljudi i zahvalan sam što je Bog bio uz mene i što me čuvao. Svaki dan koristim priliku da mu zahvalim. Nikada neću zaboraviti odakle sam došao i što sam proživio. Vjerujem da sam danas bolji čovjek upravo zbog tog iskustva. Story: Koliko vam teško pada razdvojenost od roditelja i ostatka obitelji?Jako smo vezani kao obitelj i svima nam teško pada razdvojenost. Pogotovo otkako je mama iznenada preminula prije sedam mjeseci. Iako se svaki dan čujem s tatom te braćom, koja su doslovno razasuta po cijelom svijetu, i sestrom, koja živi u Francuskoj, svi mi silno nedostaju. Žalosti me što propuštam važne događaje u njihovim životima, kao i oni u mom. To mi nitko i ništa ne može nadomjestiti. Story: Koliko je izvjesno da ćete se u skoroj budućnosti svi okupiti?To nam je svima velika želja, ali teško je reći kada će se ostvariti Za sada radimo na tome da tata napusti Iran i dođe živjeti kod mene u Zagreb. Ali sve je vrlo komplicirano i nisam siguran hoćemo li uspjeti u naumu. Story: Zašto?On ima 71 godinu i nikada nije živio izvan Irana. Nije siguran je li spreman na tako veliku promjenu. Nudimo mu da živi kod brata u Istanbulu, isto tako može otići kod brata u Austriju, ja sam mu otvorio vrata svog doma, tako da samo čekamo njegovu odluku. Prilagodit ćemo mu se u potpunosti i učiniti sve samo da nije sam te da zadnje godine života proživi na lijepom i sigurnom mjestu. Story: Kako je izgledao vaš život u Iranu?Potječem iz sportske obitelji i sve je bilo podređeno sportu. Sa sedam godina počeo sam trenirati tajlandski boks, a s devet sam se zaljubio u taekwondo. Tako da su mi dani uglavnom bili podređeni školi i taekwondou. Sjećam se i da nam je otac, koji je godinama bio boksač, često prepričavao živote naših sportskih idola. U detalje smo znali sve o njima, njihovim natjecanjima, teorijama vezanim uz sport, životnim mudrostima… Znali smo ga satima slušati i upijati svaku njegovu riječ.Story: Često ističete da vam smeta stigma koju nose izbjeglice. Jeste li je osjetili na vlastitoj koži?Jesam i jedno mi se iskustvo posebno urezalo u sjećanje. Naime, na Badnjak me dočekala pečena svinjska glava obješena na vrata moga doma. Sjećam se kako sam prvo pomislio da je riječ o poklonu, no nakon nekoliko minuta shvatio sam da je to samo provokacija s ciljem da me uvrijedi. Osim tog iskustva, na sreću, ostala su pozitivna. Uglavnom sam dobro prihvaćen u društvu, ljude zanima odakle dolazim, kako se živi u Iranu, koji su običaji, navike ljudi…Story: Sudjelujete u hvalevrijednom projektu zagrebačkog Taekwondo kluba Jastreb ‘Sportska edukacija za novi život azilanata’. Koja je vaša uloga?Nastojimo sportom što bolje, jednostavnije i učinkovitije integrirati azilante i tražitelje azila u društvo države u kojoj se nalaze. Ja sam se našao u ulozi trenera te svoje sportsko znanje i iskustvo nastojim prenijeti na uglavnom mlade ljude. Osim toga, pomažem i pri prevođenju s obzirom na to da nam dolaze ljudi iz različitih dijelova svijeta. Sport ne poznaje rasu, nacionalnost ili boju kože i upravo je zato odličan poligon za povezivanje ljudi. A iz vlastitog iskustva znam koliko je važno pronaći prijatelje, povezati se s ljudima kada se nađete u novoj sredini, u zemlji čije jezik i običaje, odnosno pravila življenja ne znate dobro.Story: Kažete da imate velike planove kad je riječ o taekwondou. Koji su to?Završio sam fakultet za trenera i sretan sam jer sam o tome maštao godinama. Vjerujem da vrhunski sportaš uz iskustvo koje ima u sportu kojim se bavi mora imati i veliko znanje o njemu. Pritom ne mislim na opće sportsko obrazovanje nego na praktično znanje koje obuhvaća sve vezano uz taj sport. Volio bi se ostvariti kao sportski sudac i nadam se da ću u tome uspjeti. Story: Tko su vam uzori u životu?Mogao bih u nedogled nabrajati svoje sportske uzore, no životni uzor sam sâm sebi. Možda će zvučati neobično što to govorim, ali kada se sjetim što sam sve prošao, a još nisam proživio ni trećinu života, onda mi izgovoreno ima smisla. Ugledam se i u Isusa i pored obitelji u mom životu nema veće i važnije osobe od Njega.Story: Poznata izreka kaže kako vrijeme liječi sve. Vrijedi li ona i za vas?Vjerujem da sam morao proći put koji sam, nažalost, prošao kako bih danas bio to što jesam. To je tako negdje gore zapisano i ja tu ništa ne mogu. U konačnici, to je moj životni put i kao takva ga trebam prihvatiti, sa svim njegovim dobrim, ali i lošim stranama. Story: Gdje se vidite za pet godina privatno i poslovno?Vjerujem da će mi odlazak na Olimpijske igre uvelike promijeniti život. Kad je riječ o taekwondou, i dalje ću nastojati biti što bolji u njemu. Trudit ću se kao trener, a nadam se i kao sportski sudac. A kad je riječ o privatnom životu, velika mi je želja zasnovati obitelj i iskreno se nadam da neću još dugo čekati na ostvarenje tog sna.
