'Ljudi koji rade pod svjetlima reflektora sada su postali nevidljivi'

Nakon što je 12. ožujka izdana preporuka za otkazivanje svih javnih događanja zbog epidemije koronavirusa, velik broj samostalnih dramskih umjetnika koji žive isključivo od honorara našao se u egzistencijalnim problemima. Odmah se aktivirao Ogranak samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika kako bi pomogao kolegama, a nedavno je osnovan i Fond solidarnosti za sve samostane dramske umjetnike koji nisu uključeni u potpore Vlade RH. Što je dosad učinjeno, što bi nadležne institucije trebale napraviti, ali i kako im je COVID-19 promijenio život te poslovanje govore predsjednik Ogranka, glumac i redatelj Marko Torjanac, te članovi Izvršnog odbora, glumica Petra Dugandžić, operna pjevačica i glumica Buga Šimić, redatelj Marko Juraga te redateljica Anja Maksić Japundžić koja se iz Beča pridružila razgovoru putem Zooma.

Story: Tko čini nezavisnu kulturnu scenu?

Marko Juraga: Njihova je pozicija i u “normalnim” uvjetima poprilično neuređena, a tijekom pandemije im je u dovedena u pitanje egzistencija. Nemojmo zaboraviti da dramskim umjetnicima nisu samo otežani uvjeti rada nego im je rad u potpunosti zabranjen, a time i mogućnost za privređivanje. Uređene zapadne države nisu se uplitale u birokratske začkuljice te vlastite pogrešno interpretirane odredbe nego su jednoglasno i pravovremeno pomogle kulturi i umjetnicima u trenutku kada je nastupila kriza uzrokovana virusom COVID-19. Zagreb je još k tome u trenutku pandemijske krize zadesio i potres. Među pogođenima potresom našli su se i neki nezaštićeni dramski umjetnici koji su ostali bez posla i krova nad glavom.

Anja: Samostalni umjetnici naviknuli su na prekarni rad, nesigurnost, svakodnevnu borbu te izloženost tržištu, no sada tog tržišta nema pa su im direktno ugroženi pravo na rad i egzistencija. Dosad smo, u razdobljima kad nismo imali angažman, znali da naš sljedeći posao negdje potencijalno postoji i aktivno smo stvarali prilike - smišljali vlastite projekte te ih nudili ravnateljima kazališta, otvarali umjetničke organizacije, pokretali nezavisne kazališne scene... Međutim, trenutačno baš ništa od toga nije moguće.

Story: Nakon što je izdana preporuka za otkazivanje svih javnih događanja uputili ste apel za žurnu pomoć nezavisnoj kulturi. Gotovo dva mjeseca poslije, što je postignuto?

Marko Torjanac: U potporu su uključeni samostalni umjetnici prve skupine i stalni zaposlenici u nezavisnim kulturnim subjektima. Odmah nakon izbijanja krize Ministarstvo je najavilo da će biti fleksibilno u prenamjeni programskih sredstava s obzirom na promijenjene uvjete i mogućnosti rada te da će odgoditi rok izvršenja programa. Uskoro će omogućiti dobivanje potpore i trećoj skupini samostalnih umjetnika, no, nažalost, ona neće biti ni približna potporama koje su dobili ostali građani. To je trenutačno najveći problem, pogotovo za umjetnike izvedbenih umjetnosti, odnosno glumce, plesače, redatelje, filmaše kojima je potpuno onemogućen rad.

Story: Koji su najvažniji potezi koje bi institucije trebale povući u narednim mjesecima?

Marko Torjanac: Smatram da bi Ministarstvo trebalo iznaći način kako ravnopravno uključiti treću skupinu, ali i mali broj neumjetničkoga honorarnog osoblja. Iz Ministarstva su obećali da će uskoro otvoriti natječaj za online i videoprograme te da će osigurati mjere potpore koje će se odnositi na izvedbene umjetnosti, jer one će posljednje početi raditi punim kapacitetom.

Story: Otvorili ste Fond solidarnosti, kako ste zadovoljni dosadašnjim odazivom?

Marko Torjanac: Čim smo shvatili da će sredstva potpore za samostalne dramske umjetnike biti nedostatna, u Fondu solidarnosti vidjeli smo mogućnost kako nadoknaditi taj manjak i tako svima osigurati barem minimalnu egzistenciju. Fond je tek pokrenut te se nadam da će odaziv biti i veći. Nadam se da će sredstva uplatiti stalno zaposleni kolege, ali i svi ljubitelji kazališta, filma i televizije koji znaju da kazališni i filmski poslovi nisu nimalo glamurozni kao što izgledaju na crvenom tepihu. Sve to samo je pakiranje koje služi kako bi bilo zanimljivo širem gledateljstvu, ali umjetnicima ne donosi veliku zaradu. Dapače, većina umjetnika u Hrvatskoj živi izuzetno skromno, s nesigurnom egzistencijom, od posla do posla. Samostalni umjetnici pravi su prekarni radnici. Čak nemaju ni sindikat koji bi im štitio poslovna prava ili minimalne iznose honorara, pa su često potplaćeni. Zato većina ne može stvoriti ni minimalne zalihe. I sve se to uspije izdržati i održati dok pogon radi, no čim stane, kao sada, odmah dolazi u pitanje osnovna egzistencija.

Story: Kakva je vaša trenutačna situacija, jesu li planirani projekti otkazani ili odgođeni?

Marko Juraga: Zaustavljeni su, odgođeni do daljnjeg, otkazani - svašta. Odgođen projekt, meni kao freelanceru, isto je kao da je i otkazan. Budući da ne radiš, ne zarađuješ. Iako moram priznati da sam osobno u nešto povoljnijem položaju jer sam član HZSU-a, odnosno imam priznati status samostalnog umjetnika pa sam ostvario pravo na potporu Ministarstva kulture, za razliku od mnogih kolega koji nemaju taj status i nisu obuhvaćeni mjerama HZZ-a ili Ministarstva kulture. Upravo se za njih u Ogranku borimo te se trudimo osigurati im što sličnija prava onima koja je država osigurala umjetnicima sa statusom HZSU-a.

Buga: Vječni sam optimist pa kažem da je sve samo odgođeno. Morali smo odgoditi mnogo predstava, ali vjerujem da ćemo se uskoro ponovno susresti s publikom i sve nadoknaditi.

Marko Torjanac: Moje kazalište Planet Art kao i sva ostala potpuno je prestalo s radom. Neki su projekti otkazani, a neki odgođeni s mogućnošću otkazivanja. Posebno mi je žao što su nam otpala neka međunarodna gostovanja, poput ‘Boksačkog srca’ s kojim smo trebali ići u Sarajevo na festival Sarajevska zima i tamo, u prisustvu našeg veleposlanika i predstavnika sarajevskih vlasti, primiti posebno priznanje za petnaest godina suradnje, što je i velika promocija hrvatske kulture općenito. U izvedbenim umjetnostima do daljnjega je sve je stalo.

Story: Sada kada je sve stalo, pogotovo honorari, kako preživjeti?

Marko Torjanac: Jako teško. Zato je financijska potpora nužna. No kreativnost nije stala. Od izbijanja krize umjetnici su se orijentirali na online sadržaje, kreiraju videomaterijale i nalaze načine kako se izraziti u novim uvjetima. Sve to nastaje iz njihove kreativne potrebe da svoju umjetnost održe živom. Tako su ljudima u karanteni ponudili mnoge vrijedne i zanimljive sadržaje, ali besplatno. To je plemenito i pravi izraz umjetničke solidarnosti te sudjelovanja u teškim vremenima, ispunjava i umjetnike i gledatelje, no od toga se ne može preživjeti.

Petra: Zahvaljujući novoj realnosti, postalo mi je jasnije nego ikada prije koja je pozicija kulture na popisu prioriteta vladajućih. Na svim silnim medijskim konferencijama Vlade ni jednim slovom nije se spomenula kultura. Ljudi koji rade pod svjetlima reflektora sada su postali nevidljivi.

Story: Vidite li i psihološke posljedice?

Buga: Naravno da ima dana kada padnem i bude mi teško te se bojim za osobnu i poslovnu budućnost. S druge strane, optimistična sam te pokušavam vidjeti i sve dobro što se dogodilo. Otvorile su se neke prilike pa pokušavam što više gledati ono pozitivno, a što manje vijesti, mislim da mi to najviše spašava psihu.

Marko Torjanac: Mislim da umjetnost postoji upravo da bi spriječila psihološke posljedice. Ljudi su u karanteni gledali filmove, serije, kazališne predstave, balete, opere, čitali knjige, slušali glazbu i to im je pomoglo izdržati izolaciju. Vrijeme su provodili u nekim drugim, novim, imaginarnim svjetovima koji su im pružali­ doživljaj, davali sadržaje za razmišljanje, okupirali ih te im izolaciju učinili ne samo kraćom i zabavnijom nego i korisnom za osobni rast. Zamislite da svega toga nije bilo. Bez toga se može poludjeti. Imali smo priliku vidjeti koliko je umjetnost važna za psihološko zdravlje.

Petra: Samostalni umjetnici naviknuli su na život “na vjetrometini”, nestalne zarade i periodičke poslove. Moglo bi ih se nazvati stručnjacima za preživljavanje i nalaženje kreativnih rješenja, no situacija u kojoj se nalaze poljuljala je i najjače. Neki su zbog potresa ostali bez doma, neki nemaju novca za stanarinu, a ako i dobiju sredstva, ne zna koliko će im dostajati, jer je nemoguće znati kad će se tržište vratiti na staro. Unatoč svemu tome, nisu odustali, i dalje stvaraju za svoju publiku te svakodnevno objavljuju gomilu besplatnih kulturnih sadržaja na društvenim mrežama.

Story: Kakvo je stanje s vašim kazalištima? Koliko će vremena trebati za oporavak?

Marko Juraga: Aplauz Teatar u travnju je trebao održati premijeru predstave ‘Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi’ T. Stopparda u koprodukciji s Teatrom &TD, koja je sada odgođena do daljnjeg. Kao i svim drugim kazalištima, otkazane su sve izvedbe. Aplauz Teatar od veljače do lipnja trebao ih je imati tridesetak, što u Zagrebu, što na gostovanjima. Jednome nezavisnom kazalištu to je zabrinjavajuć broj jer se prvenstveno financira iz vlastitih prihoda, odnosno od ulaznica. Kada nema predstava, nema prodaje - kada nema prodaje, nema ni vlastitih prihoda bez kojih mnogim nezavisnim kazalištima prijeti gašenje. Ne bi bilo dobro da se nastavi trend ukidanja javnih sredstava kulturi jer to dovodi u pitanje preživljavanje cjelokupne kulture, ne samo kazališta. Mislim da financijski stručnjaci koji su predložili da se prvo uzima od kulture nisu svjesni koliko su pogriješili i koliko su neinformirani, a da ne kažem nekulturni.

Buga: Ne znam i pokušavam ne razmišljati o tome. Idemo dan po dan. Mala scena već gotovo 60 dana svakodnevno izbacuje online sadržaje, neprestano komuniciramo sa svojom publikom te pokušavamo širiti nadu i ljepotu u ovim vremenima, smatram da je to naš posao i dužnost. To je ono što sada možemo činiti. Pokušavam ne razmišljati dalje od sutra.

Marko Torjanac: Kazalištu će trebati dosta vremena da ponovno potpuno profunkcionira. I dalje će postojati posebne mjere koje će imati ekonomski negativan učinak, pogotovo na privatna kazališta. Ljudi će biti oprezni zbog zdravlja pa će manje odlaziti u kazališta, a ekonomske posljedice već utječu tako što manja mjesta ukidaju budžete za kulturu iz kojih se plaćaju produkcije i gostovanja kazališnih predstava te ostalih umjetničkih projekata. Pretpostavka je da će potpuni oporavak nastupiti tek nakon što se pronađe cjepivo i oporavi privreda.

Story: Dosta je kazališta predstave objavilo online. Treba li takav sadržaj biti besplatan?

Anja: Kazalište je živi umjetnički oblik koji diše i čija jedinstvena snaga dolazi iz neposrednosti kontakta te blizine izvođača i publike. Naravno da za to nema zamjene, ali ja sam kazalištarka i nije mi strano gledanje snimki predstava. Dapače, neke od predstava koje su me najviše kreativno formirale mogla sam pogledati samo na videu. Zato sam iz gladi i razloga industrijske špijunaže posljednjih mjesec i pol pokušala uloviti dosta online kazališta, osobito njemačkog i hrvatskog, a nešto i Broadwaya. I evo što sam naučila: što je intimnija, suptilnija i logocentričnija kazališna predstava, što se trudi biti “bliža životu”, to je teže prenijeti te kvalitete u snimci. Odnosno, što je kazalište veće od života, a njegove su ambicije još na sceni bile i kinematografske i kozmičke, to je njegova tranzicija u video uspješnija.

Marko Torjanac: U ovoj situaciji to je bila lijepa gesta onih kazališta koja si to mogu priuštiti, odnosno javnih kazališta koja se financiraju iz budžeta i ne ovise o prihodu od ulaznica. Za razliku od javnih, nezavisna kazališta ne mogu besplatno emitirati snimke svojih predstava, jer izvedbama zarađuju za život, pa njihovo emitiranje bez naknade znači onemogućavanje budućih izvora prihoda.

Buga: Kazalište Mala scena, čija sam umjetnička direktorica, prvo je počelo s predstavama online. Prenosili smo predstave uživo, a ne stare snimke. Bilo kakva predstava bolja je nego nikakva, osobito ako se pri snimanju vodilo računa o tome da je publika iza kamere, a ne da se kamera ignorira. Umjetnici su sada potrebniji nego ikada prije i naša je dužnost biti uz našu publiku. Ne slažem se s puštanjem sadržaja besplatno, osobito ako su predstave još na repertoaru. Nismo naplatili dvije predstave koje već dugo ne igraju, ali ostale naplaćujemo. Možda zvuči surovo, ali predstava je naš proizvod. On uzima neko vrijeme, nečiju ekspertizu i rad te zaslužuje biti naplaćen. Kao što ne biste tražili kruh u pekarnici besplatno, tako ni predstave ne mogu biti besplatne, posebno ako još u “normalnim” okolnostima igraju i inače se za njih naplaćuje ulaznica.

Story: Hoćete li se morati promijeniti način rada? Na primjer, hoće li biti moguće postavljanje predstava poput ‘Faustova Mefista’ gdje ansambl i bend čini dvanaest osoba?

Marko Juraga: Ne znam. Ne znamo ni kada ćemo moći igrati monodramu za 30 ljudi u publici. ‘Faustov Mefisto’ taman je počeo dobivati pozive na gostovanja i festivale te su neki datumi već bili određeni, ali su propali nastupanjem epidemioloških mjera. Nadam se da ćemo uskoro moći nastaviti igrati ‘Fausta’ jer ako prođe previše vremena, bit će ga jako teško obnoviti. Sve ovisi o odredbama i preporukama nadležnih. Postoje dvije činjenice koje će diktirati veličine projekata: na prvome mjestu preporuke, a onda i financijske prilike koje su žestoko narušene nemogućnošću održavanja kontinuiteta repertoara te ostvarivanja prihoda. Nezavisna kazališta većinom svoje projekte samostalno financiraju, a trenutačno nemaju mogućnost stvarati prihode.

Story: Samostalni ste dramski umjetnici, što nosi egzistencijalnu nesigurnost, ima li i pozitivnih strana?

Marko Juraga: U ovakvim ih je trenucima teško vidjeti. Istina, u načelu bi kao samostalni umjetnik trebao imati veću slobodu pri odabiru projekata, smjera u kojem ćeš se kao umjetnik razvijati, no i u normalno vrijeme i samostalni umjetnici moraju razmišljati prvenstveno kako si osigurati egzistenciju.

Petra: Tijekom prošle godine osjetila sam svojevrsni procvat nezavisnog teatra. Sve veći broj ljudi hrli u kazališta, broj gostovanja nikad nije bio veći, barem u ovih mojih skromnih 15 godina umjetničkog djelovanja. Lijepo je biti samostalac, pitanje je samo koliko voliš svoj posao, mi ga volimo očigledno toliko smo skloniji živjeti u nesigurnosti, nego ga se odreći.

Marko Torjanac: Svaka kriza, pa tako i ova, otvara nove kreativne potencijale. Ove prepreke donose nove kreativne forme, izričaje i načine prezentacije umjetnosti i vjerujem da će u konačnici obogatiti kulturnu te joj povećati doseg, prvenstveno koristeći nove medije. No do tada treba preživjeti.

Anja: Kazališna sam redateljica i jedna od prvih lekcija koju sam naučila jest da su redatelji uvijek trgovački putnici. Lutamo od projekta do projekta, kucamo na vrata kazališta nudeći svoje ideje, radimo s različitim glumačkim ansamblima i umjetničkim suradnicima. Za nas ni u idealnim uvjetima ne postoji stalno radno mjesto. Ali baš je ta stalna umjetnička kinetika ono što nas održava kreativno budnima, u intelektualnoj i estetskoj zapletenosti. I možda najvažnije: kad si samostalni umjetnik te djeluješ na nezavisnoj sceni, vedro prihvaćaš kliznu narav teatarske profesije, pa ako si glumac, otkrivaš da imaš redateljske, scenarističke i producentske talente, ako si redatelj, prirodno ti je da si i dramaturg, ali okušat ćeš se i kao scenograf, kostimograf, pa i koreograf, a svi smo i garderobijeri, i rekviziteri, i scenski radnici. Tako se postaje cjelovit teatarski čovjek.

Buga: Nitko ti ne može oduzeti tu slobodu. Možeš se baviti onim temama u kazalištu koje te zanimaju, postavljati svoja pravila te načine komunikacije sa zajednicom i publikom, istraživati i gurati svoje granice, ne biti unutar okvira. Uopće ne žalim što sam samostalna umjetnica, moj život i ono što radim u mojim su rukama i mogu se baviti onime što želim, raditi na sebi, istraživati kazalište onako kako mi odgovara, reći iskreno što želim, živjeti bez straha i ne ovisiti ni o kome. Da, izazovan put, ali nikada ga ne bih mijenjala.