Njemački glumac Lenn Kudrjawizki šestu godinu zaredom za njemačku televiziju ARD u Hrvatskoj snima nove nastavke popularne televizijske serije ‘Der Kroatien Krimi’, a prošle se godine povezao s UNICEF‑om u Hrvatskoj i pokrenuo akciju prikupljanja sredstava za podršku udomiteljskim obiteljima. S obzirom na to da su ove godine razorni potresi ugrozili brojne obitelji djece s teškoćama u Sisačko‑moslavačkoj županiji, 45-godišnji glumac odlučio je svoj angažman usmjeriti i na njihove potrebe. U suradnji s Uredom UNICEF‑a za Hrvatsku i UNICEF‑om iz Njemačke pomoći će u prikupljanju sredstava za nastavak rada Udruge za osobe s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije koju je nedavno posjetio, a svoje dojmove nakon susreta s djecom i boravka na tom području opisao je u nastavku.
Story: Rođeni ste u Lenjingradu, odrasli u Berlinu, karijeru ste gradili u Njemačkoj, glumili ste u kanadsko-irskoj hit-seriji ‘Vikinzi’, ali odlučili ste pomagati Hrvatima. Iako svi imamo priliku iskazati se i pomoći onima kojima je to potrebno, rijetki odlučuju djelovati. Što vas je potaknulo na to da pomognete našim mališanima?
To je dobro pitanje. U mom slučaju to je primarni instinkt, ona osnovna potreba da pomogneš djeci i da napraviš nešto konkretno protiv klimatskih promjena. Sve su to moji razlozi. Zbog toga na snimanja na razne lokacije putujem električnim automobilom. Budući da imam dvoje djece, poznat mi je taj snažan osjećaj kada želiš zaštititi svoje dijete, ali nažalost nemaju svi roditelji dovoljno sredstava da bi to ostvarili. Naša djeca i naš okoliš su budućnost, siguran sam u to da će dijete koje primi nečiju pomoć znati to cijeniti i tu će vrijednost prenijeti na iduće generacije. To je kao perpetuum mobile dobre energije.
Story: Nedavno ste u pratnji predstavnika UNICEF‑a iz Hrvatske posjetili Udrugu za osobe s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije kako biste pružili podršku djeci s teškoćama iz potresom pogođenih područja. Koja je bila svrha vašeg posjeta toj udruzi?
Ta udruga zastupa najslabije pojedince u društvu, a kako bi im omogućila sredstva za život, pružila podršku i razvoj, potrebni su joj koherentna struktura i resursi. Tu nije riječ primarno o osobi s teškoćama nego i o njezinoj okolini. Iza svakog djeteta s invaliditetom obično stoji jedna snažna osoba ili obitelj koja se svakodnevno nosi s različitim izazovima. Ti ljudi trebaju podršku. Zalažem se za to da se osigura adekvatna i dugoročna struktura koja će roditeljima i djeci s tim problemom pružiti zaštitu i sigurnost. I upravo zato podupirem UNICEF i njihove projekte.
Story: Kako je izgledao vaš dan s mališanima ondje?
Prvo smo razmijenili razmišljanja, iskustva i osjećaje. Razgovarao sam s timom iz UNICEF‑a prije nego što smo uopće krenuli na potresom pogođena područja pa sam se imao priliku mentalno pripremiti na ono što me čeka. Posjetili smo Petrinju i Sisak te ne mogu opisati koliku sam destruktivnost i patnju ondje zatekao. Mogu samo nagađati kakav je osjećaj kad ti se tlo trese pod nogama, ali jasno je vidljiva destruktivna snaga potresa. No dojmila me se i usrećila me spoznaja da su ljudi iz svih dijelova Hrvatske došli pomoći. Taj sam dan upoznao dvije heroine: Aleksandru Milković koja je izgubila svoj dom, živi u kontejneru, svaki se dan bori za tu djecu i nastoji udrugu Mala kuća održati na životu. U Sisku sam se susreo s Dijanom Smajo i njezinom obitelji. Nevjerojatno je što je sve ta žena postigla i kakav teret nosi na leđima. Osim što se 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, brine o vlastitom djetetu s teškoćama, brižna je majka, supruga i počasna predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Sisačko‑moslavačke županije. Moj naklon njezinoj snazi i posvećenosti!
Story: Što ste osjetili kada ste posjetili potresom razorena područja i razgovarali s djecom? Jesu li vam neke njihove priče privukle pozornost?
Bio sam šokiran kada sam vidio koliko je toga uništeno. Svaka građevina ima svoju povijest, ljude koji žive ili borave u njoj. Škole, knjižnice, gradska vijećnica, vrtići, razna mjesta… Rastužio sam se kada sam vidio koliko je sve to uništeno i napušteno. S druge strane, u Maloj kući imao sam radostan susret s blizancima Lanom i Patrikom Rogićem. On je upravo završio s terapijom i široko nam se nasmijao. Lana je ponosno stajala uz njega. Oboje imaju cerebralnih poteškoća i odlično je što mogu vidjeti napredak onoga drugoga. S njima je bila i majka, jako sretna i zahvalna što ima mogućnost za terapiju. U tom sam trenutku znao da UNICEF‑ova pomoć i potpora stižu na pravo mjesto. Ima nade!
Story: Kada ste spomenuli tu riječ, dosta ljudi na tom području, uključujući i djecu, ne vidi nadu u bolje sutra. Što još kao zajednica možemo napraviti kako bismo im stvorili bolje uvjete za život?
Doznao sam da je i prije potresa manje od deset posto djece s teškoćama na tom području dobivalo stručnu pomoć koja im je potrebna. A sada je situacija još teža. Te su terapije ključne za daljnji razvoj djece s teškoćama. Omogućuju im da pohađaju nastavu, da iskoriste svoje potencijale i da svaki dan žive bolje. Zahvaljujući toj potpori, oni više ne moraju živjeti na marginama društva, nego i sami mogu pridonijeti svojoj zajednici. Za tu djecu i njihove roditelje to je i pitanje dostojanstva i poštovanja. Potrebno je još više proširiti mrežu potpore za obitelji s djecom s teškoćama. Važno je da im se omogući terapija, ali i sustav potpore. Briga o djetetu s teškoćama zadatak je za cijeli život i ne ostavlja vam previše prostora za ostvarenje vlastitih želja.
Story: Kada imate misiju i želite da se i drugi ljudi uključe, sve što danas trebate napraviti jest objaviti to na društvenim mrežama. Isto radite i vi u sklopu ove suradnje s UNICEF‑om. Kako reagiraju vaši pratitelji?
Reakcije su uglavnom pozitivne, ljudi se s poštovanjem odnose prema ovome što radim. Puno njih uključilo se donacijama, svi od srca pomažu. No primijetio sam i to da dosta njih odvraća pogled i da se ne želi suočiti s patnjom drugih ljudi. I to je sasvim u redu. Svatko ima svoj život, svatko vuče svoju prtljagu i nemamo svi istu razinu energije. Ponekad i meni manjka energije. Sve ima svoje vrijeme. Moj je životni moto: “Sve loše u životu ima i dobru stranu - samo je moraš pronaći!” Svaka reakcija, svaka pomoć, svaki dodatni par ruku se računaju. Nastojim se fokusirati isključivo na pozitivne reakcije ljudi. Drugi mi nisu važni i nisu vrijedni spomena.
Story: Uspješnica ‘Der Kroatien Krimi’ snima se i u Hrvatskoj. Jeste li možda bili ovdje u ožujku ili u prosincu prošle godine kada su se dogodila dva snažna potresa, jedan u Zagrebu, drugi na Banovini?
Ne, u to sam vrijeme bio u Njemačkoj. Odmah sam kontaktirao prijatelje sa seta i raspitao se o situaciji. Većina je bila u Zagrebu i osjetila je potres.
Story: Na kojim ste sve lokacijama u Hrvatskoj snimali seriju? Koji vam se dio naše zemlje najviše svidio?
Snimali smo dva mjeseca, jedna je od lokacija bila Split gdje je naš ‘komesarijat’. Ali istragu smo vodili i na Visu i u Imotskom, sve su to prekrasna mjesta.
