Domaći glazbenik: 'Život u domu za socijalnu skrb me naučio disciplini'

Početkom godine nastupio je na Dori, natjecanju za izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije, i to izvevši skladbu ‘Coming Home’, a od tada pjevačku nadu Edvarda Abazija hvale i javnost i glazbena struka. Ističu njegov glazbeni talent, specifičnu boju glasa, ali i osobnost koja rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ujedno ih zapanjuje što je svoj glazbeni put danas 19-godišnji Edvard započeo u Centru za pružanje usluga u zajednici Zagreb - Dugave. Naime, tamo je mladi Velikogoričanin bio smješten nakon što je kao 11-godišnjak odvojen od roditelja, braće i sestara. Punih pet godina živio je u domu za socijalnu skrb i samo bi vikendima i praznicima posjećivao obitelj i bližnje, a iz tog razdoblja života, kako kaže, nosi samo lijepe i pozitivne uspomene. Sklopio je brojna prijateljstva koja njeguje i danas, spoznao temeljne životne vrijednosti te izrastao u osobu punu snova i planova. Tako talentirani glazbenik sanja o prvom studijskom albumu, pjesmama koje će pisati za sebe i za kolege izvođače, nastupu u punoj zagrebačkoj Areni, ali još važnije, jednoga dana, o vlastitoj obitelji. Tko mu je pomogao svladati sve izazove djetinjstva i odrastanja te kojim se životnim motom vodi u donošenju velikih i važnih odluka, Edvard je ispričao u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story, a povjerio nam je i kako danas, s odmakom, gleda na neke svoje postupke te postupke svojih roditelja.

Story: A kako pamtite roditelje?

Majka je predivna žena, vrijedna, požrtvovna, hrabra, brižna… Često kažem da je ona moja kraljica nad kraljicama. Iako već dulje ne živimo pod istim krovom, na nju uvijek mogu računati. To znaju i moja braća i sestre. Ponosan sam na nju, pokazala nam je što je to majčinska ljubav, ona istinska i bezuvjetna, a to je najvrednije što nam je mogla dati. Oca sam volio, a znam da je i on mene, ali jednostavno nije bio glava obitelji, autoritet svojoj djeci, podrška svojoj supruzi. Kada god imam slobodnog vremena, posjetim roditelje, a i oni mene. Nema tu zamjerki, predbacivanja da mi je netko nešto dužan ili kriv. Tako je kako je i na meni je da iz svega izvučem najbolje za sebe. I samo o meni ovisi hoću li u tome uspjeti ili ne.

Story: Koliko vam je trebalo da prihvatite Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb - Dugave kao svoj drugi dom?

Prvi tjedni bili su doista teški. Trebao sam se priviknuti na novi životni prostor, štićenike kojih je tada bilo pedesetak, odgojitelje, uglavnom sve ljude koji su živjeli i radili tamo. Pritom su mi nedostajali obitelj, prijatelji, sve vezano uz stari život. No kada čovjek nema izbora, ne preostaje mu ništa drugo nego prihvatiti novonastalu situaciju i prilagoditi se. Tako sam i ja prihvatio nova pravila kućnog reda, ponašanja, usvojio nove navike i ubrzo spoznao da mi rutina, jasno postavljena pravila i autoritet mogu donijeti samo dobro. U domu sam proveo pet godina, a zbog dobrog vladanja i vidljivog napretka mogao sam se vratiti obitelji. No koliko god mi se to činilo primamljivim, odlučio sam ostati u domu. Nije bilo lako donijeti takvu odluku, ali danas znam da je bila ispravna.

Story: Kako su vam izgledali dani u domu za socijalnu skrb?

Znala su se pravila i morala su se poštovati. Bilo je točno određeno vrijeme doručka, ručka ili večere i ako si propustio obrok, morao si čekati sljedeći. Nije bilo mame ili tate da podgriju ostatke od ručka ili slože omiljeni sendvič na brzinu. To me naučilo disciplini, a toga se pridržavam i danas. U sklopu doma održavale su se brojne radionice i na svakoj se moglo naučiti nešto novo i korisno. Kako sam po prirodi znatiželjan, u većini sam sudjelovao, a sve kako bih stekao nova znanja i vještine. Nasreću, imali smo lijepo, veliko igralište ispred doma pa sam gotovo redovito vježbao i održavao kondiciju. I u domu sam uvijek znao naći kutak samo za sebe, bilo da sam želio čitati ili učiti za ispit. Volio sam gledati filmove s prijateljima u našem dnevnom boravku. Uglavnom, rijetko je kada bilo dosadno.

Story: Jeste li u tom razdoblju života sklopili prijateljstva koja i danas njegujete?

Svakako! Nisu to samo prijateljstva, to je puno više. S prijateljima iz doma dijelim životnu priču, sudbinu, i to nas povezuje na puno dubljoj osnovi. Nekada se znamo šaliti da smo posebna, još neimenovana kategorija prijateljstva. Bilo kako bilo, sretan sam jer sam se okružio divnim ljudima na koje uvijek mogu računati, baš kao i oni na mene.

Story: Na početku razgovora rekli ste mi da ste se povezali s pojedinim odgojiteljima, a neke od njih čak nazivate svojim idolima, anđelima čuvarima…

Volio sam razgovarati s odgojiteljima, cijenio sam njihovo znanje i stručnost. Silno mi se sviđao njihov pristup radu. Prilazili su nam na topao, ljudski način tako da sam im se obraćao kada god sam imao neki problem, dilemu ili sam jednostavno želio razgovarati o tipičnim tinejdžerskim stvarima. Znam da nije lijepo i da se to ne radi, ali izdvojio bih odgojitelja Nikolu kao meni najbližu osobu u domu. Među prvima je stekao moje povjerenje. S njim sam mogao satima razgovarati o bilo čemu. Znao sam da se mogu otvoriti bez ikakva srama ili nelagode i to mi je puno značilo. Pamtim jednu izreku koje se držim i danas, a ona kaže: “Kada osjetiš da je nekome stalo do tebe, čut ćeš što ti ima reći.” To se upravo dogodilo u našem slučaju.

Story: Što vam je najviše nedostajalo dok ste živjeli u domu?

Na prvome mjestu roditelji, braća i sestre, a nerijetko i sloboda. Sloboda u smislu da se mogu kretati gdje god želim i kada god to želim. Imao sam sreću što sam slobodno vrijeme poslije­ škole popunio izvanškolskim aktivnostima - trenirao sam nogomet, potom hrvanje, a pune tri godine pohađao sam i dramske radionice u sklopu ZKM-a - pa su mi dani prolazili i brže nego što sam to nekada želio.

Story: Kažete da ljudi imaju uglavnom iskrivljenu sliku o djeci koja odrastaju u domu socijalne skrbi.

Žalosti me često negativan kontekst kada se govori o djeci koja odrastaju u domu socijalne skrbi. To što su ta djeca, uključujući i mene, odrasla u domu ne znači da su manje vrijedna ili posebna.

Story: Tko su vam uzori u životu?

Definitivno moj najstariji brat. On me naučio da odustajanje nije opcija nego da je ustrajanje puno bolje rješenje. Na vlastitom primjeru pokazao mi je da se trud i rad uvijek isplate. Danas je on aktivan sportaš, nedavno je upisao i fakultet, ali najvažnije je da je usto sretan i ispunjen čovjek.

Story: Razmišljate li vi o fakultetskom obrazovanju?

Razmišljam, ali još nisam donio konačnu odluku koji bih fakultet upisao. Dok to ne riješim sam sa sobom, posvetit ću se u potpunosti glazbi. A za godinu dana bit ću nešto stariji, vjerujem i iskusniji, a samim time možda i mudriji pa ću puno brže i odvažnije donositi odluke.

Story: Kada ste otkrili ljubav prema glazbi?

Pjevušio sam još od malih nogu, ali ozbiljniji korak u glazbenom smjeru dogodio se 2018. godine kada je Udruga Zvuk svjetlosti organizirala show ‘Talentom protiv nasilja’. Sjećam se da sam dvojio o sudjelovanju u talent showu. Imao sam prije svega veliku tremu, a prvotni je plan bio da me na nastupu prati prijatelj na gitari. Kako je on odustao, više ni ja nisam bio siguran trebam li se upustiti u tu avanturu. Na kraju sam se odvažio zahvaljujući upornosti odgojiteljice Sunčane i izveo pjesmu Elvisa Presleya ‘Can’t Help Falling In Love’ te pobijedio. Taj dan pamtim i danas do najsitnijih detalja.

Story: Što vam je donijela pobjeda?

Počeo sam surađivati s Jerkom Marićem, pjevačem poznatog benda Adastra. Zajedno smo nastupali, čak smo otišli na ljetnu turneju. Upoznao sam mnogo mladih i talentiranih ljudi, sklopio nova prijateljstva, suradnje… Snimio sam pjesmu ‘Miljama daleko’ koja je brzo stekla svoju publiku. Nedugo nakon toga potpisao sam petogodišnji ugovor s našom najstarijom i vodećom diskografskom kućom Croatia Records. O tome sam prije samo maštao, a sada mi se san ostvario.

Story: Je li vas bilo strah što se sve odvija tako brzo?

Bio sam svjestan da sam ‘bačen u vatru’ i da trebam pokazati mogu li ja to ili ne. To je i za mene bio odličan test, najbolji pokazatelj je li glazba put kojim trebam ići. Za mene očito vrijedi ona stara: “Ili sve ili ništa.” Osim toga, vjerujem da se sve odigralo onako kako je i trebalo.

Story: Kažete da vas konkurencija inspirira.

Tako je! Naučio sam da se nikada ne treba uspoređivati s drugima ni bojati za svoje mjesto pod suncem. Puno je mladih, talentiranih glazbenika, ali to ne smije nikome biti prijetnja nego, naprotiv, dodatna motivacija. Dok sam god posvećen glazbi iskreno i od srca, nema razloga za zabrinutost. Volio bih se do kraja života profesionalno baviti glazbom, na tome ću marljivo raditi, a što nosi budućnost, to nitko ne može znati. Zasad sam zadovoljan razvojem situacije i samo ću tako nastaviti.

Story: U kakvu vam je sjećanju ostao nastup na Dori?

Taj ću dan, vjerujem, pamtiti do kraja života. Nastupio sam s pjesmom ‘Coming Home’ koju je napisao Srđan Sekulović Skansi. Ona u jednom dijelu govori o mom odrastanju i pritom šalje snažnu poruku da se čovjek, koliko god puta padne, uvijek treba dignuti i vratiti na pravi put. Zato je još više za mene bila emotivna i posebna. Nastup na Dori jedan je od onih događaja u životu koji te na neki način obilježe. Nije tu toliko riječ o pobjedi, nego o doživljaju trenutka koji je definitivno bio poseban.

Story: S kim biste voljeli surađivati?

Baš sam nedavno snimio pjesmu s Mijom Negovetić. Imam jako dobar osjećaj povezan s našom suradnjom, a još bolji kad je riječ o našoj pjesmi. Jedva čekam da je publika čuje i da dobijemo povratnu informaciju.

Story: Kako je došlo do te suradnje?

Miju sam poznavao još otprije, a priča o zajedničkoj pjesmi poprilično je smiješna, a opet toliko realna i životna. Naime, sve se dogodilo u vrijeme karantene ovog proljeća, a cijelu smo pjesmu napisali dopisujući se putem WhatsAppa. Napravio sam prvi korak i poslao joj nekoliko stihova te je izazvao da nastavi. Hrabra i odvažna kakva jest, prihvatila je izazov i malo po malo nastala je pjesma koja nas je u konačnici oduševila. Ako sve bude po planu, trebali bismo je predstaviti publici potkraj siječnja na Zagrebačkom festivalu. Silno se veselim tom danu i reakciji publike.

Story: O čemu sanjate kada je riječ o glazbi, karijeri?

Volio bih u skorijoj budućnosti izdati prvi album, a sanjam o koncertu u punoj zagrebačkoj Areni. Općenito, svi su moji snovi vezani uz ljude koje volim i glazbu za koju živim. Bez toga ne mogu zamisliti svoju budućnost.

Story: A kada je riječ o privatnom životu?

Trenutačno živim u stambenoj zajednici s dva cimera i vjerojatno ću tamo ostati živjeti do 21. godine, do kada mi to zakon dopušta. Nakon toga volio bih imati svoj kutak i potpuno se osamostaliti. Biti svoj na svome, kako se kaže. To mi je velika želja.

Story: Koji vam je životni moto?

Nikada ne odustaj! To je misao kojom se vodim već dulje. I to ne znači da se planovi, snovi, nazovite ih kako god želite, trebaju brzo ostvariti. Čovjek samo treba biti uporan i vjerovati da će rezultati truda i rada doći.

Story: Kako vidite svoj život za pet do deset godina?

Volio bih svakako i dalje živjeti glazbu. Svjestan sam da to i nije najsigurnije zanimanje na svijetu, pogotovo uzmemo li u obzir što nam se sada događa. Bez obzira na sve, volio bih biti dio tog svijeta, sa svim njegovim prednostima i nedostacima. Vjerujem da se to može ostvariti u razdoblju od pet godina, a što se tiče dugoročnih planova, onih za recimo deset godina, volio bih pisati pjesme za druge izvođače. To bi me veselilo i mislim da bih u tome bio dobar.

Story: Po čemu ćete pamtiti ovu godinu?

Uh, puno se toga dogodilo. Kako sam po prirodi pozitivna osoba, prvo ću izdvojiti ono lijepo i pozitivno, a tu svakako ubrajam obitelj i bližnje koji su dobro unatoč brojnim izazovima u ovoj godini. To je definitivno velika stvar na kojoj trebam biti zahvalan. Na drugom je mjestu glazba, koja mi i dalje pričinjava veselje, pjesme koje će tek zaživjeti i donijeti mi nova iskustva. Kad je riječ o lošim događajima, pamtit ću godinu po potresu koji nas je zadesio ovog proljeća i nemilosrdnoj pandemiji, a nadam se da se više nikada neće ponoviti.