Diskriminacija na osnovi rase, boje kože ili nacionalne pripadnosti prisutna je, nažalost, i danas. Kada govorimo o rasnoj diskriminaciji, govorimo o bilo kakvom razlikovanju, ograničavanju ili isključivanju u svrhu poništavanja ili umanjivanja priznanja, ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom ili bilo kojem drugom području društvenog života. O tom se problemu sve više govori u svijetu, posebno nakon niza nemilih događaja u Sjedinjenim Američkim Državama i prošlogodišnje smrti Georgea Floyda, koji je postao simbol borbe protiv rasizma. Iako Hrvatska nije Amerika, ne znači da takvi problemi ne postoji i ovdje. Svoju nam je priču ispričao 27-godišnji Fran Lauš, budući kineziolog, instruktor fitnessa i influencer. Odrastanje mu nije bilo lako, borio se, imao cilj, a danas je ponosan što je do tog cilja i stigao. Svoje nam je iskustvo ispričao preplavljen emocijama, s velikim žarom i potpuno iskreno. Ovo je Fran.
Korijeni su mu iznimno važni
Fran je rođen u Hrvatskoj i cijeli život živi ovdje. Oduvijek je slušao o svojem podrijetlu koje seže u daleku Afriku, zbog čega bi jednog dana volio onamo otputovati, vidjeti obiteljsku kuću, ostaviti trag i ondje.
- Djed mi je došao studirati u Hrvatsku s ‘nesvrstanima’. Studirao je veterinu i poljoprivredu te upoznao baku koja je iz Zagorja. Moja je mama rođena u Africi, u državi Mali i tamo je bila samo prvu godinu života. Ja sam kulturološki Hrvat, samo se ne bi reklo da izgledam tako. Imam veliku želju vidjeti kako to sve izgleda tamo, vidjeti rodbinu. Uz koronavirus, i inače nije jednostavno doći tamo. Bilo je dosta građanskih ratova i nije bilo baš sigurno ići - iskren je Fran.
O događanjima u svijetu misli samo jedno…
- Pokret Black Lives Matter je dvosjekli mač. Sve se to stvarno događa, znam to zbog puno prijatelja koje imam u Americi i koji su Afroamerikanci. Mogu reći da sam i ja - doduše, ne od policije - doživio slične scenarije. Ovdje nije isto. Hrvatska nije Amerika, ali sustavno doživljavaš diskriminaciju. U Hrvatskoj se nema previše smisla žaliti na bilo što, ne nailaziš baš na empatiju, ljudi misle da ovdje to ne postoji. Dvosjekli je mač zato što se lako može pretjerati sa svime. Što god da bilo koja osoba druge rase sada rekla, ispast će da se izvlačiš na rasizam i da iskorištavaš situaciju. Koliko je sve to pomoglo, toliko je i odmoglo - rekao je Fran.
Kao što je i naglasio, on u tom trenutku nije osjećao potrebu za velikom pompom na vlastitim profilima na društvenim mrežama. Dao je pratiteljima do znanja što misli o svemu, ali nije podlijegao trendu koji je iz svega nastao.
- Izašao sam s jednom objavom, jednom izjavom, jer sam shvatio da je nekima to postalo trend. Primijetio sam da su neki ljudi, za koje znam da su koristili i pogrdne nazive te općenito imaju drukčije mišljenje, bili jako angažirani, što mi je bilo poprilično dvolično. Tada mi je djelovalo kao da je sve to samo probudilo averziju prema svemu. Tada mi to nije djelovalo zdravo jer se dosta toga doživljavalo kao trend. Mislim da nije bilo spretno izvedeno - dodaje.
Odrastanje mu je bilo velik izazov
Nažalost, diskriminacija i osjećaj manje vrijednosti u njegovu su slučaju počeli od rane dobi, što mu je bilo iznimno teško, ali i njegovoj majci.
- Moja je sestra svaki dan plačući dolazila iz vrtića i mene mama zbog toga nije ni slala u vrtić. Nju su konkretno maltretirali zbog frčkave kose. Mama jedno razdoblje nije htjela odlaziti po nju u vrtić, nego je slala tatu da je klinci ne bi vidjeli. U toj situaciji ne možeš ništa jer su to djeca. Mislim da su u to doba puno manje prihvaćali razlike nego sada. Mislim da je danas situacija bolja. Recimo, kada mi mama priča svoja iskustva, to je bio kaos. Ne znam kako je ona uopće izdržala. Kada sam bio dijete i kada sam upoznavao drugu djecu, bilo je puno pitanja s njihove strane. Najviše su me ovdje miješali s Romima. Više sam diskriminiran na temelju toga jer ljudi nisu mogli shvatiti tko sam. Tada sam imao osjećaj da sam jedini, nisam imao nikoga s kim bih mogao podijeliti svoje misli, iskustvo. Sjećam se da neki roditelji nisu bili presretni što se družim s njihovom djecom. Kao klincu nikada mi nije bilo jasno zašto je to tako jer se kao mulat nisam dugo znao identificirati. Mislim da sam tek oko 19. godine shvatio tko sam - nastavlja.
Da ga gledaju kao drukčijeg Fran osjeti i danas, samo što sada ima više samopouzdanja i siguran je u sebe. Kaže da poglede i pitanja ne može izbjeći pa se na njih i naviknuo. Ipak, prije nekoliko godina bilo je teže, posebno kada bi slušao dobacivanja na ulici.
- A što napraviti? Šutiš i hodaš. Nemaš izbora. Jednostavno ne znam kako opisati svoju poziciju. Zamisli da hodaš ulicom i netko te vrijeđa jer postojiš. Što da mu kažem? Jer i da hoću, automatski bih morao naći neku njegovu manu i vratiti mu, ili se potući, što nikada nisam. Dobio sam jednom šakom u glavu, iz nepoznatih razloga, sad sam s tom osobom na sudu. Nema tu neke reakcije. Kopka me neko vrijeme, ogorčen sam, ali ne znam koja je prava reakcija. Danas se to događa jako rijetko, ipak sam danas jači i nabildaniji. Kada sam bio 30 kilograma lakši, i hejterima je bilo lakše - objašnjava Fran.
Iako vjeruje da situacija ide prema boljem, ne može reći da diskriminaciju uopće ne osjeti.
- Još studiram pa ne bih volio puno o tome pričati, ali i na faksu je bilo neugodnih situacija, a bio sam dovoljno star da shvatim odmah što se događa. Neke su situacije bile baš direktno u glavu, bez skrivanja. Neki su me pitali zašto se ne žalim. Ali kako ću ja protiv profesora ili ustanove, sustava, znam da neću dobiti. Odabrao sam šutjeti i završiti fakultet najbolje što mogu - govori budući kineziolog koji ne vjeruje da ima podršku sustava.
- Prividno sustav stoji iza nas, ali nemam osjećaj da me štiti. Ne želim da ispadne kako se žalim, ne mislim da je kao prije 400 godina u Americi, ali da je sustav malo slijep na to - jest. Ne smatram se manjinom jer sam Hrvat, ali smatram da nema dovoljno ljudi poput mene da bismo mogli utjecati na sustav. Mislim da je to igra brojeva - kaže.
Sestra kao najveća podrška
- Najveća mi je pomoć oduvijek sestra, jako smo bliski. Kao i općenito obitelj, ali ona i ja smo samo godinu dana razlike pa smo sve zajedno proživljavali. Ona je jedina osoba koja je proživjela doslovno identičan život kao i ja. Jedina s kojom mogu razgovarati o tome i koja će me u potpunosti razumjeti. Moraš se prilagoditi i s nekim se stvarima pomiriti. Podrška tvojih ljudi stvarno je iznimno važna jer ne možeš sve sam izgurati. Netko možda može, ali ja nisam toliko jak. Meni je trebao netko da mi kaže da ja to mogu - sestra, bivša djevojka... - objašnjava.
U sportu je spas
Do prije nekoliko godina Fran, kakvog javnost danas poznaje, nije postojao - barem ne u ovakvom obliku. Iako za sebe kaže da je oduvijek pružao otpor i htio postati vidljiv, smatra da je tek sada upravo ono što jest.
- Bio sam dosta dobar u nogometu i preko njega sam se u društvu profilirao kao netko tko nešto vrijedi. U sportu sam zaradio poštovanje drugih. Imao sam puno prijatelja s nogometa i tako sam se nekako izvukao. Kada god bih došao u nepoznato društvo, uvijek sam se morao dokazivati. Kao klinac osjećao sam da me uvijek svi gledaju svisoka. I uvijek sam mamu pitao zašto je tako. A ona mi nije mogla to najspretnije objasniti. Nije ona kriva, njoj je bilo gore. Uvijek mi je govorila: “Nemoj raditi gluposti, uvijek ćeš ti biti kriv” pa sam joj pružao otpor. Uvijek mi je smetalo kad bi mi govorila da ću uvijek ja biti kriv, jer mi nije bilo jasno zašto. Znala je reći: “Jesi, drukčiji si. Uvijek ćeš biti kriv”, što se poslije ispostavilo i točno. Ona je uvijek govorila da se ne trebamo isticati, a ja sam cijelo vrijeme pružao otpor - otkriva nam Fran.
Čini se da se taj otpor i isplatio jer Fran danas živi od sporta. Uz početak njegove karijere veže se vrlo zanimljiva priča.
- Moja je karijera počela nakon što me cura ostavila. Nikada prije nisam išao u teretanu. Bili smo zajedno nekoliko mjeseci i ostavila me zbog dečka koji je realno izgledao kao grčki bog. Malo me to ‘piknulo’. Shvatio sam da je bio stvarno bolji izbor za nju i nisam je krivio. Iz ogorčenosti i tuge počeo sam trenirati. Imao sam po dva treninga na dan, jeo sedam obroka dnevno. Shvatio sam da napredujem brže od ostalih, toliko da su me pitali koristim li steroide, što nisam nikada. Poslije sam shvatio kako bih od toga mogao i živjeti. Osim što sam na KIF-u, većinu sam toga naučio putem YouTubea. Niz slučajnih događaja koji su me doveli do ovdje gdje sam danas, a onda sam stekao i dobru radnu naviku - objašnjava.
Što još želi ostvariti u poslu?
- Većinu sam ostvario, samo ne na razini na kojoj bih htio. Pokušavam povećati biznis koji imam. Trenutačno sam ambasador za brendove u koje stvarno vjerujem i koji su doslovno dio mog života. Vodim treninge online i imam druge projekte s kojima sam tek na početku. Nadam se da će uskoro i oni početi donositi prihod. Tržište nam je malo pa još istražujem kako dalje - otkriva Fran.
Nekima Fran djeluje kao, kako i sam za sebe kaže, ‘nabrijani dečko’ koji ne izlazi iz teretane. Vjerujte nam, ako zagrebete ispod površine, pronaći ćete nešto potpuno drukčije.
- Emotivac sam, iako me mnogi smatraju nabrijanim dečkom koji samo ide u teretanu. Na ovom našem području ne smiješ potpuno pokazati osjećajnost. Mislim da kod nas moraš pokazati dozu moći, jer to bolje prolazi. Tu ravnotežu teško je držati - govori o poslu, a ako je riječ o privatnom životu, najveći mu je cilj zasnovati obitelj.
- Želim obitelj u budućnosti. Često mi kažu da ostavljam dojam dečka koji ne mari za obitelj, ženu, djecu… Neću reći da nisam imao razdoblja kada sam bio opušteniji, ali općenito bih volio naći osobu koja ima iste interese i s kojom mogu sve podijeliti. Ovo mi je malo prazno. Nemam kome javiti dobru vijest. Mogu sestri javiti, ali nije to to. Volio bih naći osobu s kojom bih dijelio svaki trenutak svog uspjeha. Potpuniji je doživljaj - iskren je Fran.
U ljubavi je predan, a pomalo i ljubomoran
- Kada se zaljubim, poblesavim. Znam biti ljubomoran, ali to iskazujem na više pasivno-agresivan način, što cure obično mrze. Ne derem se, nego zašutim. Reagiram kao žena - rekao je u šali.
A kakvu osobu traži?
- Ta je osoba zabavna, ambiciozna, racionalna, ne volim jako ljubomorne i histerične cure. Želim da doživljava život slično kao ja. Još nisam našao tu osobu. Trenutačno sam solo, ali volio bih je naći što prije. No nije to samo tako jer želim naći nekoga na duge staze. Ne želim više veze koje traju po godinu dana jer su to dani potrošenog vremena i energije. Kada sam u vezi, toj osobi pružam sve - otkriva 27-godišnjak.
Imaš pravo na jednaku priliku
Nastavljamo jedan od najvažnijih projekata od osnivanja Storyja - inicijativu Same Chances, čiji je cilj podizanje svijesti javnosti o poštovanju ljudskih prava. Već drugu godinu zaredom Story se na svim platformama bavi problemima u najosjetljivijim područjima gdje su ljudska prava ugrožena te promiče pozitivne primjere osoba, organizacija i ustanova. Njihove priče donosimo u intervjuima i videima koje svakog tjedna možete pratiti i na Story.hr-u.
