Kada je 2002. godine upisala studij psihologije i paralelno s njim studij socijalnog rada, Zagrepčanka Maria Tomić Preiner znala je da su njezini djevojački snovi o pomaganju drugim ljudima njezina stvarnost. Dijagnoza cerebralne paralize, koju ima od rođenja, nije ju spriječila u ostvarenju njezina nauma. Štoviše, samo ju je dodatno motivirala da ustraje u nesebičnom radu s misijom poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Početkom 2012. godine osnovala je udrugu Centar za razvoj vrijednosti pomoću koje brojnim projektima i programima pomaže najranjivijim skupinama našeg društva. Tako djecu i mlade s teškoćama u razvoju uči njihovim pravima i lobiranju, potiče ih na poduzetništvo, pomaže im u provođenju poslovnih ideja u konkretna djela, jednostavno - čini sve kako bi se osobe s invaliditetom što bolje integrirale u društvo. Koji su njihovi najveći izazovi na tom putu, Maria je ispričala u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story. Osim toga, podijelila je i neka intimna razmišljanja o prihvaćanju vlastitog invaliditeta te naznačila od kolike je to važnosti za zdrav rast i razvitak osobe, otkrila nam je i kako ona i suprug Darko odgajaju svoju djecu, 12-godišnjeg Nou te šestogodišnju Anabelu, te kojim ih životnim vrijednostima uče.
Story: Često ističete kako vam je jedna od većih uloga i zadaća u životu rad na poboljšanju kvalitete života djece i mladih s teškoćama u razvoju. Vođeni time, osnovali ste Centar za razvoj vrijednosti. Koji su mu glavni ciljevi?
Tijekom studija, a i nakon završetka fakulteta radila sam za razne udruge koje su se bavile marginalnim skupinama ljudi. Ipak, uvijek sam maštala o osnivanju vlastite udruge kao prepoznatljivome mjestu gdje bismo pružali različite vrste i oblike pomoći djeci s teškoćama u razvoju, njihovim obiteljima te odraslim osobama s invaliditetom. Pritom bi naglasak bio na individualiziranom pristupu svakom korisniku. Vođena tom idejom, 2012. godine osnovala sam udrugu Centar za razvoj vrijednosti. Kako sam i sama osoba s invaliditetom, vrlo dobro razumijem poteškoće, ali i potrebe osoba s invaliditetom. U radu s njima koristim ne samo osobno iskustvo nego i ono profesionalno, stečeno tijekom studija psihologije i socijalnog rada. Cilj je svega što radim poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom te njihova uspješna integracija u zajednicu.
Story: Zanimljiv je i moto udruge…
Moto je ‘od dječjeg osmijeha do životnog uspjeha’, a nastao je iz moje želje da pomognem djeci s teškoćama u razvoju da istinski uživaju u djetinjstvu, uz puno smijeha, bez obzira na to što to u njihovu slučaju, uz česte i brojne rehabilitacije, nije jednostavno. Uistinu vjerujem da svako dijete, a to svakako uključuje i djecu s teškoćama u razvoju, ima pravo na sretno i ispunjeno djetinjstvo, a mi kao društvo u tome im trebamo pomoći.
Story: Jedan od projekata udruge svakako je i hvalevrijedan i odlično prihvaćen program ‘Djeca s teškoćama kao zagovaratelji svojih prava’, u sklopu kojeg učite naše najmlađe članove društva o njihovim pravima.
Tim projektom djeca s teškoćama uče što su to dječja prava, ali i osvještavaju koje svoje želje ili prava ne mogu ostvariti s lakoćom kao djeca bez invaliditeta. Osim toga, uče osmišljavati inicijative vezane uz pojedino neostvareno pravo i tako razvijaju vještine lobiranja. Radimo i na izgradnji njihova samopouzdanja i samopoštovanja, što je iznimno važno. Jako sam ponosna što smo uspjeli predstaviti svoje ideje i osmišljene inicijative predstavnicima UNICEF-a, kao i Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Bila je to odlična prilika za našu djecu, ponajprije zato što su uspjela pitati čelne ljude sve što ih zanima o njihovim pravima, a dobila su i odgovore na svako postavljeno pitanje pa vjerujem da su općenito stekla znanja i vještine korisne za cijeli život.
Story: Prošle godine pokrenuli ste projekt ‘Inkluzivna drugačija strana poduzetništva’. Kažete da prvenstveno želite trgnuti ljude iz apatije. Možete li to malo pojasniti?
Željela bih potaknuti osobe s invaliditetom na poduzetništvo. Tako se može prevenirati njihova dugotrajna nezaposlenost, ali i stvoriti novi oblik fleksibilnog zapošljavanja koji će im omogućiti aktivno sudjelovanje u svijetu poduzetništva. Pokušavam trgnuti mlade ljude iz apatije i prekinuti niz negativnog razmišljanja poput ‘nikada neću pronaći posao’ i stvoriti novu misao ‘sam ću pokrenuti posao’. Kako bi se to zaista moglo realizirati, na razini Hrvatske želja mi je inicirati nacionalni program poticanja poduzetničke aktivnosti kod osoba s invaliditetom te se povezati s organizacijama na međunarodnoj razini koje već imaju pomno razrađene takve programe.
Story: Kako mlade osobe prihvaćaju aktivnosti i vaše ideje te koliko ih često provode u djelo?
Zasad mogu reći da učenici srednjih škola koji su bili uključeni u projekt pozitivno reagiraju na aktivnosti. Počela sam i individualnim radom pomagati osobama s invaliditetom da ostvare svoje poduzetničke snove pa sam im tako i podrška u kreiranju te izradi poslovnih planova za željene djelatnosti. Upravo radim s jednom dragom djevojkom iz Našica na planu i realizaciji njezine poslovne ideje, odnosno ostvarenju dugo sanjanog sna. Voljela bih kada bismo uspjeli oformiti mrežu poduzetnika s invaliditetom koji bi razmjenjivali iskustva. Zaokružena slika bila bi povezivanje poduzetnika početnika s invaliditetom s uspješnim poduzetnicima koji bi im bili poticaj u ostvarenju njihove poduzetničke priče.
Story: I sami ste poduzetnica koju je vlastito ograničenje potaknulo na stvaranje interaktivne igračke koju priželjkujete i patentirati.
Ne bih rekla da sam poduzetnica u punom smislu te riječi, nego više netko tko bi želio da poduzetnička ideja, koja je davno nastala, jednog dana dobije svoje mjesto na polici dječje sobe nekog dječaka ili djevojčice te u konačnici na policama naših trgovina. Ideja za interaktivnu igračku nastala je kada je moj sin imao dvije godine. Naime, kako nisam mogla poput drugih mama trčati za njim, neprestano sam tražila načine kako ga animirati na statičan način. Uvijek sam imala razne igračkice spremljene po džepovima, dok jednoga dana jednostavno to sve nisam stavila u običnu plastičnu kutiju i tako si olakšala. Potom sam otišla korak dalje i osmislila šest odnosno sedam interaktivnih pločica koje su zanimljive i po tome što svaka ima još po dvije igre koje se mogu igrati na različite načine. Samo je mašta granica. Kako bi sve bilo zanimljivije mome mališanu, vratila sam se na početak naše priče i sjetila se koliko mu je oblik kutije bio zanimljiv pa se i danas naše interaktivne pločice nalaze u malom kovčegu. Iako moj sin više nije mali, štoviše, ima 12 godina, njegov maleni kovčeg i dalje mu je zanimljiv te mi je on ujedno i najveća podrška u realizaciji patentiranja, a potom i plasiranja igračke na tržište. Na tome upravo i radimo, bolje rečeno - u potrazi sam za potencijalnim proizvođačem koji bi mi nakon pokretanja crowdfunding kampanje pomogao s proizvodnjom pametne i zabavne igračkice.
Story: Da ste se naviknuli na borbu u životu, pokazali ste i kada ste tragali za stalnim zaposlenjem. Naime, prije nego što ste se zaposlili bili ste na više od stotinjak razgovora za posao.
Uvijek sam bila tvrdoglavi optimist i nadam se da od toga nikada neću odustati jer svaka prepreka koju sam savladala učinila me osobom kakva sam danas. Nakon što sam završila studij zaista sam vjerovala da ću bez problema pronaći posao, a kada se pokazalo da to nije tako, samo sam si ponavljala: “Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore.” Bilo mi je važno raditi u struci pa sam prihvaćala razne honorarne angažmane, sve kako bih stekla potrebno iskustvo koje me naposljetku dovelo tu gdje sam danas, da radim posao koji neizmjerno volim.
Story: Koje ste najčešće odgovore dobivali kada bi vas odbili na nekom razgovoru za posao za koji ste bili kvalificirani? Kako ste se osjećali zbog toga?
Svega sam se naslušala, od toga da je šteta što sam u invalidskim kolicima jer, da nisam, sigurno bi me zaposlili do toga da su me čak znali pitati kako je moguće da sam završila dva fakulteta, a invalid sam. Bila sam i prozvana jer u životopisu nisam navela da sam osoba s invaliditetom. Ne bih više nabrajala jer stvarno nije vrijedno toga. A kako sam se osjećala? Osim prkosa, često sam se ljutila na sustav u kojem živimo, gdje se očito ne vrednuje znanje, nego samo ono što se vidi na prvi pogled, a to su bila moja invalidska kolica.
Story: Gdje ste se naposljetku zaposlili i jeste li zadovoljni poslom?
Zaposlila sam se u jednoj agenciji gdje radim u sektoru upravljanja ljudskim potencijalima. Zahvaljujući dobroj direktorici, zaista sam dobila priliku raditi ono što sam nazvala ‘ljudski potencijali sa srcem’. Na radnome mjestu vodim psihološko savjetovalište za radnike te provodim različite aktivnosti koje se odnose na dobrobit zaposlenika. Osim toga, radim na njihovu profesionalnom razvoju provođenjem treninga i coachingom. Uz ovaj posao, sretna sam što za udrugu Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce vodim različite programe za pomoć marginalnim skupinama, posebice udomiteljima i osobama starije životne dobi. Ondje već nekoliko godina uspješno razvijamo i provodimo koncept savjetovališta u zajednici.
Story: Uz navedene, koji su najveći izazovi s kojima se susreću osobe s invaliditetom?
Jednostavnije bi mi bilo odgovoriti s kojim se izazovima osobe s invaliditetom ne susreću. Već pri izlasku iz kuće osobama s invaliditetom nerijetko treba pomoć pa možemo slobodno reći kako je pitanje asistenta među prvim izazovima s kojima se borimo. Velik je problem i nemogućnost postizanja ekonomske neovisnosti i življenje na rubu siromaštva. U vrijeme koronakrize svi smo, nažalost, osvijestili koliko je teška izolacija. Samo su se rijetki sjetili da mnoge osobe s invaliditetom žive u izolaciji niz godina, i to ne svojom krivnjom nego zbog nedostatka servisa i infrastrukture koja bi im omogućila kvalitetniji život. Kao još jedan od izazova istaknula bih i prihvaćanje vlastitog invaliditeta, što ponekad može utjecati na sliku o sebi.
Story: Rođeni ste s cerebralnom paralizom, koliko vam je dugo trebalo da prihvatite vlastiti invaliditet?
Prihvaćanje vlastitog hendikepa bio je dugotrajan i težak put. Uvijek sam se osjećala ‘zdravije nego što to zaista jesam’ u fizičkom smislu. Tijekom srednje škole nastojala sam što više izlaziti i okružiti se prijateljima. Oduvijek sam htjela nositi visoke potpetice i kada sam shvatila da je to nemoguće, odlučila sam kreirati ženstvenu varijantu sebe bez potpetica. Još kao djevojci bilo mi je važno da sam uvijek u haljinama ili suknjama te da budem ženstvena. Kao i kod ljudi bez invaliditeta, mislim da je iznimno važan optimizam kojim osoba zrači jer je upravo to ono što nekoga uistinu čini lijepim i posebnim. Danas često razmišljam je li uopće moguće 100 posto prihvatiti invaliditet i nadam se da ću jednog dana živjeti u društvu gdje me ulaz u zgradu prepunu stepenica neće podsjećati na to da sam u invalidskim kolicima.
Story: Kakva je situacija kada je riječ o predrasudama koje društvo, kako kažete, nažalost i dalje ima prema osobama s invaliditetom?
Koliko god mi javno govorili da smo društvo koje prihvaća različitosti, realnost pokazuje drukčije. Nažalost, predrasude prema osobama s invaliditetom još su prisutne. Možda ne u tolikoj mjeri kao prije, ali definitivno jesu. Više ne primjećujem poglede dok šećem ulicom, kao što sam to primjećivala dok sam bila djevojčica. Mislim da to itekako ima veze s mojim sazrijevanjem i izgradnjom identiteta kao osobe koja se vodi mišlju ‘živi život punim plućima, bez obzira na to što drugi o tome misle’. Sada radim na otklanjanju tih predrasuda provodeći radionice s djecom i mladima na temu ‘Moj prijatelj ima poteškoće - nauči me kako mu pomoći’. Uz stručnjake educiram mlade i o seksualnosti te roditeljstvu osoba s invaliditetom.
Story: Kako razgovarate sa svojom djecom o svom invaliditetu?
Moja djeca oduvijek su me gledala samo kao svoju mamu, a kolica im nikada nisu bila važna. Jedino sam s njima razgovarala o tome da ću zauvijek biti u kolicima jer su me znali pitati hoću li ikada moći hodati. Majčinstvo dolazi iz srca i kada djeca osjete veliku količinu ljubavi koju dobivaju, invaliditet postaje nevažan. Meni je jako važno da se nikada ne oslanjam na dodatnu pomoć djece koju ona žele dati. Želja mi je da odrastu u sigurne i samosvjesne ljude koji znaju da će im mama uvijek biti podrška ako im išta zatreba u životu.
Story: Koliko je izazovno pomiriti posao i obiteljski život?
Ponekad zna biti prilično izazovno, a najčešće ravnotežu postižem tako što malo spavam. Često u toj neravnoteži strada moj suprug Darko kojem ne posvećujem onoliko vremena koliko bih to uistinu željela. Želim vjerovati da ćemo, kada djeca odrastu, imati dovoljno vremena posvetiti se jedno drugome i svemu onome što je trenutačno na čekanju.
Story: Što vas inspirira i pokreće?
Ponajprije je to želja za promjenom stvari nabolje. Želja za osobnim uspjehom, ali i da pomognem drugima ostvariti uspjeh. Pokreće me i želja za kvalitetnim životom koji mi, nadam se, donosi brojne nove pustolovine. Pokreću me dragi ljudi oko mene koji su veseli suputnici u svim mojim životnim ludostima.
Story: Baš kao i vaš suprug, velika ste zaljubljenica u putovanja. Koje je bilo posebno za vas i vašu obitelj?
Definitivno putovanje cijelom Italijom na koje smo se odvažili prije nekoliko godina. Od Anabeline druge godine jedanput godišnje otputujemo u neku europsku državu te je obiđemo uzduž i poprijeko. Zasad je naša europska tura još mala te je obuhvatila Italiju, Austriju i Mađarsku. Uz putovanje s djecom, ponekad nagovorim supruga da sami odemo nekamo pa smo tako posjetili Amsterdam i Pariz.
Story: Koje je novo putovanje u planu?
Planiram s prijateljicom Ivom otputovati u Istanbul, a s obitelji napraviti dugačku turu Francuskom. No voljela bih da nas put odvede i na neke druge kontinente, a posebno bih voljela otputovati na jednu avanturu pod nazivom ‘Zlatna Kalifornija’.
