Tatajana Aćimović: 'Svjesna sam da mladi danas žive u teškim vremenima'

Tatjanu Aćimović javnost uglavnom poznaje kao vrsnu kazališnu i filmsku producenticu. No 54-godišnja zaljubljenica u umjetnost ujedno je i veliki borac za prava najmlađih članova našega društva. Tako je 2008. godine pokrenula Festival prava djece u želji, kako često ističe, da s jedne strane slavi dječje stvaralaštvo, a s druge podsjeća na stanje i status provođenja njihovih prava. Festival prava djece jedini je inkluzivni festival u Hrvatskoj, što znači da su svi sadržaji prilagođeni osobama sa senzornim oštećenjima. Na to je Tatjana silno ponosna jer smatra da svi ljudi moraju imati jednaku priliku za uživanje u kulturnom sadržaju. S tom mišlju održan je i ovogodišnje, 12. izdanje, doduše virtualno zbog epidemioloških okolnosti, ali kako ističe njegova umjetnička direktorica, nikada posjećenije i interaktivnije. U sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story Tatjana je pojasnila zašto su baš mentalno zdravlje djece i mladih izabrali kao temu ovogodišnjeg festivala, do kojih su spoznaja došli na osnovi istraživanja stručnjaka i razgovora s djecom te jesu li doneseni zaključci zabrinjavajući. Pojasnila je i kako vidi budućnost tog festivala, kao i njegov dugoročni utjecaj na razvoj mladih.

Story: Zašto ste odabrali mentalno zdravlje djece i mladih kao temu ovogodišnjeg Festivala prava djece? Kako je ta tema prožeta kroz Festival?
Mentalno zdravlje djece i mladih važno je područje o kojemu se treba brinuti društvo u cjelini, a ne samo struka, škola i obitelj. Odgovornost je i na nama koji oblikujemo te činimo dostupnima sadržaje namijenjene za slobodno vrijeme mladih, a veliku odgovornost imaju i masovni mediji. Online panel kojim smo otvorili 12. Festival prava djece posvećen je upravo toj gorućoj temi. Djeca i mladi nemaju često priliku govoriti što ih muči te objasniti kako doživljavaju svijet oko sebe. Orga­niziramo radionice medijske pismenosti, a program koji je namijenjen isključivo srednjoškolcima, ‘Razgovor počinje filmom’, uključuje i razgovor s psiholozima te pedagozima nakon projekcije filma. Taj koncept svake godine pobudi sve veći interes u školama. Možemo reći da se Festival već godinama sustavno brine o mentalnom zdravlju djece i mladih.

Story: Stručnjaci su na online panelu ‘Razgovaramo li s djecom i mladima o mentalnom zdravlju?’ dijelili iskustva i saznanja o mentalnom zdravlju prikupljena putem istraživanja te rada s djecom i mladima. O kakvom je istraživanju riječ i na kojem je uzorku provedeno? Koji su zaključci istraživanja?

Riječ je o istraživanju u sklopu projekta ‘Pozitivan razvoj adolescenata u Hrvatskoj’ Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu kojim je bilo obuhvaćeno 10.000 djece i mladih. Provedeno je 2018.˝godine, a je danas mentalno zdravlje, posebno mladih, još ugroženije. Više od četvrtine mladih tijekom dva tjedna koja su prethodila anketiranju osjećalo se tužno i bezvoljno, a 14,5% ih je barem jednom ozbiljno razmišljalo o počinjenju samoubojstva. Otprilike trećina ispitanih izvještava o ozbiljnim simptomima anksioznosti, a 20% ih ima ozbiljne znakove depresije i stresa. Mladi kasne u traženju pomoći čak od dvije do sedam godina. Općenito ne vjeruju odraslima. Više od 50% djece koja imaju neki problem ne traži pomoć stručnjaka. Trenutačna situacija donijela je nove izazove, poput otežanih uvjeta obrazovanja, obiteljskih odnosa i provođenja slobodnog vremena.

Story: Jesu li vas iznenadili dobiveni rezultati istraživanja?
Iznenađena sam velikim postotkom djece koja ne traže pomoć. No svjesna sam da mladi danas žive u teškim vremenima. U praksi, nažalost, još svjedočimo neravnopravnosti spolova, snažni su imperativi fizičke ljepote, mladosti i zdravlja, stručnost i obrazovanje često su podcijenjeni… Također, bojim se da im mi odrasli često nismo dobar primjer.

Story: Dr. sc. Miranda Novak, psihologinja i docentica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, iznijela je na panelu i saznanja da svaka treća djevojka ima ozbiljne simptome koji upućuju na narušeno mentalno zdravlje te da su djevojke u puno većem riziku nego mladići. Uzimajući u obzir dugogodišnje iskustvo rada s mladima, kako to komentirate?
Pitanjem samopoštovanja i samopouzdanja sve se više bave mladi srednjoškolci, autori filmova koje prikazujemo na Festivalu, kao i temom kako nas drugi doživljavaju te posebno kako doživljavamo sebe. To izdvajam jer su stereotipovi s kojima se mlade osobe suočavaju u formativnim godinama sve izraženiji, a utjecaji znatniji. Pojavnost, slika, brza razmjena informacija, velika izloženost - sve su to fenomeni na koje nam mladi skreću pozornost jer se s njima teško nose. Gledano iz perspektive poruka koje nam prenose svojim filmovima, ali i na panel-raspravama, ne iznenađuje me što su djevojke izloženije. Vrlo često odrasli nisu upućeni u problematiku, a razlozi su brojni i najčešće se odnose na odsutnost ili jednostavno nedostatak informacija i neupućenost.

Story: Što djeca i mladi izdvajaju kao najveći problem s kojim su se susreli tijekom pandemije izazvane bolešću COVID-19?
Ove su godine u nekoliko filmova progovorili o okolnostima u kojima su živjeli tijekom lockdowna. Zajedničko je svima, posebno osnovnoškolcima, nedostajanje prijatelja, direktnog kontakta. Bez uvijanja govore da se ne osjećaju sigurno jer odrasli ne poštuju propisane mjere u trgovinama, kako su se nadali da će im izbivanje iz škole i boravak kod kuće više odgovarati… Jedna djevojčica u filmu zaključuje da joj je dulji jedan sat online nastave nego pet sati u školi. Nasmijala sam se više puta, što zbog načina kako bi prepričavali svoje dojmove, što zbog smisla za humor vezanog uz neke nelogičnosti.

Story: Kako ste već naveli, ovogodišnji Festival prava djece zbog izvanrednih epidemioloških okolnosti održao se virtualno. Jeste li zadovoljni posjećenošću? 

Presretna sam. Priželjkivala sam više sudionika nego prošle godine, ali tri puta više uistinu nisam očekivala. Posebno me ganu učitelji i nastavnici puni elana koji inspiriraju, definitivno su primjer učenicima. Upravo sam to osjetila ove godine. Pandemija je, nastava se jednostavno mora oblikovati i osmišljavati na druge načine i predivan je taj trud nastavnika da se prilagode novim okolnostima, da olakšaju učenicima teška vremena i da održavaju kvalitetu nastave.

Story: Bila je to odlična prilika i za ljude iz manjih sredina koji, kako kažete, dosad zbog prevelike udaljenosti od kina nisu bili u mogućnosti uživati u blagodatima Festivala? Razmišljate li ubuduće zadržati opciju virtualnog sudjelovanja u Festivalu?
Udruga Alternator već godinama okuplja interdisciplinarni tim, a prednost toga ove se godine vidjela na djelu. Razmišljali smo o svim opcijama, postavili nekoliko scenarija i odlučili se za onaj za koji smo bili uvjereni da će doći do najvećeg broja djece i mladih. Vrlo je moguće da ćemo zadržati nešto od ovogodišnjeg koncepta.

Story: Mladi su i ove godine imali priliku gledati filmove koje su snimili njihovi vršnjaci. Koje se teme uglavnom protežu filmovima tih mladih ljudi?
Sve je tu, od online nastave i lockdowna preko usamljenosti mladih koji idu studirati i živjeti u drugu sredinu do teme rata i izbjeglištva. Tu je i tema utjecaja medija i stereotipova, koja je prisutna svake godine. Filmovi koje nam predlažu naši selektori Maja Flego, savjetnica pravobraniteljice za djecu, te filmski kritičar i politolog Boško Picula jedinstveni su jer su vrlo osobni i nekako ogoljeni, direktni. Uvijek me iznova iznenadi njihova zrelost u područjima u kojima još nemaju iskustva, a ove godine to sam osjetila u filmu ‘Sjećanje’ koji se bavi temom rata, migracija i gubitka.

Story: Festival prava djece jedini je inkluzivni festival u Hrvatskoj, što znači da su svi sadržaji prilagođeni osobama sa senzornim oštećenjima. Kakve povratne informacije dobivate od posjetitelja sa senzornim oštećenjima? Koliko im znači mogućnost sudjelovanja u kulturnim i umjetničkim aktivnostima na ovaj način?
Vrijednost je golema jer mogu ravnopravno sudjelovati u kulturnom životu. Odraslim osobama s invaliditetom to je važno, a djeci i mladima s teškoćama u razvoju je nužno. U odrastanju su ključni ravnopravnost, jednake šanse, eliminiranje prostora za diskriminaciju, izdvajanje i osjećaj odbačenosti. Važne su nam i reakcije roditelja. Svake godine u Cinestar Novi Zagreb jedna majka na sve projekcije filmova iz programa ‘Dobre vibracije’ dovodi svoga slabovidnog sina s prijateljima. Ove su godine navedeni filmovi emitirani na Trećem programu HRT-a, nadam se da su ih gledali zajedno.

Story: Često ističete važnost prilagodbe kulturnog sadržaja, osobito filmova i kazališnih predstava, osobama s oštećenjem vida i sluha. Kažete da dok se god to ne dogodi, nećemo imati u potpunosti uključeno i ravnopravno društvo. Primjećujete li napredak?
Kazalište i film prenose se slikom i zvukom. Ako uzmemo u obzir da osobama sa senzornim oštećenjima slika i/ili zvuk nisu dostupni, možemo zaključiti da su iz tih umjetnosti slijepe i gluhe osobe u potpunosti isključene kao publika, korisnici. Gledamo li koliko je predstava dostupno osobama s oštećenjem vida ili koliko je domaćih filmova dostupno osobama s oštećenjem sluha, statistike su porazne. Nažalost, puno je kulturnih ustanova i dalje nedostupno osobama s teškoćama u kretanju pa je i to neophodno osigurati.

Story: Kako ste svoje sadržaje prilagodili osobama oštećenog vida, a kako gluhim i nagluhim osobama?
Za osobe s oštećenjem sluha svi filmovi imaju titl. Posebno je važno da ga imaju domaći filmovi, što nije praksa, a preduvjet je za gluhu i nagluhu osobu da ga može pratiti. Također, svi naši skupovi uživo imaju tumača. Što se tiče osoba s oštećenjem vida, radimo audiodeskripcije. To su opisi neverbalnih scena, vizualnih elemenata, koje si osoba s oštećenjem vida inače ne može predočiti putem samog zvučnog zapisa. Posebno se snimaju, a slijepa osoba ih prati putem slušalica uz postojeći zvuk filma. Svi filmovi koje prikazujemo imaju navedene prilagodbe.

Story: Osnivačica ste Udruge za promicanje stvaralaštva i jednakih mogućnosti Alternator. Koji su joj ciljevi?
Udruga Alternator okuplja stručnjake iz različitih područja, kulture i umjetnosti, socijalnih djelatnosti i obrazovanja, posebice edukacije i rehabilitacije djece s teškoćama u razvoju. Osnovana je 2011. radi istraživanja, oblikovanja i korištenja kulturnih sadržaja i umjetničkog djela u svrhu jačanja zajednice, a posebno kvalitete života sve djece i mladih. Trudit ćemo se i dalje nametati teme od društvenog interesa, poticati dijalog i stvaranje rješenja u zajednici.

Story: Iznimno ste ponosni na projekt ‘Senzibilizacijom do integracije’. Recite nam nešto o njemu. Koja je njegova osnovna ideja?
To je projekt koji uključuje zabavne i interaktivne filmske radionice koje djecu uče osjetljivosti prema vršnjacima s oštećenjima sluha i vida. Primjerice, gledaju film s povezom na očima da bi se naučili stati u ‘tuđe cipele’. Kad učenik uđe u kožu drugoga, postaje osjetljiviji, svjesniji i pomaže svojim vršnjacima kojima su potrebne pomoć i zaštita. Uključuje i stručnu pripremu učitelja te edukaciju roditelja. Meni je posebno drag jer promovira empatiju, participaciju djece i mladih, korištenje filma kao alata za učenje i prijenos znanja.

Story: U provedbi projekta sudjeluju OŠ Petra Zrinskog te nastavnici i učenici iz OŠ Sveti Petar Orehovec, OŠ Dobriše Cesarića iz Osijeka i OŠ Pećine iz Rijeke. Kakvi su njihovi dojmovi i zapažanja kada je riječ o integraciji osoba koje imaju oštećenje vida i/ili sluha u društvo?
Mislim da je dovoljno da vam prenesem jedan citat sudionika koji pokazuje da kao društvo još trebamo učiti: “Ono što sam ja naučila jest da gluhe i slijepe osobe koriste sve svoje potencijale, a mi koji nemamo oštećenja vrlo smo često gluhi i slijepi za njih i za svijet oko nas.” Mislim da ta rečenica jako puno govori i još više poručuje.

Story: Da s bratom Dejanom Aćimovićem odlično surađujete, pokazao je i dječji film ‘Anka’. Što najviše cijenite kod Dejana kao redatelja?
Dejan i ja imamo tu sreću što su nam pozivi komplementarni, osim činjenice da smo bliski te dijelimo slične interese i vrijednosti. Surađivali smo na puno projekata, a ‘Anka’ je jedan od šest filmova koje je on režirao, a ja sam sudjelovala kao producentica. Cijenim puno toga! Izdvojila bih možda njegov golemi životni elan i znatiželju te veliko poštovanje za svaki, i najmanji, doprinos timskom radu na filmu.

Story: Kako volite provoditi slobodno vrijeme? Kako punite baterije?
Najčešće u planinama. Često planinarim. A uživam i kuhati!

%MCEPASTEBIN%