Postoje ljudi koji toliko cijene život da ne dopuštaju nikome i ničemu da ga učini manje lijepim i čarobnim. Tako im ni vlastita ograničenja ne mogu stati na put sretnog i ispunjenog života. Jedan od njih svakako je i glumac Vojin Perić, koji nije dopustio sljepoći da ga ograniči u ostvarivanju ciljeva. Rođeni Sarajlija od malih je nogu maštao kako će velik dio života posvetiti umjetnosti te sanjao o strastvenoj i bezuvjetnoj ljubavi i obitelji, a potom je o tome pisao i pjesme. Danas 61‑godišnji Vojin ima sve što je želio. Glumac je i ravnatelj Kazališta slijepih i slabovidnih ‘Novi život’, kao i prvoga dana zaljubljen je u suprugu Ana-Mariju, a kći Anja njegova je najveća motivacija. Osim toga, predsjednik je Hrvatskog saveza slijepih i član Vladina Povjerenstva za osobe s invaliditetom. Kako često ističe, životna mu je misija poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom. U povodu Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se obilježava 15. listopada, Vojin je u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pojasnio kako su život i svakodnevica slijepih i slabovidnih osoba dodatno otežani pandemijom prouzročenom bolešću COVID-19 te koje su najčešće predrasude s kojima se susreću, a nerijetko ih vješto demantiraju.
Story: Često ističete da je vođenje Kazališta slijepih i slabovidnih ‘Novi život’, najstarijeg teatra te vrste u svijetu, jedna od vaših većih životnih uloga.
Kazalište ‘Novi život’ osnovano je davne 1948. godine. Sve je počelo kao svojevrsno istraživanje načina kako slijepe i slabovidne osobe mogu ispuniti svoje slobodno vrijeme, pridonijeti društvu i u konačnici oplemeniti svoj život. Kada su osvijestile da su njihovi snovi o sudjelovanju u stvaranju umjetnosti ostvarivi i kada su na prvi dan proljeća daleke 1948. godine u Samoboru izvele prvu predstavu te oduševile publiku, punu predrasuda i osuda, napravile su zaokret u stavovima i razmišljanjima ljudi, a to je ono na čemu i danas ustrajemo.
Story: Ponosni ste, među ostalim, što ste kao kazališna kuća organizator i domaćin jedinog međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih u svijetu. Koliko se već puta održao te kako je prihvaćen i posjećen?
Prvi takav festival organizirali smo 1999. godine i samo je nekoliko kazališnih kuća bilo zainteresirano za sudjelovanje. Kako je vrijeme prolazilo, postajali smo sve prepoznatljiviji po svome radu pa se i broj zainteresiranih sudionika povećavao. Unatoč teškim vremenima i brojnim poteškoćama na koje nailazimo, uspjeli smo zadržati kontinuitet pa će se festival iduće godine održati dvanaesti put. Ponosni smo jer smo u tom kontekstu postali i hrvatski brend.
Story: Izveli ste oko četiri tisuće predstava, od toga stotinjak premijernih izvedbi i možete se pohvaliti da ste se okušali u svim kazališnim žanrovima. Kako birate predstave koje ćete igrati?
Cijeli je ansambl zaista odličan. Prije svega jako se dobro razumijemo, uzajamno poštujemo i podržavamo. Sretan sam i ponosan jer sam okružen vrhunskim profesionalcima, ali još važnije, predivnim, kreativnim i inspirativnim ljudima. Vrlo se često, kada pripremamo aktualnu izvedbu predstave, jednostavno iskristaliziraju naslovi onih budućih.
Story: Iako osnovni ansambl Kazališta ‘Novi život’ čine slijepe i slabovidne osobe, za potrebe pojedinih projekata surađujete i s ostalim kolegama glumcima. Kako biste opisali suradnju s njima?
Odlično surađujemo s Goranom Bogdanom, Živkom Anočićem, Majom Posavec i Ivanom Starčević. Tu su i veliki Otokar Levaj te draga nam Judita Franković Brdar, kao i cijeli niz izvrsnih glumaca koji su bili dio našeg kazališta i nesebično su nam se dali. Uvijek ih se rado sjetimo, a volimo vjerovati da i oni misle na nas.
Story: Tko čini vašu publiku?
Nemamo biranu publiku u smislu da možemo reći kako nas dolaze gledati mlađi ili stariji građani, ljubitelji drame ili komedije… Svi koji dođu otvorena srca i uma naša su publika. Među njima volimo istaknuti naše srednjoškolce. To su ponajprije mladi, predivni, neopterećeni ljudi. Posljednjih desetak godina stvaramo i velik broj predstava namijenjenih mlađoj djeci. Volimo reći da stvaramo magiju za male, lijepe, neopterećene duše. Male ljude koji nas ne gledaju kroz prizmu sljepoće ili slabovidnosti nego isključive ljudskosti. Isti ti mali i dražesni ljudi primjećuju i najmanju grešku i teško je praštaju tako da nastupi pred njima imaju dodatnu draž.
Story: Na samom početku razgovora rekli ste mi da odrasli općenito imaju više predrasuda prema osobama s invaliditetom nego djeca.
Tako je. Nadovezat ću se na predstave koje izvodimo za našu mladu publiku i reći da nemamo nikakvih problema s onima najmlađima, ali osjećamo skepsu i bojazan teta u vrtiću ili učiteljica razredne nastave. Osim toga, nekoliko su nam puta ponudili skupljanje dobrovoljnih priloga za naše kazalište umjesto da nam daju priliku i dođu pogledati naše predstave. To me žalosti jer bih volio da najmlađi članovi društva profitiraju dolaskom u naše kazalište, da, osim što naše izvedbe gledaju kao kulturni sadržaj, cijelo iskustvo dožive kao veliku i važnu edukativnu te socijalnu komponentu koja će im, uvjeren sam, dobro doći u odrastanju i daljnjem životu.
Story: S kojom ste mišlju i idejom postavili performance za ‘Party u mraku’?
Željeli smo svojim posjetiteljima na sat, dva dočarati kako je to biti slijep ili slabovidan, kako se to odražava na našu svakodnevicu i život općenito. Okupili smo zainteresirane u obližnjem kafiću u kojem je bio potpuni mrak, stavili im povez na oči i predložili da se ponašamo uobičajeno, da se družimo i veselimo. Potom smo otišli korak dalje, predstavili smo im pojedine okuse, mirise, hranu uz izazove hodanja, serviranja, konzumacije ponuđenog… Budući da volim brojeve, za očitovanje toga testa poslužio sam se njima. Ispostavilo se da se na izazov odvažilo 70% žena i samo 30% muškaraca. U prijevodu, djevojke su puno odvažnije, hrabrije i zainteresiranije za nešto novo, izazovno i drukčije u životu.
Story: Kazalište ‘Novi život’ prije nekoliko godina bilo je pred zatvaranjem. Što se dogodilo i kakva je situacija danas?
To se sve događalo 2012. godine. Financiralo nas je Ministarstvo kulture programskim sredstvima, kao i Grad Zagreb, a Ministarstvo socijalne politike i mladih pokrivalo je troškove našega hladnog pogona. Kada nam je istekao ugovor s Ministarstvom socijalne politike i mladih, jasno su nam dali do znanja da na njih više ne možemo računati. Da nam nisu pomogli zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i tadašnji ministar kulture Berislav Šipuš te današnja ministrica Nina Obuljen-Koržinek, danas više ne bi bilo kazališta slijepih i slabovidnih. Ono što moram reći u korist Grada Zagreba jest činjenica da on zapošljava više osoba s invaliditetom nego sve državne institucije zajedno, uključujući i lokalnu samoupravu.
Story: Koliko je aktualna pandemija otežala vaš život, svakodnevicu, rad u kazalištu te općenito stvaralaštvo?
Nisam siguran je li itko razmišljao kako pomoći slijepoj osobi a da pritom poštuje propisanu fizičku distancu. Kako slijepa osoba može znati, recimo dok stoji ispred pekarnice ili ljekarne, kolika je udaljenost između nje i osobe koja se nalazi ispred te kada se i na koliko metara mora pomaknuti naprijed ili natrag u redu. Tu je i nemili potres koji nas je pogodio prije sedam mjeseci. Zamislite samo kako su se osjećale slijepe i slabovidne osobe u tom trenutku. Morate uzeti u obzir da velik broj njih, a tu svakako ubrajam i brojne druge osobe s invaliditetom, žive same. Sve je to dio naše svakodnevice, a o tome nitko ne razmišlja.
Story: Kako onda funkcionirate u novonastalim okolnostima?
Teško je, no Hrvatski savez slijepih puno radi kako bi olakšao novonastalu situaciju, a samim time i naše nove, odnosno drukčije potrebe. Uvijek se nađu asistenti koji nam pomažu i sudjeluju u našoj svakodnevici, poštujući propisane epidemiološke mjere koliko je to moguće.
Story: Prošle godine 15. listopada, kada se ujedno obilježava Međunarodni dan bijelog štapa, na konferenciji za medije rekli ste da slijepim i slabovidnim osobama ne treba milostinja nego ostvarenje zakonskih prava i strategija jednakih prilika. Jesu li se u međuvremenu dogodili toliko željeni pomaci i što ste vladajućima poručili ove godine?
Za početak, moramo se opredijeliti za određeni oblik društva: jesmo li demokratsko, socijalno osjetljivo društvo itd. Ako jesmo, onda moramo poštovati određene norme koje su usvojile pojedine demokratske zemlje kao svoju stečevinu. Među prvima smo potpisali i ratificirali UN-ovu konvenciju pa je i red da je implementiramo te da ljudima pomognemo, odnosno omogućimo konzumaciju njihovih prava i mogućnosti. Osobe s invaliditetom samo žele život dostojan čovjeka.
Story: Kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba u Republici Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi s kojima se susreću?
Imamo oko šest tisuća slijepih građana. Oni uglavnom žive teško, bore se s nezaposlenošću, teško dostupnim obrazovanjem, ali i s osnovnim životnim situacijama - egzistencijalnim problemima, stambenom nezbrinutosti te pristupačnosti objektima i drugim sadržajima. Jako je važno da se donesu zakon o socijalnoj skrbi, o inkluzivnom doplatku, o sustavnom financiranju udruga osoba s invaliditetom i o asistenciji. Ta četiri zakona još ‘vise’, a premijer je u srpnju obećao da će se to riješiti. Sada nam samo preostaje vidjeti kako i, još važnije, kada će se to dogoditi.
Story: Vjerujem da uviđate i neke pozitivne pomake u društvu?
Naravno. Za početak mijenja se percepcija ljudi o osobama s invaliditetom, i to nabolje. To me jako veseli jer od toga počinju i sve druge promjene. Shvaćanje da svi zaslužujemo jednake prilike, da smo vrijedni života dostojnog čovjeka.
Story: Na početku razgovora rekli ste da se silno veselite jeseni, među ostalim zbog brojnih predstava koje imate u planu za listopad i studeni.
Ako sve bude kako smo planirali, jesen će nam biti vesela i užurbana. Tako smo 15. listopada izveli predstavu ‘Jučer sam se sjetio plave’ u kazalištu Vidra, 16. u Vukovaru ‘Jacques ili pokornost’, potom 21. putujemo u Kutinu s predstavom ‘Čovječja ribica’. U studenome ćemo igrati u Koprivnici, potom u Bosni i Hercegovini na Andrićevim danima, a planiramo i posjet Centru mladih u Sarajevu.
Story: Vaša biografija prilično je zanimljiva. Upisali ste komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i negdje na pola studija shvatili da želite biti dio kazališne umjetnosti.
Rođen sam u Sarajevu i to je jedini grad u kojem sam vidio. Naime, vid sam izgubio sa 11 godina i na osnovi njega, odnosno sjećanja koja vežem uz taj grad, konstruiram mentalne mape drugih mjesta. Kada sam došao u Zagreb 1976. godine, bio sam zbunjen. S obzirom na to da nema puno zanimanja kojima se slijepe osobe mogu baviti, trebao sam biti telefonist. Iako mi je to zvučalo pomalo monotono, neambiciozno zanimanje, prihvatio sam taj posao. Ipak, nakon nekog vremena shvatio sam da to jednostavno nije za mene. Kad je riječ o fakultetu, bio sam silno sretan kada sam ga upisao, a želio sam ga i završiti. Međutim, na prvoj godini studija komparativne književnosti i lingvistike ništa nije bilo napisano na brajici i samim time sve mi je bilo puno teže. Potom sam upisao povijest, koju, priznajem, i nisam volio, no jednostavno nije bilo suđeno da je završim. Danas sam zahvalan na znanju koje sam stekao tijekom studija jer vjerujem da mi puno pomaže u pisanju, koje mi je svojevrsna terapija.
Story: Nedostaje li vam Sarajevo?
Svakako! To se vidi i u mojoj poeziji jer često pišem o Sarajkama, o nekim davnim vremenima, nesretnom ratu koji je progutao pojedine članove moje obitelji… Sarajevo je biser iz djetinjstva, pa tako i danas često slušam sevdah koji me na trenutak vrati u davna, lijepa vremena. Jako mi nedostaju i tamošnji prijatelji. Svi koji nešto znaju o tom gradu potvrdit će vam da su ljudi koji ondje žive posebna vrsta, otvoreni, srdačni, vječno nasmijani. Jednostavno svoji. I danas kada posjetim prijatelje koje, nažalost, nisam vidio dugi niz godina, mi u našoj priči, zezanciji, nastavimo kao da se ništa nije dogodilo, kao da smo se razišli jučer, a ne prije dvadesetak godina. To vam je moje Sarajevo.
Story: Kako ste upoznali suprugu Ana-Mariju?
Dogodila nam se ljubav na prvi pogled. Taj dan kada sam je upoznao, bez obzira na to što ne vidim, izišla su mi dva sunca na nebu. Koliko je divna i posebna žena, govori i činjenica da sam njome jednako opčinjen danas kao i prije 26 godina kada smo počeli zajednički život. Ana‑Maria mi je velika podrška i kako vrijeme prolazi, sve sam sigurniji da se ne bih bavio svime što danas radim da nemam njezinu potporu. Sumnjam da bih imao snage i volje za sve to. Ona mi daje vjetar u leđa i u danima kada posustanem, kada kažem da sam umoran i da više ne mogu. Nakon čašice razgovora s njom sve je ponovno dobro i ja sam onaj stari Vojin, spreman za nove bitke.
Story: Rekli mi da vas ljudi često pitaju jeste li nesretni što ne vidite te da ih iznenadi vaš odgovor.
Istina, ljudi mi često postavljaju to pitanje. Uvijek im jednako odgovorim. Nisam nesretan što ne vidim jer da vidim, pitanje je bih li sreo, a potom i oženio svoju Ana-Mariju, bi li se rodila naša Anja… Osim toga, kako sam vid izgubio sa 11 godina, imam iskustvo ljudi koji vide i na tome sam zahvalan gotovo svaki dan iako više ne mogu uživati u tom daru.
Story: Često spominjete kćer Anju, kakva je ona djevojka?
Predivna. Svoja. Iako ima tek 19 godina, zrela je, pametna, ozbiljna, neopterećena konzumerizmom i površnim stvarima. Studira novinarstvo, voli život i moja je vječna inspiracija. Ponosan sam na nju i to joj često nastojim i reći.
