Vrhunska sportašica, bivša rukometašica i reprezentativka, magistra logopedije i sportskog menadžmenta, trenerica... Sve to opisuje Maidu Arslanagić koja je iskoristila sva svoja znanja i vještine kako bi pomogla djeci s teškoćama u razvoju pa je prije dvije godine u Zagrebu pokrenula program ‘Moje pravo na rukomet’. Cilj je programa kroz igru, vježbanje i rukomet poticati komunikacijske i govorne vještine djece s teškoćama u razvoju. Treninzi su besplatni, a svestrana Maida opisala nam je kako program pozitivno djeluje na male polaznike, kako je na njih utjecala pandemija, zašto nema više takvih programa, ali i što se treba dogoditi da bi se ovakvi programi mogli pokrenuti i u ostatku države.
Story: U ožujku su bile dvije godine otkako ste pokrenuli program ‘Moje pravo na rukomet’, jeste li slavili?
Jesmo. Želimo da djeca i roditelji osjećaju da smo velika obitelj i da nam se mogu obratiti ako imaju bilo kakav problem. Često se počastimo kolačima i slatkišima koji nam služe kao izgovor za druženje i team building. Za rođendan smo imali trening na otvorenome, a poslije smo proslavili uz kolače. Sretni smo što iz mjeseca u mjesec rastemo i nadamo se da ćemo zajedno slaviti još puno rođendana.
Story: Još tijekom studija maštali ste o tome kako ćete jednog dana otvoriti sportski vrtić u kojem biste okupili tim stručnjaka - logopeda, kineziologa, psihologa i rehabilitatora. ‘Moje pravo na rukomet’ je korak prema tome?
Da! To mi je oduvijek bila želja. Sport bi bio baza programa, a djeca bi imala potpunu stručnu podršku logopeda, rehabilitatora, psihologa i drugih stručnjaka. Ovo je početak toga i nadam se da će moj san jednog dana postati stvarnost.
Story: Ideja o ovom projektu nastala je dok ste volontirali?
Paralelno s profesionalnim bavljenjem rukometom završila sam logopediju na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i nakon toga sam otišla igrati u inozemstvo. Tražila sam se. Bilo je nemoguće istodobno igrati i raditi u struci pa sam završila još jedan fakultet - magistrirala sam sportski menadžment. Na kraju je prevladala ljubav prema primarnoj struci, a ja sam pronašla način kako povezati svoju ljubav prema sportu i logopediji. Nakon završetka profesionalne sportske karijere i povratka u Zagreb, otkrila sam Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce koji provodi program univerzalne sportske škole ‘Moje pravo na igru i sport’ i prijavila se za volontiranje. Ubrzo je počela naša suradnja i tu je nastala moja ideja da pokrenem rukometni program za djecu s teškoćama u razvoju. U međuvremenu sam završila edukaciju za trenera rukometa te prije tri godine počela pripremati program i ispitivati tržište. Moj je program nedavno verificirala Agencija za odgoj i obrazovanje, a počeli smo raditi kad smo u program upisali prvih petero djece. Nismo znali što nas očekuje, ali prvi je trening odlično prošao. Bilo je to novo iskustvo i početak ove divne priče. Tada smo imali petero djece, sada ih imamo više od 20 i listu čekanja.
Story: Može li se bilo tko prijaviti ili djeca moraju ispuniti određene uvjete?
Naš je program otvoren za sve zainteresirane. Većina djece koja sudjeluju u programu ima poremećaj iz spektra autizma i ona su zapravo najviše isključena iz zajednice. Djeca s takvom dijagnozom teže se mogu uključiti u izvanškolske aktivnosti, ljudi zbog nedovoljnog znanja ne žele s njima raditi. Ne postoji dvoje djece s autizmom koja imaju identičnu kliničku sliku pa je čest i strah u radu s njima jer ljudi ne znaju što mogu očekivati. Dobna granica za upis u program je šest godina. Najstarije dijete, odnosno mladić u našem programu ima 25 godina. Svi zainteresirani mogu nam se javiti putem društvenih mreža ili internetske stranice handball-in.com. Budući da imamo sve više upita vezanih uz međunarodne suradnje, internetska stranica je na engleskom jeziku i od početka nove sezone u rujnu isključivo ćemo koristiti engleski naziv programa HandbALL IN. Planiramo od jeseni povećati broj treninga, imati minimalno dva treninga tjedno u više grupa pa će se moći upisati i više djece.
Story: Sada imate jedan trening tjedno?
Kao i svima, korona nam je mnogo toga poremetila. Imali smo tjedno dva termina u dvorani, ali zbog pandemije morali smo izići iz školske dvorane i ostali smo samo na jednom terminu. Sva su djeca trenirala zajedno pa smo u istom terminu imali dijete od šest i mladića od 25 godina. Sada nam je školska dvorana postala premala jer smo postali veliki. Broj djece raste iz dana u dan, a veća je i razlika u njihovim sposobnostima. Zbog toga smo podijelili djecu u dvije grupe, ali ne prema stupnju oštećenja ili dobi, nego po tome jesu li ona visoko ili nisko funkcionalna, odnosno ima li dijete potrebu za asistentom u treningu. Asistenti u treningu su volonteri koji pomažu djeci, često i fizički, da svladaju određeni zadatak. Trening uključuje elemente rukometa i rukometne igre. Tu su asistenti u ulozi trening partnera, primjerice kod dodavanja, ili ih samo usmjeravaju i motiviraju. Trenutačno imamo treninge jednom tjedno, što nije dovoljno, pogotovo starijoj djeci koja su manje uključena u redovne terapije pa imaju više slobodnog vremena. Njima sport i ovakva druženja znače puno za socijalizaciju i zabavu.
Story: Koliki je djeci problem što je samo jedan trening?
Pandemija je donijela puno loših stvari koje će ostaviti posljedice na razvoj djece i mladih. Djeca su se više okrenula kompjutorima i sjedilačkim aktivnostima. Neka djeca s teškoćama u razvoju ne mogu pratiti te online aktivnosti, neki uopće ne mogu sjediti pred računalom. Boravak na otvorenom sveden je na minimum jer su rizična skupina pa su više vremena provodili doma. Aktivnosti su se svele na minimum, čak nisu ni sve terapije bile dopuštene. Velik je problem i s nošenjem maski jer su djeca s teškoćama osjetljivija, mnogi imaju problema sa senzorikom pa ih ne mogu nositi ili jednostavno ne razumiju zašto ih moraju nositi. Zato su mnogi roditelji izbjegavali odlazak s djecom na javna mjesta, u zatvorene prostore gdje su maske obavezne. Problem je velik i kod gluhih i nagluhih osoba čija se komunikacija temelji, među ostalim, na čitanju s usana govornika, a to s maskama nije bilo moguće. Oduzeto im je sredstvo za komunikaciju. Imam osjećaj da su se takve obitelji zbog situacije u kojoj su se našle još više zatvorile u svoja četiri zida. U ovakvim situacijama iznimno je važna podrška okoline, a mislim da je osobe s invaliditetom nisu dobile na adekvatan način. Program ‘Moje pravo na rukomet’ podrazumijeva prije svega igru, zabavu, druženje i socijalizaciju. Mjesto gdje se djeca smiju, vesele i druže s drugom djecom. Imali smo djecu koja su na početku bila vrlo povučena, a sada su otvorena, vesele se i igraju s prijateljima.
Story: Kakva je danas situacija?
Kad je riječ o odnosu prema osobama s invaliditetom, mislim da se nije puno toga promijenilo niti će se uskoro promijeniti. To je dugotrajan proces. Roditeljima i svim onima koji nam se javljaju za pomoć već je dosta svega i žele djecu što više uključiti u sport. Nažalost, imamo listu čekanja, ali trudimo se uključiti svu djecu jer smo svjesni situacije u kojoj se nalaze i želimo da oni negdje ispucaju svu nakupljenu energiju. Odmah pri upisu naglasimo da ne želimo stvarati rukometaše od djece, poanta je da se djeca druže, igraju i vesele te isprobaju sve sportove.
Story: Sport je važan zbog fizičke aktivnosti, ali tu je i mnogo drugih benefita.
Poznato je koliko tjelesna aktivnost pozitivno utječe na djecu, pogotovo na onu s teškoćama u razvoju, te pridonosi cjelokupnom razvoju - razvoju živčanog sustava, motorike, koordinacije i mišićnog tonusa. U sportu djeca razvijaju otpornost na razne senzoričke podražaje, svijest o sebi i svome tijelu, jačaju samopouzdanje te smanjuju pojavljivanje neželjenog i neprimjerenog ponašanja. Sport za djecu i mlade znači zdrav život, razvoj socijalnih vještina, emocionalne inteligencije te kognitivnih i mnogih drugih funkcija. Svako se dijete ima pravo baviti sportom, upoznati nove prijatelje, družiti se.
Story: Kakve ste promjene uočili kod djece koja dolaze k vama?
Otvoreniji su i više prihvaćaju društvo druge djece. Ako ih pitate što najviše vole na rukometu, reći će - društvo i prijatelje. Najdraže nam je kada kažu da se dolaze igrati. Htjeli smo postići da djeca žele doći k nama s veseljem, a ne da su im treninzi obaveza. Vidi se napredak, ali to ide sporije nego kod zdrave djece. Treba znati da kod djece s teškoćama napredak nije vidljiv odmah. Nekada tri, četiri mjeseca, godinu dana radite jednu stvar i tek tada vidite napredak ili ga ne vidite. Kod ove je populacije problem kontinuitet rada. Često zbog drugih obveza, terapija ili čestih bolesti kontinuitet izostaje pa se zbog dugog izbivanja s treninga usvojene motoričke vještine i pokreti nerijetko zaboravljaju. Njihov pristup treningu, na koji dolaze s veseljem i pozitivnom energijom, napuni vas te daje poticaj da budete strpljivi i čekate trenutak kada će zablistati.
Story: Djeca besplatno treniraju, a radite uz pomoć kolegica i volontera. Kako to uspijevate?
Htjela bih zahvaliti svim volonterima jer bez njih program ne bi mogao funkcionirati. Sretna sam što sam okupila mali krug velikih i divnih ljudi. Koordinatorica treninga je bivša rukometna reprezentativka Ivanka Momčilović, uključene su i bivša košarkašica Ana Lelas Zebić te rukometašica Vesna Milanović-Litre. Tu je i bivša odbojkašica Tatjana Golubović te učiteljica razredne nastave Nina Birolla Nikolić, a one su s nama od prvog treninga. Od prošle godine u timu imamo i dvije studentice, buduću edukacijsku rehabilitatoricu Mihaelu i logopetkinju Luciju. Nedavno nam se priključio i prvi muškarac, rukometni trener Milan Šteković Šutić kojeg su stariji dečki izvrsno prihvatili. Ambasadori programa su rukometaši Domagoj Duvnjak i Jelena Grubišić, a imamo i veliku podršku ostalih rukometaša, kao i sportaša i klubova diljem Hrvatske i svijeta. Surađujemo s Edukacijsko-rehabilitacijskim i Kineziološkim fakultetom iz Zagreba čiji studenti volontiraju kao asistenti u treningu. Program je besplatan za sve. Uzimajući u obzir trenutačnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj i postojeće troškove koje imaju obitelji s djecom s invaliditetom, svaki dodatni trošak mogao bi spriječiti sudjelovanje njihova djeteta u sportskim aktivnostima. To je razlog zašto želimo da ovaj program i dalje ostane besplatan te dostupan svima. Financiramo se isključivo donacijama, putem raznih natječaja i zahvaljujući osobnim poznanstvima. Novac odlazi na najam dvorane i sportske rekvizite. Tužno je što naša zajednica i krovne institucije nemaju razumijevanja za ovakve projekte. Bez ozbiljnijih financijskih sredstava ili sponzorstava nećemo moći ići naprijed. Sve se više djece želi uključiti u program, a to zahtijeva i više termina u dvorani, više novca i ljudi. Čovjek može volontirati sat ili dva tjedno, ali tražiti od nekoga da volontira deset sati tjedno nije izvedivo jer to već postaje honorarni posao. Zato je jedan od planova u budućnosti pronaći sredstva kako bismo pokrili satnice trenera i ljudi uključenih u organizaciju programa. Želimo da se djeca osjećaju kao pravi sportaši, da osjete sve što donosi pripadnost sportskom klubu pa im na početku nove sezone pokušavamo osigurati dresove, majice i ostalu opremu.
Story: Hoćete li se širiti na ostatak Hrvatske?
To je jedan od ciljeva programa. Zainteresiranih ima i već za ovo ljeto pregovaramo o pokretanju programa u drugim dijelovima Hrvatske. Bilo bi lakše da imamo podršku nadležnih institucija. Ne radimo ništa novo, u svijetu već postoje ovakvi programi. Primjerice, u Danskoj, gdje sam igrala i živjela četiri godine, svaki klub ima sekciju za djecu s teškoćama u razvoju, uključena je cijela zajednica, institucije, ne treba se plaćati dvorana, svi pomažu, treneri su plaćeni, djeca imaju svoju ligu, igraju rukomet. Hrvatska je jako daleko do toga, ali želja nam je da i mi jednoga dana budemo na toj razini. Puno je očekivati da će svaki klub imati sekciju, ali bilo bi lijepo kada bi se barem nekoliko njih odlučilo za suradnju. Zajedno smo jači. Želimo širiti svijest i kroz sport uključiti djecu s teškoćama u razvoju u zajednicu.
Story: Koliko nedostaje ovakvih sadržaja da bi bile zadovoljene potrebe djece s teškoćama u razvoju?
Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama kod nas su i dalje tabu tema i nedovoljno se o tome javno govori. Roditelji su neupućeni i još ne znaju kome se obratiti za ono primarno, kao što je terapija, a na izvanškolske aktivnosti i ne pomišljaju. Primorani su napuštati svoje mjesto stanovanja i preseliti se u Zagreb kako bi djeci osigurali bolju budućnost. Zagreb nije idealan i mnogo toga još nedostaje, a možete samo zamisliti kako je u ostalim dijelovima Hrvatske. U razgovoru s roditeljima shvatili smo koliko nedostaje izvanškolskih aktivnosti. Oni poznaju isključivo svoju školu, školske kolege i terapeute. U klubovima ih često ne žele prihvatiti. To su djeca koja zahtijevaju više pažnje i individualan pristup, a to je nemoguće dobiti u klubu gdje imate jednog trenera na petnaestero djece. Ako dođe dijete čak i s lakšim teškoćama, narušit će energiju treninga. Imamo djecu koja su to doživjela, a imamo i one koji nisu uključeni čak ni u nastavu tjelesnog odgoja. Asistenti u nastavi uključeni su u ‘bitnije’ predmete, a tjelesni, likovni i glazbeni ne smatraju se takvima pa asistenti tada uglavnom nisu prisutni na nastavi s djetetom. Dijete se bez asistenta teže može uključiti u sat tjelesnog odgoja pa nerijetko sjedi sa strane i čuva torbe. Sve je to začarani krug. Borimo se protiv toga pa smo prošle godine u suradnji s Centrom Sunce pokrenuli besplatnu edukaciju za asistente u treningu koji je sufinancirala Zaklada ICF. Želja nam je da asistenti u treningu postanu dio sportske svakodnevice, da rade s djecom u sportskim klubovima, udrugama i na nastavi tjelesnog odgoja. Znamo koliko benefita donosi sport, a zakinuti djecu za bavljenje njime zaista je tužno.
Story: Iako nam je povod razgovora 'Moje pravo na rukomet', to nije jedino što radite s djecom?
Od studentskih dana imala sam afinitet za rad s djecom, zato sam i upisala ERF. Moj životni put je da stalno učim, ne stajem i nisam netko tko može raditi jedan posao osam sati ili cijeli život. I u vrijeme igračke karijere nisam mirovala. Studirala sam, pokrenula neke svoje projekte, vlastiti biznis sa ženskim cipelama velikih brojeva, volontirala , a nedavno sam završila edukaciju za FloorTime terapeuta. Pokrenula sam rukometni program, radim u svojoj udruzi Maars u sklopu koje sam osmislila još dva projekta. Kako je moja mama iz Novalje, s otoka Paga, taj otok smatram svojim drugim domom pa sam prošle godine ondje pokrenula projekt 'Novalja4kids'. To su tematske, kreativne i sportske radionice čiji je cilj djeci omogućiti kvalitetno organiziranje slobodnog vremena tijekom ljetnih praznika te promovirati kulturu i kulturnu baštinu otoka Paga i grada Novalje. I ovog ćemo ljeta imati radionice, a od idućeg mjeseca kreće i moj podcast 'ALL IN with Maida' koji je usmjeren na obitelji s djecom i mladima s teškoćama u razvoju. Želim da podcast bude mjesto gdje će roditelji dobiti sve potrebne informacije. Uspostavila sam suradnju s raznim stručnjacima, udrugama i institucijama koje rade s osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju. Cilj je pokriti sve aktualne teme i otvoriti pitanja o problemima koji muče mnoge obitelji. Radim i kao koordinator projekata u Centru za edukaciju i savjetovanje Sunce gdje, osim s djecom s teškoćama, radimo na projektima sa socijalno ugroženim skupinama, udomiteljima, umirovljenicima i Romima, a kao logoped radim u udruzi Anđeli, podružnica Zagreb, koja radi s djecom s teškoćama u razvoju.
Story: A rukomet?
U tom sam svijetu ostala uz djecu s teškoćama u razvoju. Iako se ne vidim u profesionalnom rukometu, nedavno smo ponovno aktivirali RK Pag sa željom da kroz sport ujedinimo cijeli otok i prenesemo djeci našu ljubav prema rukometu. Od ove sezone postala sam i marketing supervizor za Ligu prvaka pri Europskom rukometnom savezu. U tome zaista uživam jer imam priliku putovati, vidjeti svoje kolege i kolegice rukometaše, bivše suigračice, trenere, posjetiti dvorane u kojima sam nekada igrala. Sve me to vraća u mladost i moje igračke dane. Nema gdje me nema, ali to me veseli jer uživam u onome što radim i radim ono što volim.
