Aktivizam je u krvi kazališne redateljice Anice Tomić koja u svojim predstavama progovara o brojnim društvenim problemima, a posebno onima s kojima se svakodnevno susreću žene. No nije angažirana samo na sceni, u predstavama kao što su ‘Hotel Zagorje’, ‘Monovid 19’ i ‘Usmena povijest’, nego i u konkretnim akcijama kojima mijenja naše društvo nabolje. Jedna je od osnivačica pokreta Spasi me koji se bori protiv obiteljskog, partnerskog i drugih oblika nasilja, a prije desetak dana izborila se za osiguranje puta do škole djeci koja pohađaju obrazovne institucije u samom središtu Zagreba.
Story: Pokrenuli ste peticiju za siguran prolazak djece koja središtem Zagreba pješače prema svojim školama. Kako ste zadovoljni rezultatom?
Grad odgovara na gotovo svaku prijavu i vidimo pozitivne pomake, no mnoge su zgrade u lošem stanju i mnogo je ulica pa ne možemo reći da smo potpuno zadovoljni. Pitanje odgovornosti u ovim izazovnim vremenima postaje ključno, svatko od nas mora barem pokušati preuzeti odgovornost i djelovati. Ovim putem pozivam i vlasnike i suvlasnike da pronađu snagu te pokušaju sanirati opasne dijelove svojih zgrada. Također apeliram da se Zakon o obnovi, koji je kompliciran i opterećen birokratskim preprekama, pokuša jasnije artikulirati i objasniti ljudima. Ako želimo imati dugoročno siguran grad, sada je vrijeme za djelovanje. Iako nisam stručnjakinja u tom području nego samo kazališna redateljica, mislim da bi cijela zaštićena jezgra Zagreba trebala protupotresnu obnovu jer znamo da živimo na trusnom području i zgrade treba sanirati u skladu s time.
Story: Iznenađuje li vas činjenica da ste morali pokretati takvu inicijativu, da taj problem nije riješen nakon zagrebačkog potresa u ožujku prošle godine?
Reagirala sam instinktivno i majčinski. Inicijativa je u ideji nastala još nakon zagrebačkog potresa, ali s obzirom na proživljeni stres, sanacije privatnih objekata i lockdown, nismo je mogli provesti. Pridružile su mi se majke koje su također odlučile djelovati - arhitektice Lea Pelivan i Kristina Vlainić, novinarka i prevoditeljica Petra Švarc te pravnica Nataša Ostojić. U kratkom roku, zbog brže komunikacije s roditeljima, pokrenule smo i grupu na Facebooku i peticiju. Još od prvog potresa razmišljala sam o sigurnosti našega grada i tome koliko je on zapravo zapušten - kao neka stara gospođa osteoporotičnih kostiju koja se tijekom godina zaboravila brinuti o sebi. Potres kao elementarna nepogoda događa se slučajno, zemlja živi bez obzira na to što mi ljudi snujemo. Ona se mijenja i aktivna je, a na nama je da to prihvatimo kao dio života i pokušamo naći rješenja. Filozofkinja Hannah Arendt kaže da ljudsku veličinu čine plemenitost, dostojanstvo, postojanost i neka vrsta nasmijane odvažnosti. To za sve nas ljude ostaje jednako važno tijekom svih stoljeća. Mislim da ovo vrijeme pandemije i potresa podsjeća na tu važnu misao - udruživanjem i zajedništvom veće su šanse za bolje sutra. Nikad se nisam bojala preuzeti odgovornost, pogotovo kada je riječ o sigurnosti djece, i zapitati sve nas: “Tko će preuzeti odgovornost ako nećemo svi mi?” Ipak je riječ o nama i našoj djeci.
Story: Koliko su ulice sigurne? Je li vas strah hodati te slati djecu u školu?
Predvečer grad postaje tih. Kao da su ga svi napustili. Velik je dio Zagreba u trakama, skelama, neke su zgrade jako opasne i bit će sve opasnije ako ih se ne počne sanirati, u ovim vremenima treba tražiti hitna, da ne kažem kreativna rješenja kako bi se povećala sigurnost. Zaštitne skele po ulicama, kojih će biti još mnogo, moraju biti samo trenutačna rješenja. Kad je riječ o onim dugoročnim, očekujem da vladajuće strukture, bez obzira na stranačku pripadnost, sjednu zajedno za stol te razmisle što će i kako učiniti. Ne vjerujem da su njihovi animoziteti tako veliki da barem na trenutak radi interesa djece, ali i svih stanovnika ne mogu sjesti zajedno i pronaći rješenje. Prisjetimo se da su osnovna prava djece zajamčena Ustavom RH i Konvencijom o pravima djeteta, a to su pravo na sigurnost, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Sigurnost mora biti temeljna u pravnoj državi, o njoj nema diskusije. Dok se ne ispoštuje potpuna sigurnost ulica - vozimo djecu u školu.
Story: Što prema vašemu mišljenju još treba napraviti?
Tražili smo izradu plana osiguravanja kretanja pješaka na svim gradskim ulicama i izradu zaštitnih konstrukcija ili skela za zgrade ispred kojih je to nužno. I dalje prijavljujemo sve nesigurne objekte kako bi se u što kraćem roku zaštitili prolazi pokraj takvih zgrada. Osim toga, važno je napraviti dugoročan i transparentan plan kojim će se jamčiti protupotresno ojačavanje svih odgojno-obrazovnih institucija u Zagrebu - od vrtića preko osnovnih i srednjih škola do visokoobrazovnih institucija.
Story: Mnoge obitelji, pogotovo one s djecom, nakon potresa su se odlučile preseliti iz centra Zagreba. Jeste li i vi razmišljali o preseljenju, primjerice u Osijek gdje predajete na Akademiji za umjetnost i kulturu?
Nakon svake elementarne nepogode velik se broj ljudi iseli s pogođenog područja. Pitam se tko će ostati te nastaviti se boriti i živjeti u ovome˝gradu ako se svi iselimo. Ne mislim da je selidba rješenje. Volim Osijek, tamo su moji studenti i dragi kolege na Akademiji za umjetnost i kulturu, ali Zagreb je moj rodni grad, tu sam upoznavala život, odrastala, sazrijevala i gradila svoju misao i karijeru. Njegove ulice i povijest koju znam duboko su usječeni u mene, no ne bih željela zaključivati jer su naši životi uistinu promjenjivi procesi i ne možemo planirati budućnost. Zasad ostajem ovdje.
Story: Jedna ste od osnivačica inicijative #spasime. Kako danas gledate na sve što se tada događalo? Jeste li mislile da ćete udrugom postići konkretne izmjene zakona i tretiranja zlostavljača?
Nas šest žena koje činimo inicijativu - novinarka Mirsada Begović, marketinška stručnjakinja Ana Pecotić, odvjetnica Una Zečević Šeparović, dramaturginja Jelena Kovačić te scenaristica i producentica Jelena Veljača - vrlo smo specifične. Kad nešto odlučimo, borimo se do kraja i pritom ne gledamo vlastite interese nego razmišljamo o zajedničkom cilju. Od početka se vodimo Brechtovom mišlju koja kaže da onaj koji se bori može izgubiti, ali onaj koji nije ni pokušao već je izgubio. Inicijativa #spasime djeluje neprekidno od osnivanja. Nakon bezuspješnih pokušaja razgovora s obje bivše ministrice rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, napokon imamo otvoren dijalog s novim ministrom, gospodinom Aladrovićem. O rezultatima je još prerano govoriti, ali imamo razloga za optimizam. Osim toga, dosad smo uspjele uvesti temu obiteljskog nasilja u javni prostor, a Facebook grupa postala je sigurno mjesto i utočište za žrtve gdje ih nitko ne okrivljuje nego ih razumije. Tu su i promjene u Kaznenom zakonu i Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji koje su uvedene početkom prošle godine, kao i fond #spasime koji aktivno financijski pomaže žrtvama.
Story: Kako danas izgleda rad inicijative #spasime? Je li se promijenio u odnosu na vrijeme osnivanja?
Tijekom dvije godine zajedničkog djelovanja naučile smo puno brže donositi odluke, nekako smo smirenije. Zahvaljujući nizu sastanaka s vladajućima, naučile smo jasnije artikulirati problematiku i ubrzale se prema cilju. Isto tako, još smo se više povezale kao žene - isprepliću nam se privatni životi, postale smo životne prijateljice. Važno je napomenuti i da je svaka od nas uspješna u svojoj karijeri i da sve ovo radimo isključivo jer želimo pomoći. Znam da to djeluje neobično, no na svome putu djelovanja upoznale smo mnoge žene i muškarce koji svojim aktivizmom i altruizmom djeluju za dobrobit većine i pritom ne traže ništa zauzvrat. To je neka naša misao budućnosti koju želimo ostaviti u nasljedstvo sinovima i kćerima - altruističan, empatičan i bolji svijet.
Story: Proteklih je dana sve više žena, glumica objavilo svoja svjedočanstva o seksualnim zlostavljanjima i uznemiravanjima koje su doživjele tijekom studiranja, na setovima, u kazalištima... Zašto se tek sada počelo pričati o tom problemu u Hrvatskoj?
Problem je što se sva krivnja neprestano prebacuje na žrtvu. Ako čitate komentare, često i žena, vidjet ćete da ljudi optužuju žrtvu jer vjeruju da je ona to sigurno tražila. No važno je reći da seksualno zlostavljanje, kao uostalom bilo koji drugi oblik nasilja, nitko ne traži. Riječ je o zloupotrebljavanju moći u kojem su djevojke izložene različitim prijetnjama zlostavljača - od toga da će svima reći kako su one to tražile do ugrožavanja budućnosti, posla, obitelji... Žrtva se osjeća izgubljeno i slomljeno te je ispunjena sramom i strahom, a u trenutku priznanja jedan dio društva počinje se prema njoj postavljati kao zlostavljač, što znači da žrtva iznova proživljava traumu. Zato šuti o tome. No vjerujem da ovakvi pokreti polako pokreću tvrde i neempatične principe. Ovim se priznanjima nezaustavljivo pokrenuo proces u kojem će se dio djevojaka ohrabriti reći što im je netko učinio. Kazne su premale, a pravosuđe je sporo. Sve predatore i seksualne nasilnike javno bih raskrinkala i tako barem djelomično zacijelila duše tih slomljenih djevojčica koje su danas zrele žene. Jer slomljene duše ne poznaju zastaru, one su polomljene, tužne i same.
Story: Jeste li se vi susreli s tim?
Postavila bih protupitanje - koja žena to nije barem jednom doživjela? Tijekom odrastanja gotovo smo sve barem jednom bile izložene neumjesnom komentaru o našem izgledu ili nekoj drugoj vrsti verbalne provokacije. Patrijarhat u kojem odrastamo to prešutno podržava. Važno je odmalena učiti djevojčice kako odgovoriti na takve komentare i kako im se oduprijeti. Općenito je važno učiti djecu da mogu imati povjerenje u nas kao roditelje koji ćemo reagirati na situaciju. Tu presudnu ulogu imaju institucije koje ne bi smjele tolerirati nijedan oblik ovakvog ponašanja te bi trebale vrlo jasno u svojim statutima istaknuti koje su sankcije za ovakve vrste maltretiranja i nasilja. Dugoročno treba uvesti povjerenstva kojima bez straha možemo prijavljivati svaki oblik seksualnog uznemiravanja i nasilja. Protiv ovog problema treba se sustavno boriti, i to prevencijom i edukacijom. Kao i strogim zakonima koji će adekvatno izrečenom kaznom postaviti pravdu na noge.
Story: Inicijativu #spasime i peticiju za siguran prolazak djece do škole pokrenuli ste na Facebooku, koliko su društvene mreže važne u aktivizmu? Mogu li dovesti do društvenih promjena?
Društvene promjene su procesi koji se neprestano događaju, uvijek ih pokreću pojedinci ili skupine koji imaju dovoljno hrabrosti progovoriti u ime drugih. Svaki oblik djelovanja koji ne ostane na papiru ili nekoj društvenoj mreži, nego se konkretno aktivira i djeluje važan je segment koji gura društvo dalje ili - da kažem kazališnim jezikom - svaka scena napreduje prema svome kraju, a zbir scena u vremenu drame dovede naposljetku i do kraja te drame, ona naravno može imati sretan ili tragičan kraj. Aktivizam kojim se bavim ipak teži sretnim završecima, ali vidjet ćemo - vrijeme sve prokaže.
Story: Može li kazalište dovesti do društvenih promjena?
Kazalište i svako djelovanje na sceni za mene su uvijek politički čin. Diskurs govora i misli koje nose likovi, pogotovo kad progovaram o važnim temama, itekako mogu djelovati na gledatelje koji se nalaze u dvorani i potaknuti ih na aktivno razmišljanje. Mislim da je kazalište itekako moćno, a sada, u vremenu distanciranja, zapravo se pokazuje da je susret uživo i dijalog koji uspostavljamo sa živom publikom nezamjenjiv. Ovo će vrijeme dugoročno dati teatru neko novo značenje i ponovno ga vratiti ljudima.
Story: Koliko vam je aktivizam važan u radu?
Oduvijek sam ovakva. Još kao djevojčica bunila sam se protiv svake nepravde. Kad sam sa 14 godina osnovala Theatre de femmes, sve predstave i performansi bili su aktivistički. Od pitanja ekologije do zanemarivanja ugroženih, PTSP-a ili pak nasilja. Mislim da je to dio mojega karaktera i da je kao takav nepromjenjiv - pritom, naravno, on uzima velik danak jer se potpuno predajem i ne razmišljam o tome što će to meni donijeti.
Story: Biste li pristali napraviti neku ‘laku’ predstavu koja će nasmijati i zabaviti ljude, ali će je nakon izlaska iz kazališta zaboraviti? Mora li kazalište, odnosno moraju li predstave imati poruku?
Meni je kazalište diskurs života ili bolje rečeno njegov produžetak. Kao takvo ono je dio mojega umjetničkog i intelektualnog integriteta te u njemu zapravo govorim ono što dubinski osjećam i mislim. Svakako su mnoge predstave prožete humorom. Naši životi često su tragični, ali i prožeti svim našim manama koje nas čine smiješnima. Rekla bih da kolegica dramaturginja Kovačić i ja stvaramo tragikomične predstave - ili ćete im se smijati sa suzom u oku ili ćete plakati, a da se pritom smijete.
Story: Rekli ste da se ništa ne smije podrazumijevati, primjerice da je prirodno da se žena brine o djeci jer ih ona rađa. Koja vas od tih podrazumijevanja najviše iritiraju?
Mislim da su sve to predrasude. Važno je odupirati im se i živjeti samostalno, postavljati granice svog svijeta i života, a ne prepustiti se skupu naslijeđenih obrazaca i predrasuda koje nam društvo nudi. Tako učim svoju djecu. Važno je da znaju kako im glave služe za razmišljanje i da nikada nije važno što se govori, nego tko to govori.
Story: Kakav je, prema vašemu mišljenju, položaj žena u našem društvu?
Pozicija žena se mijenja, naravno sporo. Smatram da je važno osvještavanje, a ne pristajanje na moraliziranje, kao i ulaganje u edukaciju te međusobna podrška. Važno je i reći da smo onoliko same koliko mi to dopustimo. Važno je da je omogućena otvorena razmjena iskustava, da postoje platforme na kojima bez straha i osude možemo razgovarati o problemima, o svemu što doživljavamo ili smo doživjele.
Story: Što se hitno treba mijenjati?
Hitno treba uvesti seksualni odgoj u škole te raditi na prevenciji svih oblika nasilja od predvrtićke dobi, u kojoj djecu podučavamo koje vrste nasilja postoje i što se ne smije dopustiti. Potrebni su i povezivanje te međusektorska suradnja institucija koje mogu ubrzati rješavanje navedenih problema.
Story: O brojnim problemima progovarate u svojim predstavama. Za ‘Hotel Zagorje’ nedavno ste osvojili Nagradu hrvatskoga glumišta. Koliko vas priznanja potiču u radu?
Ne radim radi nagrada. Radim ono što dubinski osjećam i pokušavam to iznijeti na scenu. Uvijek je lijepo primiti nagradu jer je to na neki način potvrda struke i kolega. Svakako vam laska kad je dobijete, no one mi nisu presudne u radu.
Story: Tijekom lockdowna niste mirovali, radili ste na predstavi ‘Monovid 19’. Jeste li zbog toga imali barem privid normalnosti?
U najgorim vremenima uvijek pokušavam umjetnički izvući najbolje iz sebe i tu vlastitu zarazu pozitivnom energijom širiti dalje. ‘Monovid 19’ nastao je kao sjajna suradnja 19 renomiranih hrvatskih dramatičarki i dramatičara, uprave ZKM-a koja je prepoznala potencijal i, naravno, sjajnog ansambla. Zajedno smo u tri različite predstave progovorili o svemu što proživljavamo. To je svakako iskustvo koje će nam svima ostati u pamćenju - kao priča o nedistanci u distanciranim pandemijskim vremenima.
Story: S kojim se problemima želite obračunati u budućim predstavama? Hoće li naglasak biti na ženskim pravima?
Ženska prava uvijek su podteme svih mojih predstava. Općenito prava ugroženih i marginaliziranih bez obzira na spol ili rod. Nekoliko sljedećih projekata bavit će se upravo ženama koje je povijest nepravedno zaobišla i oduzela im priznanje, ali bavit će se i onima koje nikada nisu uspjele odsanjati svoje revolucije nego su pristale na svjetove koje su im drugi odredili.
