'Želim vjerovati da će mi kćer unatoč tamnijoj boji kože imati lijep život'

Svima nam je poznata melodija starogradske pjesme ‘Evo banke cigane moj’, a u tom tradicionalnom zabavnome melosu krije se kulturno-socijalni i mentalni okvir doživljaja Roma. O tome su ispjevane pjesme, osmišljene pošalice, ispričane dječje bajke. Predrasude o Romima utkane su u naš društveni i kulturni identitet. Podrijetlom Aškalija iz Ferizaja, Mirsad Dalipi je kosovski Rom i pripadnik romske manjine asimilirane u albansku kulturu, manjine među manjinama. Međutim, on ne vjeruje u te složene kulturno-vjersko-nacionalne podjele. Glazbom se počeo baviti još kao dijete, a u mladosti je osnovao grupu Gipsy Groove, s kojom se nakon godina provedenih svirajući s brojnim glazbenicima u Prištini zaputio u Europu i nastupao u najpopularnijim klubovima Slovenije, Francuske, Njemačke... Prije sedam godina sreću je pronašao u Zagrebu, gdje je s Teom Vidović, sociologinjom zaposlenom u Centru za mirovne studije u kojem vodi program protiv rasizma i ksenofobije, zasnovao obitelj i nastavio plodnu glazbenu karijeru. Karizmatični 31-godišnjak trenutačno je među hvaljenijim i traženijim bubnjarima u Hrvatskoj. Kada ne nastupa, u nevladinoj udruzi Status M bavi se osvještavanjem društva, propitivanjem i dekonstruiranjem društvenih normi i stereotipa te promoviranjem odgovornog ponašanje radi izgradnje društva nenasilja i rodne ravnopravnosti. Osim toga, radi kao edukator u programu pozitivnog roditeljstva, i to s očevima u kaznionicama i zatvorima po Hrvatskoj. Svestrani Mirsad priznaje da voli raditi s ljudima pa se tako veseli i novom projektu - radu s migrantima. A kako je biti netko o komu se pričaju vicevi i živjeti dvostruko obilježen migrantskim statusom, Mirsad je ispričao u sklopu višegodišnje društveno odgovorne akcije Same Chances by Story.

Story: Kako reagiraju kolege glazbenici kada im kažete da nemate glazbeno obrazovanje nego ste samouki?

Nemam osjećaj da me zato smatraju manje vrijednim. Dapače, moji suradnici znaju moje kvalitete, vrline i to naglašavaju. Tako i ja razmišljam. Pozitivna je stvar što sam poprilično hrabar kada je riječ o glazbi. Jednostavno se usudim, tako bih to najjednostavnije opisao. Usudim se svirati i nastupati s raznim izvođačima bez obzira na glazbeni žanr.

Story: S kojim glazbenicima surađujete?

Popis je poprilično dug - na moju sreću i ponos. Prvo sam upoznao Matiju Dedića u jednom jazz klubu u Prištini. Već nakon prve zajedničke svirke shvatili smo da se odlično nadopunjujemo. Njemu sam se i prvom javio kada sam, prije sedam godina, došao živjeti u Zagreb. Zahvalan sam mu na svakoj lijepoj riječi i preporuci kolegama glazbenicima. Jako dobro surađujem i s Marijem Rašićem, Viktorom Lipićem, Edom Maajkom, Marijem Pentonom Hernandezom, Joeom Pandurom, Joeom Kaplowitzom. Radim i s glazbenicima Big Banda HRT-a, kao i s Azil Jazz triom, a tu su svakako i kolege Regis Kata, vrsni trubač Zvonimir Bajević te dirigent Andreas Marinello.

Story: S grupom Gipsy Groove izdali ste dva albuma, a u pripremi je i treći. Kako je romska glazba prihvaćena u Hrvatskoj?

Jako dobro. U Hrvatskoj definitivno postoji tržište za romsku glazbu. Iako su naši koncerti manji, uvijek su dobro posjećeni. Nemamo definiranu publiku, dolaze nas slušati i mladi i stari, a na našim je koncertima uvijek veselo. To je i najvažnije. Publika s naših nastupa odlazi s osmijehom te pitanjem kada i gdje će biti nova svirka. To nam je najveća pohvala i motivacija za daljnji rad.

Story: Po čemu će novi album biti poseban?

Svakako ćemo zadržati dosadašnji romski izričaj, ali ne možemo ignorirati činjenicu da su nam se životi uvelike promijenili zbog pandemije koronavirusa, a ja sam s obitelji proživio i potres u Zagrebu. Tako da ćemo unijeti neke dublje emocije u album, ispreplest ćemo tugu i sreću te pokazati naše trenutačno stanje svijesti.

Story: U bendu su glazbenici iz četiriju država - Kosova, Srbije, Makedonije i Hrvatske, a kažete da glazbom nastojite promijeniti predrasude prema Romima. Uspijevate li u svom naumu? Kakav je vaš dojam?

Vjerujem da radimo velike stvari. Cilj nam je pokazati društvu da možemo svirati i drugu vrstu glazbe, a ne samo romsku. Naš je žanr groove, ska funk, r’n’b, elektronička glazba. Da smo na dobrom putu, pokazao je, među ostalim, koncert na Kosovu 2017. godine na kojem smo povezali Albance, Srbe i Rome. Svi su se ujedinili pod zajedničkom zastavom glazbe. To je velika i važna stvar te pokazuje da je sve moguće.

Story: Koje su najčešće predrasude vezane uz Rome? Koje ste vi iskusili na svojoj koži?

Romi se često dovode u kontekst socijalnih slučajeva, što je u velikoj mjeri i generaliziranje. Općenito smatram da nije uredu donositi zaključke o nekoj skupini na temelju pojedinih slučajeva. Imao sam priliku upoznati mladoga i talentiranog dečka iz Međimurja, Roma, koji studira na Oxfordu. Nisam siguran jesu li mediji pisali o njemu i njegovim postignućima, ali zato se često može čuti i pročitati o Romima kao neškolovanom narodu. Daleko od toga da to u velikoj mjeri nije istina, ali definitivno nije u redu isticati samo negativno a da se ne spomene ono lijepo i pozitivno. Neki mi ljudi nisu vjerovali da sam Rom, bolje rečeno, s obzirom na to da su me simpatizirali, imali su potrebu u našim razgovorima naglasiti kako sam ja drukčiji Rom. Kao da opravdavaju kako Romi mogu biti i normalni, dragi, talentirani, zanimljivi…

Story: Kako se postavite u takvim situacijama?

Dok sam bio mlađi, nastojao sam izbjegavati razgovore za koje bih procijenio da bi mogli krenuti u tom smjeru, ali sada se bez zadrške upustim u njih i reagiram govoreći iskreno što mislim. Uglavnom kažem da sam glazbenik, čovjek, potom suprug i otac, prijatelj, a uza sve to i Rom. Predrasude postoje otkako postoje i ljudi, na njih je teško utjecati, još ih je teže mijenjati, ali to ne znači da ne treba pokušavati.

Story: Kažete i da ste doživjeli rasizam te diskriminaciju. Protesti u Americi i diljem svijeta pokazuju da se na promjenama radi, ali vjerujete li da će se one i dogoditi u skorije vrijeme?

Želim vjerovati da će se tako nužne promjene i dogoditi. Podjele ljudi na crne i bijele, Srbe i Hrvate… nisu prihvatljive. I koliko god razmišljam, ne mogu pronaći prihvatljivo objašnjenje što je to u ljudima što ih tjera na razmišljanje koje potiče diskriminaciju.

Story: Što mi kao pojedinci možemo učiniti?

Puno toga jer sve počinje u obitelji pa tako možemo učiti djecu da se ljudi ne dijele nego spajaju. Potom ne sudjelovati u tome. Odlučiti ne biti žrtva nego akter. Ne govoriti o rasizmu, diskriminaciji, inkluziji nego raditi na tome. Na vlastitom primjeru. Konkretno, još se koriste izrazi Ciganin, Cigo i slične izvedenice. Dokle god to prelazi preko nečijih usta, samo govorimo o toleranciji, toliko željenoj inkluziji, ali ne provodimo je. To me žalosti, ljudi ulažu mnogo vremena i energije u priču i objašnjavanje, a jako malo u provedbu.

Story: U kojim ste okolnostima napustili rodno Kosovo i došli živjeti u Zagreb?

Biti Aškalija u mom rodnom gradu Ferizaju bilo je poprilično izazovno. Jednostavno ne pripadaš nikamo, a kada si mlada osoba, puna snova i planova, ne prihvaćaš jednostavno postavljena ograničenja. Definitivno najteže bilo mi je prihvatiti nemogućnost slobodnog kretanja. Svaki put kada bih želio s bendom otputovati i nastupiti u nekoj drugoj državi, imali smo probleme s dobivanjem vize. Dobili bismo ih na dva-tri dana, a naše su turneje znale trajati i po desetak dana. Kada živiš za nastupe, publiku, nova poznanstva, takva ograničenja uvelike otežavaju život i nakon nekog vremena to više nisam mogao prihvaćati kao nešto normalno, što se podrazumijeva. Želio sam bolji život, a kako sam imao podršku obitelji, u to sam se upustio otvorena srca i bez straha.

Story: Kako ste odabrali Zagreb za novi dom?

Zagreb je odabrao mene. Tako volim reći. Prije nego što sam se skrasio ovdje, živio sam neko vrijeme u Berlinu, a potom i Parizu. U Ljubljani sam na jednom seminaru upoznao sadašnju suprugu i zaljubio se preko ušiju. Ubrzo sam shvatio da je moj dom tamo gdje je ona i sljedeći je korak bio preseljenje u Zagreb.

Story: Je li Zagreb sada vaš trajni dom ili postoji mogućnost preseljenja, ovaj put sa suprugom i kćerkicom, u neku drugu zemlju Europske unije?

Zagreb je trenutačno moj dom, tu uživam s obitelji. Radim i živim posao koji volim. Općenito ne volim planirati dugoročno i naveliko pa da mi je teško reći što će biti za godinu ili dvije. Što god bude, uključivat će dvije najvažnije osobe u mom životu, suprugu Teu i kćerkicu Fridu.

Story: Posjećujete li obitelj na Kosovu?

Posjećujem ih, a prošle godine za Božić moji su roditelji sa sestrom došli na nekoliko dana u Zagreb. Jako smo povezani kao obitelj i koristimo svaku priliku da bismo bili zajedno.

Story: Kako se vašoj supruzi sviđa Kosovo?

Svake druge godine otputujemo tamo pa je Tea već upoznala užu, ali i širu obitelj. Prošle smo godine bili i s našom djevojčicom i to je bio poseban doživljaj. Tea već zna naše običaje, a tamo je snimila i velik dio dokumentarnog filma o interkulturalnom braku.

Story: O kakvu je filmu riječ?

Za početak, naziv mu je vrlo zanimljiv ‘Snajka traži sreću’. To je film o suživotu u različitosti i izazovima koji s tim dolaze. Gledajući ga, promatramo sebe i proučavamo predrasude koje imamo jedno prema drugome te razmišljamo kako doći do promjene koju možemo širiti dalje. Film je trenutačno u procesu montaže. Budući da smo na njemu radili posljednjih sedam godina, puno je materijala, ali nadamo se da će iduće godine ugledati svjetlo dana.

Story: Aktivni ste u udruzi Status M koja se zalaže za društvo nenasilja, inkluziju i rodnu ravnopravnost. Kako je došlo do te suradnje?

Neformalne edukacije najviše su mi pomogle da budem čovjek kakav sam danas. Želio sam svoje znanje i iskustvo prenijeti drugima.

Story: Imate i iskustvo rada kao edukator u specifičnom programu udruge Status M s očevima zatvorenicima. Kako su izgledale vaše edukacije u kaznionicama?

Radio sam prije svega s muškarcima, u manjim grupama s osam do dvanaest osoba i uglavnom smo obrađivali teme kao što su rodni stereotipi, rodna ravnopravnost, pozitivno roditeljstvo, pozitivna disciplina, izražavanje emocija, nasilje u obitelji… Volim biti koristan, raditi s ljudima, a uskoro počinje i novi projekt, rad s migrantima u Hrvatskoj. Tome se silno veselim.

Story: Koja će biti vaša uloga u tome?

Program još nije potpuno definiran pa vam ne mogu reći više detalja, ali bit ću edukator migrantima i pomoći ću im koliko god budem mogao. Vjerujem da će im i moje osobno iskustvo uvelike koristiti.

Story: Kažete da se o toleranciji i uvažavanju različitosti može razgovarati od najranije dobi. Kako vi o tako važnim i velikim temama razgovarate s kćerkicom Fridom?

Učim je da ne dijeli ljude. Da bude blaga i dobra prema njima. Da pomaže, a ne odmaže. Da uvažava, pita, razmišlja, promišlja, propitkuje, osluškuje. Želim vjerovati da će unatoč tamnijoj boji kože imati lijep život. Kad kažem lijep, mislim na život bez osuda, pogrdnih riječi, nepotrebnog upiranja prstom, prozivanja… Iako naša djevojčica ima samo dvije i pol godine, već pokazuje čvrst karakter i vjerujem da će se znati postaviti te zauzeti za sebe. I supruga i ja joj vlastitim primjerima pokazujemo u što vjerujemo te kako vodimo svoje bitke. Ne grubo i ružno, nego riječima, srcem i tolerancijom. Oduvijek zna da ima mamu i tatu na koje može bezuvjetno računati i to joj ponavljamo kad god možemo.