Ligava si. Premršava si. Kost i koža. Fejk si. Izgledaš prestaro. Hlače ti trebaju biti dva broja manje”, poruke su zlostavljača na društvenim mrežama koje Erna Saljević, 30-godišnja komunikologinja, poduzetnica i influencerica iz Sarajeva, na Instagramu i Facebooku poznatija pod imenom Divaisback, gotovo redovito dobiva i o kojima javno progovara. Sve ih se može svesti pod zajednički nazivnik - cyberbullying. Zrinka Verzotti, dr. med., spec. psihijatrije, subspec. psihoterapije, smatra ga gorućim problemom današnjice u virtualnom svijetu te ga izjednačava sa stvarnim svijetom, posebice kada je riječ o mlađim generacijama.
Story: Kada i kako je započela vaša avantura na Instagramu?
Prije više od osam godina, kada je Instagram postao dostupan i kod nas, među prvima sam se ‘zakačila’ za tu mrežu. Tada influencer marketing nije bio zaokružena priča pod tim nazivom, ali u posljednjih pet godina zaživio je i kod nas. Dakle, postala sam influencerica a da to nisam ni znala, potpuno organski i prirodno, ne razmišljajući kako je ta niša marketinga tako puna potencijala i prilika za kvalitetne suradnje, kao i za pokretanje nekih sitnih promjena nabolje i pozitivnije potrebnih u razmišljanjima mladih.
Story: Što je pridonijelo rastu broja pratitelja na vašem profilu?
Moje pričanje i predstavljanje onoga što jesam, što živim, podržavam, volim, što me inspirira i čini život kvalitetnijim. Jako volim pisati, a iako su na Instagramu u fokusu fotografije, ispod svojih objava pisala sam ne tako kratke poruke pa je moje pisanje pronašlo simpatije mnogih. I danas to činim, i oni koji me prate to najviše vole.
Story: Kada ste i zašto počeli primati zlostavljačke poruke, uvrede i pokušaje ponižavanja?
S porastom baze ljudi koji su me pratili slijedila je i sve veća vidljivost te logičan slijed - dolazak onih kojima niste dopadljivi i koji imaju potrebu reći vam to na najnepotrebnije načine. Što ste više dosljedni sebi i svojim stavovima te u njima glasni i jasni, to će vam više rasti broj istomišljenika, ali i neistomišljenika. To donosi popularnost na društvenim mrežama, kao i mogućnost da svi komentiraju sve, posebice iza lažnih profila, što je umnogome olakšalo put onima koji žele biti zlostavljači.
Story: Kako ste se osjećali u tim trenucima? Je li taj negativni sadržaj utjecao na vas, fizički i psihički?
Ne dobijete odjednom more takvih poruka jer ne činite ništa pogrešno za zajednicu, druge ljude, barem u mojem slučaju, pa da naiđete na masovnije kolektivne osude. One dolaze pomalo pa vas i priviknu na to da, željeli ili ne, postoji i negativna strana javnog života osobe, da ste na udaru svih koji vas žele kao metu, tek onako, ili općenito negativna strana društvenih mreža.
Story: Jeste li odgovarali na takve poruke?
U početku jesam. Direktno njima. Najprije jer mi nije bilo jasno otkud u nekim ljudima tolika ljutnja i potreba da nekoga povrijede. Potom sam shvatila da je to pošast društvenih mreža te opcija da online možete napadati i vrijeđati druge skrivajući se iza maski tuđih imena i lažnih profila, bez osobitog razloga.
Story: Jeste li poduzeli neke konkretne poteze, primjerice objavljivali javno imena osoba od kojih ste primali takve poruke, prijavili ih policiji i slično?
Dosad nisam dobila takve prijetnje da je moja fizička sigurnost bila ugrožena toliko da se moram obratiti policiji, ali jasno mi je da se mnogi bore i s takvim vrstama online uznemiravanja. Sve ostale mogla sam riješiti sama, počevši od toga da sam pokušala izravno stupiti u kontakt s njima i otkriti razlog zašto to čine do toga da sam došla do točke kada me se komentari osobno ne tiču u smislu da se loše osjećam. No imam potrebu o tome govoriti i nastojati podignuti svijest drugih kako bih savjetima pomogla, recimo, mlađim generacijama da se lakše nose s tim. Želim osvijestiti društvo o alarmantnoj situaciji u vezi s virtualnim zlostavljanjem koje uzima sve više maha.
Story: Koliko se često na svom profilu susrećete sa cyberbullyingom?
Na mojem ipak rjeđe jer pazim na to kakvu vrstu publike prikupljam i želim da mi profil i baza praćenja ostanu zdravi. Ponekad mi pratitelji pošalju komentare koji se podijele na drugim profilima ili platformama, ali uvijek inzistiram na tome da ni oni ne trebaju takvim pojavama pridavati važnost niti pokušati braniti mene ili slično. Ako i pročitam što piše, na prvu mi dođe da sve te ljude izgrlim jer vjerujem da su proživjeli ili proživljavaju razne traume te da im je istinski potreban samo zagrljaj i neko tko će reći: “Razumijem te, isplači dušu.”
Story: U jednom trenutku odlučili ste se isključiti iz virtualnog svijeta. Zašto?
To se dogodilo u listopadu prošle godine kada sam se poželjela odmoriti od online života i posla jer mi je ta godina u poslovnom smislu bila najobuhvatnija i najunosnija, a samim time bila sam umornija nego ikada. Osnovala sam svoj brend, predstavila ga na tržištu uz pomoć sjajnih domaćih poslovnih partnera, počela raditi sama za sebe i jednostavno sam si poklonila bogatstvo offline uživanja u životu. Pritom sam samo uklonila profil s Instagrama, a drugdje ostala prisutna. No kako sam najaktivnija upravo na toj mreži, ljudi su zaključili ‘da me nema’.
Story: Vratili ste se nakon nekog vremena, i to s temom cyberbullyinga?
Upravo je ta kultura posramljivanja posljednjih godina porasla na društvenim mrežama i zaista jako utječe na samopouzdanje i mentalno zdravlje mnogih. Kada sam vidjela poruke koje su mi slali moji poznanici, o mojem ‘nestanku’ s mreža, a neke od njih bile su i s drugih platformi koje su pune dežurnih zlostavljača, željela sam se vratiti baš objavom o toj temi. Postom sam željela utjecati na tri strane: ponajprije na osobe koje su proživjele ili proživljavaju internetsko nasilje da znaju kako se to događa gotovo svima, željela sam podignuti svijest mladih roditelja i, naposljetku, pokušati možda dosegnuti i do zlostavljača - to je moja osobna utopija kojoj uvijek naginjem. To su situacije kada strah moramo ostaviti po strani i prijaviti profil s kojeg stiže zlostavljanje, blokirati osobu i obavezno razgovarati o tome s osobom od povjerenja iz okruženja. Na takvo što ne smijemo ostati nijemi jer onda zatvaramo oči pred isto tako jakom i učestalom vrstom nasilja. Prednost je što anonimno i jednostavno možemo prijaviti sve te nasilnike, ne samo na vlastitim objavama nego i bilo gdje na društvenim mrežama gdje prepoznamo da se to događa.
Story: Poruke uvredljivog sadržaja stižu i dalje? Pišu li ih češće žene ili muškarci?
Njih ima gotovo uvijek, u većem ili manjem broju, ovisno o temi koju pokrenem. Pritom nikada ne igram na kartu suzdržanosti kako bih izbjegla, recimo, neodobravanje ili slično. Sve dok znam da branim ispravne stavove koji ne ugrožavaju druge ljude i njihove slobode, uvijek ću dizati glas te javno, glasno i jasno govoriti. Govorim o svakodnevnim životnim stvarima, ali isto tako i o politici, socijalnim temama, problemima suvremenog društva... Sve u korist poboljšanja kvalitete svakodnevnog života, počevši od lokalne zajednice. Vodim se onom: budi promjena koju želiš vidjeti. Nagledala sam se onih koji šute i kada vide da je nešto pogrešno. Ponekad ne znam tko stoji iza lažnih profila, ali znam da su me imenom i prezimenom stvarnih ljudi najčešće uvrijedile žene. Znamo jedna drugu uvrijediti jako ružno pod svakojakim opravdanjima da samo “iznosimo slobodno mišljenje”.
Story: Na što se najčešće odnose takve poruke? Imaju li one ponekad uporišta u religiji, svjetonazoru…?
Ovisno o temi koja se komentira. Živim u zemlji koja je proživjela najveća ratna stradanja i genocid u novijoj povijesti čovječanstva, govorim često o tome, o ratnim stradanjima svih zemalja u regiji, od politike do LGBT zajednice, ostalih životnih svjetonazora... Bude zaista raznih pogrešnih poruka, znate već kako funkcioniraju Balkan i neizbježni pogrešni nacionalistički naboj. Nekome jednostavno smeta kada dišete čak i kada niste nešto komentirali, a kamoli da ste mu nešto učinili nažao.
Story: Kako se nosite s virtualnim zlostavljanjem?
Sa svakom vrstom virtualnog zlostavljanja nosim se objašnjavajući si razliku između konstruktivne kritike koju mi neko uputi kako bih napredovala u nekim poljima, jer život je cjeloživotno učenje, i jednostavnog ‘hejta’, tj. internetskog zlostavljanja. Kako se ne stavljam u poziciju žrtve, jer imam iskustva s negativnom stranom popularnosti na društvenim mrežama, uvijek pokušam svojim primjerom pokazati drugima zašto je to pogrešno, kakve posljedice može imati i kako možemo zajedno to riješiti. Kako imam veliku publiku, u kojoj su i maloljetnici koji su najugroženiji, zahvaljujem što imam priliku to činiti i pokušati pridonijeti sprečavanju nečega takvog.
Story: Vaša parola ‘Žena je ženi drug’ uvriježila se na Instagramu gotovo u cijeloj regiji. Otkud ideja za tu akciju?
To je najljepša akcija koju sam mogla pokrenuti, a itekako ima odjeka. Nije problem samo cyberbullying jer ni u offline svijetu nemamo podršku jedna druge, ne igramo za isti tim. Muškarci jedni drugima čvršće čuvaju leđa, što mi je neizmjerno žao u ovoj situaciji. Baš otud ovo ‘drug’, a ne ‘drugarica’ jer oni nam pokazuju da trebamo biti spremnije pomoći jedna drugoj. Na svojoj sam koži i poslovno i privatno toliko puta osjetila napade drugih žena koji nisu opravdani pa sam željela, počevši od sebe, natjerati nas da više jedna drugoj vjerujemo i čuvamo leđa, više se iskreno podržavamo i vjerujemo u kvalitetu koju možemo iznjedriti. To nam je potrebno u ženskom svijetu.
Story: Kako se danas nosite sa cyberbullyingom? Kako bi mu se moglo stati na kraj ili barem smanjiti količinu takvog sadržaja?
Jedno je, ponavljam, konstruktivna kritika, a drugo internetsko zlostavljanje. Jako je važno da svi znaju kako svoje online zajednice kreiraju sami, dakle sve što im se ne sviđa mogu komentirati pazeći da iz konstruktivne kritike ne prijeđu u zlostavljanje i oduzmu jedinu snagu koju to nešto što ih uporno nervira ima - njihovu pažnju. Dakle ‘unfollow’, ‘block’. Žao mi je svih tih ljudi koji čine svoje dane nekvalitetnima gledajući neke osobe i prateći njihov rad a da ih ne poštuju. Treba kliknuti ‘report’ i ‘block’ za osobu koja vas zlostavlja u vašem online nebu, razgovarajte o tome s osobama od povjerenja iz svoje okoline, ako ste maloljetnici, pričajte s roditeljima ili nastavnicima u koje imate povjerenje. Važne su prevencija i nulta tolerancija, kao i u svakoj vrsti nasilja. To bi bio početak pokušaja da učinimo nešto dobro jedni za druge i društvo u cjelini.
