Kada je 2002. godine upisala studij psihologije i paralelno s njim studij socijalnog rada, Zagrepčanka Maria Tomić Preiner znala je da su njezini djevojački snovi o pomaganju drugim ljudima sada njezina stvarnost. Dijagnoza cerebralne paralize, koju ima od rođenja, nije ju spriječila u ostvarenju njezina nauma. Štoviše, samo ju je dodatno motivirala da ustraje u nesebičnom radu s misijom poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Početkom 2012. godine osnovala je udrugu Centar za razvoj vrijednosti pomoću koje brojnim projektima i programima pomaže najranjivijim skupinama našeg društva. Tako djecu i mlade s teškoćama u razvoju uči njihovim pravima i lobiranju, potiče ih na poduzetništvo, pomaže im u provođenju poslovnih ideja u konkretna djela, jednostavno - čini sve kako bi se osobe s invaliditetom što bolje integrirale u naše društvo. A koji su njihovi najveći izazovi na tom putu Maria je ispričala u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story.
Story: Da ste se naviknuli na borbu u životu, pokazali ste i kada ste tragali za stalnim zaposlenjem. Naime, prije nego što ste se zaposlili bili ste na više od stotinjak razgovora za posao.
Uvijek sam bila tvrdoglavi optimist i nadam se da od toga nikada neću odustati jer svaka prepreka koju sam savladala učinila me osobom kakva sam danas. Nakon što sam završila studije zaista sam vjerovala da ću bez problema pronaći posao, a kada se pokazalo da to nije tako samo sam si ponavljala „Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore“. Bilo mi je važno raditi u struci pa sam prihvaćala razne honorarne angažmane sve kako bih stekla potrebno iskustvo koje me u konačnici dovelo tu gdje sam danas, da radim posao koji neizmjerno volim.
Story: Koje ste najčešće odgovore dobivali kada bi vas odbili na nekom razgovoru za posao a za koji ste bili kvalificirani? Kako ste se osjećali zbog toga?
Svega sam se naslušala, od toga da šteta što sam u invalidskim kolicima jer da nisam sigurno bi me zaposlili, do toga da su me čak znali pitati kako je moguće da sam završila dva fakulteta a invalid sam. Bila sam čak i prozvana jer nisam u životopisu navela da sam osoba s invaliditetom. Ne bih više nabrajala jer stvarno nije vrijedno toga. A kako sam se osjećala? Osim prkosa, često sam se ljutila na sustav u kojem živimo, gdje se očigledno ne vrednuje znanje, već samo ono što se na prvi pogled vidi, a to su bila moja invalidska kolica.
Story: Gdje ste se naposljetku zaposlili i jeste li zadovoljni poslom?
Zaposlila sam se u jednoj agenciji gdje radim u sektoru upravljanja ljudskim potencijalima. Zahvaljujući dobroj direktorici zaista sam dobila priliku raditi ono što sam u svom srcu nazvala „ljudski potencijali sa srcem“. Na radnom mjestu vodim psihološko savjetovalište za radnike, te provodim različite aktivnosti koje se odnose na dobrobit zaposlenika. Osim toga, radim na njihovom profesionalnom razvoju provođenjem treninga i choacinga. Uz ovaj posao, sretna sam što za udrugu Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce vodim različite programe za pomoć marginalnim skupinama, posebice udomiteljima i osobama starije životne dobi. Ondje već nekoliko godina uspješno provodimo koncept savjetovališta u zajednici.
Cijeli intervju s Mariom Tomić Preiner u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji možete kupiti od srijede, 28. listopada 2020. godine
