'Multipla skleroza je moj saveznik, a ne neprijatelj', pojašnjava na samom početku razgovora Darija odmah dajući do znanja kako neumoljivu bolest, koja joj je dijagnosticirana u dobi od 18. godina, ne doživljava nužno kao nešto negativno. Da bi kroz život kročila s takvim stavom trebale su proći 23 duge i poprilično iscrpljujuće godine u kojima je 41- godišnja Zagrepčanka, unatoč svemu, spoznala i iskusila, kako kaže, neke od najljepših stvari i doživljaja u životu. Jedno od njih svakako je i Camino, hodočasnički put sv. Jakova na koji se odvažila 2018. a da bi doživljaj bio potpuniji godinu dana kasnije ponovila je nezaboravno iskustvo, samo ovoga puta ne francuskom rutom dugačkom 830 kilometara nego portugalskom od 650 kilometara. Sve o putovanju života Darija je ispričala u intervju, kao što je pojasnila i kako se priprema za još veći izazov – half Ironman koji će se u svibnju iduće godine održati u Grazu. Također bez zadrške ispričala je koji su najčešći izazovi s kojima se susreću osobe oboljele od multiple skleroze te što planira poduzeti kako bi podijelila svoje znanje i iskustvo po pitanju ove teške bolesti.
Story: Multiplu sklerozu nazivaju i bolešću s tisuću lica jer prvi znaci, simptomi, mogu biti raznoliki, ponekad čak i blagi, u toj mjeri da ih oboljeli nerijetko i ignoriraju. Je li to bio i vaš slučaj ili spadate u skupinu oboljelih koji su nažalost odmah na samom početku razvoja bolesti upoznali njezinu težu i agresivniju stranu?
Imala sam 18 godinai taman završavala srednju školu. Tada su počele strašne glavobolje i problemi s koncentracijom. Pripremala sam se za maturu i upis na fakultet pa sam sve pripisivala stresu. Jednog jutra sam se probudila s zamućenim vidom na lijevo oko, a kroz par dana nastupilo je potpuno slijepilo. Nije mi padalo na pamet da bi moglo biti nešto ozbiljno. I dalje sam sve pripisivala stresu, novoj sredini, ljudima, fakultetu… Nakon dva tjedna ignoriranja, mama me doslovno uzela za ruku i odvela kod oftalmologa, pokojnog doktora Pentza, koji me odmah uputio na magnetsku rezonanciju. Bile su to najdulje 52 minute u mom životu nakon kojih više ništa nije bilo isto. Unutar tog jednog sata moj svijet se okrenuo od zdrave djevojke, barem sam ja tako mislila, do dijagnoze neizlječive bolesti. Na nalazu je samo pisalo: po tipu T2 MS, a ja uopće nisam znala što to znači. Kada sam se vratila kod doktora, on je pogledao nalaz, precrtao, dopisao nešto, dignuo se, zagrlio me i rekao: „Ti si hrabra cura, jaka cura, uspjet ćeš u životu". Nije mi bilo jasno što priča, samo sam čekala da mi da kapi za oči i riješi problem. Već idućeg dana sam na oftalmologiji dobila prvu pulsnu terapiju i injekcije kortikosteroida u oko.
Story: Koliko dugo vam je trebalo da prihvatite dijagnozu?
Dugo mi je trebalo. Sve je to previše za mladu osobu koja tek počinje živjeti punim plućima. Prošla sam sve faze od nevjerice, neprihvaćanja i bijesa. Osjetili su to i liječnici i medicinske sestre na svojoj koži. Nakon što mi je liječnik rekao da će mi dati injekciju u oko psovala sam ga i rekla mu da to ne dolazi u obzir. Terapija je trajala dva tjedna, a on mi je svaki puta rekao da mogu psovati koliko hoću i njega i njegovu rodbinu i njegovog psa, ali injekciju moram dobiti. Tako je i bilo. Bila sam mu najmlađi pacijent i znao je što me u životu čeka s tom dijagnozom.
Cijeli intervju s Darijom Gašparović pročitajte u novom broju magazina Story koji možete kupiti od srijede, 19. kolovoza 2020. godine
