Dok se većina nas pribojava neizvjesnosti i velikih životnih promjena, postoje osobe koje upravo u tome vide čaroliju˝života. Junak naše priče, 39-godišnji Faouzi Ksouri, jedan je od njih, a to je i pokazao kada je prije nepune dvije godine rodni Alžir zamijenio Zagrebom kako bi se upustio u novu životnu avanturu. Otada je njegov život nalik filmskom scenariju. Upoznao je ženu svog života, vjenčao se i pronašao posao, što je popriličan uspjeh u današnjim nesigurnim vremenima, tim više što Faouzi tek savladava hrvatski jezik. Naime, zaposlio se u Emmezeti, našem najvećem trgovačkom lancu u području opremanja doma, gdje radi u skladištu na preuzimanju robe i, kako kaže, silno je sretan i ponosan jer ima posao koji ga ispunjava, odlično se slaže s kolegama, a uživa i povjerenje nadređenih. Radna sredina i kolege bili su mu velika pomoć i podrška u najtežim životnim trenucima kada mu je početkom veljače iznenada preminula supruga Josipa. Unatoč svim izazovima, ponajprije zahvaljujući nesebičnoj podršci kolega, Faouzi je utjehu pronašao u radu koji ga, kako priznaje, motivira da ne posustane te da nastavi s osmijehom na licu koračati kroz život. Kako vidi svoju budućnost, što ga brine, a čemu se veseli u nadolazećoj 2021. godini, Faouzi je ispričao u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story.
Story: Po čemu pamtite djetinjstvo?
Odrastao sam s četiri sestre i bratom tako da sam uvijek imao društvo za igru i zabavu. Pomagali smo jedni drugima, bilo da je riječ o školskom gradivu ili izvanškolskim aktivnostima, i uvijek smo se podržavali. Odmalena sam zavolio prirodu pa sam svaki slobodan trenutak provodio ili u šumi ili uz obližnje more. Šuma me fascinirala zbog mira i spokoja kojim odiše, a more zbog svoje jedinstvene ljepote. Roditelji su me naučili tražiti ljepotu u svemu što me okružuje i zahvalan sam im što su mi približili prirodu na pravi način.
Story: Kažete da ste iznimno vezani uz roditelje i da vam, otkako živite u Zagrebu, silno nedostaju…
Majka je cijeli život bila kućanica i brinula se o obitelji. Otac je radni vijek proveo u građevinarstvu i radio je uglavnom kao majstor. Bio je samouk, ali vrlo vješt u svom poslu. On je, nažalost, preminuo prije osam godina. S majkom se čujem kada god to mogu i silno mi nedostaje. Volio bih da me može posjetiti, ali bojim se da to, barem zasad, nije moguće. Koristimo blagodati moderne tehnologije u komunikaciji.
Story: Prije nego što ste se iz Alžira preselili u Hrvatsku i zaposlili u Emmezeti radili ste kao arhitektonski tehničar.
Tako je. Jako sam volio svoj posao. Želio sam steći i fakultetsko obrazovanje, ali završio sam, nažalost, samo prvu godinu studija. O tom razdoblju života razmišljam i danas. Nevjerojatno je, zapravo fascinantno koliko je život nepredvidiv. To je njegova istinska ljepota.
Story: Možete li to malo pojasniti?
Bio sam uvjeren da ću život provesti u Alžiru, a vidite me danas, već godinu i pol dana živim i radim u Zagrebu. Da mi je to netko rekao prije recimo pet godina, za početak ne bih znao reći gdje se on točno nalazi, a dobro bih se nasmijao i na to da ću tu živjeti, raditi, oženiti se, steći prijatelje… Kada je čovjek otvorena srca i uma, događaju mu se nevjerojatne stvari. Ja sam živi dokaz tome.
Story: Smatrate da čovjek treba biti znatiželjan u poslu, prijateljstvu, ljubavi, općenito u pristupu životu.
Radoznalost je prekrasna vrlina. Dokle god sam radoznao, znam da sam sretan, da me život veseli, da želim otkrivati nove stvari, upoznavati nove ljude, sklapati nova prijateljstva. Na neki način znatiželja vam pokazuje koliko ste prisutni u životu.
Story: Je li vas ta životna znatiželja i dovela u Hrvatsku?
Prije bih rekao da je to bila ljubav. Naime, kako sam veliki zaljubljenik u fotografiju, puno sam vremena provodio na internetu, društvenim mrežama, izmjenjujući znanje i iskustvo s ljudima koji dijele istu strast. Tako sam putem društvenih mreža, odnosno zahvaljujući grupi zaljubljenika u fotografiju, upoznao suprugu. Kako je ona bila administratorica te grupe, počeli smo se dopisivati i tijekom vremena shvatili smo da imamo puno toga zajedničkog. I tako je počela naša priča.
Story: Koje su vam bile sličnosti, zajednički interesi?
Za početak, oboje smo voljeli fotografiju. To nam je bila nepresušna tema. To nas je na samom početku i povezalo, a poslije smo otkrili da smo oboje veliki gurmani, da volimo kuhati, ali i jesti. Slobodno vrijeme provodili smo uglavnom u dugim šetnjama gradom pa sam se tako oduševio središtem Zagreba, njegovom zanimljivom poviješću. Još mi se više svidio Maksimir, a kada bih trebao izdvojiti omiljeno mjesto, to bi definitivno bio Jarun, jezero koje me svaki put iznova oduševi.
Story: Kada ste donijeli odluku o preseljenju u Hrvatsku?
Nakon dvije godine dopisivanja znali smo da moramo nešto poduzeti, da je vrijeme za sljedeći korak u našem odnosu. Podnio sam zahtjev za turističku vizu i na proljeće 2017. godine prvi sam put došao u Hrvatsku. Proces dobivanja vize bio je prilično dug i iscrpljujući, ali nisam se dao smesti. Imao sam jasan cilj i to mi je bila misao vodilja.
Story: Kako je izgledao vaš prvi susret?
Kako smo se prije toga pune dvije godine dopisivali, znali smo dosta jedno o drugome pa je izostala ona prvotna trema i nervoza. I drago mi je zbog toga jer stres nikome ne koristi. Turističku vizu dobio sam na samo deset dana tako da smo mudro koristili svaki zajednički trenutak. Imali smo sreću što je bilo proljeće i prekrasno vrijeme pa smo dane uglavnom provodili vani, upoznavajući grad i njegova kultna mjesta. Sjećam se i da mi je Josipa jednu večer pripremila njoke u umaku, svoje omiljeno jelo, i oduševio sam se. Tada sam prvi put probao nešto takvo. Uglavnom, naš je prvi susret bio iznimno lijep. Nažalost, kratko je trajao.
Story: Što ste znali o Hrvatskoj u tom trenutku?
Znao sam osnovne informacije koje sam pronašao na internetu; koliko Hrvatska ima stanovnika, kakva je klima, koji se običaji slave… Osim toga, proučavao sam vašu nogometnu momčad, koju hvali cijeli svijet, kao i posebnosti Jadranskog mora, koje se zasluženo izdvaja kao najljepše.
Story: Tko je napravio sljedeći veliki korak u vašoj vezi?
Moram priznati da je moja supruga bila odvažnija. Kada sam došao u Hrvatsku drugi put, a to je bilo već u rujnu, otišli smo na prvo zajedničko putovanje. Kako je bilo još jako lijepo i toplo, Josipa me iznenadila putovanjem u Bašku na otoku Krku. Zaljubio sam se u taj kraj, more, ljude, hranu... Savršenstvo na zemlji, tako sam opisivao obitelji i prijateljima Bašku. Naš drugi veliki susret pamtim i po zarukama. Naime, Josipa me dan prije mog povratka u Alžir zaprosila i već smo tada počeli planirati vjenčanje.
Story: Kako je ono izgledalo?
Bilo je malo i intimno, ali jako lijepo. Bio sam žalostan jer naše obitelji nisu mogle taj dan biti s nama, ali do detalja smo im sve prepričali. Bilo mi je važno imati podršku obitelji, kako za preseljenje u novu zemlju tako i za vjenčanje. Na neki način želio sam njihov blagoslov za sve što me čeka u životu.
Story: Je li vam bilo teško priviknuti se na život u hrvatskoj metropoli? Možete li danas reći da je Zagreb vaš drugi dom?
Brzo sam se priviknuo na život u Zagrebu. Ljudi su dragi, srdačni, uvijek spremni pomoći. Grad je prekrasan, klima je odlična, kao i hrana. Brinuo sam se jedino kako ću pronaći posao s obzirom na to da ne govorim baš najbolje hrvatski jezik. Nisam navikao ne raditi, privređivati, i to me silno opterećivalo.
Story: Kako ste se zaposlili u Emmezeti, našem najvećem trgovačkom lancu?
Vidio sam u oglasu za posao da traže osobu u montaži. Javio sam se i već sam drugi dan bio na razgovoru. Sjećam se da sam osjećao veliku tremu. Mislio sam da će mi se zahvaliti na dolasku kada im kažem da nemam iskustva u montaži. No potrudili su se doznati što drugo znam raditi, kakva su moja prijašnja radna iskustva i naposljetku su mi ponudili posao u skladištu na preuzimanju robe. Objeručke sam to prihvatio i danas, godinu i pol dana poslije, presretan sam zbog toga. Svaki dan na posao odlazim s osmijehom na licu, znam da radim s divnim i marljivim ljudima, da ću svaki dan naučiti nešto novo i korisno i to me ispunjava.
Story: Kažete da ste odmah po zaposlenju počeli intenzivnije učiti hrvatski jezik.
Tako je. Učim hrvatski putem YouTuba, a kada god mogu, pratim i nastavu na daljinu na HRT-u. Vjerujem da to zvuči pomalo smiješno, da odrasla osoba sjedi pred televizorom s bilježnicom u ruci, ali kako vidim rezultate rada, ništa mi nije teško. Osim toga, znam da se uvijek mogu osloniti na kolege s posla, da će mi oni rado pomoći ako nešto ne razumijem u razgovoru s kupcem. Tako jednostavno funkcioniramo, podrška smo i pomoć jedni drugima i to je zaista velika stvar.
Story: Što vam se još sviđa kad je riječ o radu u Emmezeti?
Prije svega dijelim njihovo mišljenje da je ljudski potencijal u današnjim uvjetima konkurentnosti ključni faktor uspjeha. Sve počinje od čovjeka, zaposlenika, a to često ističu u Emmezeti. Osim toga, poštuju svoje zaposlenike, bilo da je riječ o čovjeku poput mene, koji radi u skladištu, ili o blagajnici... U to sam se uvjerio iz prve ruke kada su mi nadređeni dali slobodan dan za Ramazan i tako mi pokazali da me cijene kao čovjeka. Toga je bilo još, to je samo jedna sitnica. Uz sve to, stalno ulažu u usavršavanje svojih zaposlenika i svi imaju priliku učiti, napredovati, razvijati se u nekim novim smjerovima. Tu nema ograničenja i to mi se jako sviđa.
Story: Kažete da su kolege s posla, kao i vaši nadređeni, bili uz vas u najtežim životnim trenucima…
Svi su mi bili velika podrška kada mi je u veljači iznenada preminula supruga. Utjehu sam dijelom pronašao upravo u poslu. Dok sam radio, manje sam mislio na taj nemili događaj.
Story: Što se točno dogodilo?
Josipa je doživjela infarkt. Sve se dogodilo iznenada, bez ikakvih naznaka bolesti ili tegoba, a najteže mi pada što nisam u tim trenucima bio uz nju. Naime, radio sam i vijest o njezinoj smrti dočekala me na radnomu mjestu. Od tog dana ništa više nije isto.
Story: Prošlo je deset mjeseci od njezine smrti. Kako se osjećate?
Živim dan po dan. Neki je bolji, neki lošiji, ali tako je kako je i tu ništa ne mogu napraviti. Silno mi nedostaje supruga, posebno naše duge šetnje Jarunom, kasne večere nakon mog posla, uglavnom njezin osmijeh koji nije skidala s lica. Žao mi je što nismo posjetili Istanbul kako smo planirali. Vjerujem da bi joj se jako svidio. Žao mi je što nećemo zajedno dočekati blagdane koje je toliko voljela i za koje se pripremala. Kuća je tiha i prazna, a to najviše dolazi do izražaja navečer.
Story: Kako si zaokupite onda misli?
Čitam, gledam serije, dopisujem se s bratom i sestrama. Razmišljam što ću i kako dalje.
Story: Planirate li ostati živjeti u Hrvatskoj?
To bih volio. Zavolio sam ovaj grad, posao koji radim i tu sam sretan.
Story: Kako provodite slobodno vrijeme?
Ne volim puno spavati ili provoditi vrijeme u kući. Stalno negdje jurcam, upoznajem nove ljude, kulture… Tako sam nedavno, dok sam bio na godišnjem odmoru, posjetio Vukovar i oduševio se njegovom ljepotom, ali i upoznao njegovu bolnu priču koja se osjeti čak i u zraku. Volim istraživati nova mjesta, gradove tako da već razmišljam koja će mi biti sljedeća destinacija.
Story: Kako planirate provesti nadolazeće blagdane?
Bit će to tužni blagdani bez moje Josipe. Pripremit ću si ručak i večeru i bit ću kod kuće, vjerojatno uz knjigu i televiziju. Kolege s posla već uživaju u predblagdanskom raspoloženju, dijele kolačiće, sitne darove, a posebno vode računa o meni da ne odem kući bez slatkoga. Znaju da sam slab na slatkiše, bolje rečeno, da ih obožavam. Cijenim svaku njihovu gestu jer mi pokazuje da im je stalo do mene, da me cijene i poštuju iako me neki od njih poznaju manje od godinu dana. To mi puno znači i drži me nekako pozitivnim i u uvjerenju da će iduća godina biti puno bolja od ove.
