Brački planinar Ranko Dragičević odvažio se s kolegom Danielom Lončarom na plemenit cilj.
Odlučili su prohodati popularnu, ali i prilično zahtjevnu planinarsku rutu Via Adriatica koja se proteže od rta Kamenjak u Istri do Prevlake, poluotoka na samom jugu Konavala. Ova staza, na kojoj se nalazi 14 planina, 12 rijeka, dva jezera, 18 zaštićenih područja, sedam županija i 52 općine, nije lak pothvat ni˝za iskusnog planinara kao što je Ranko, a ideja da prohodate cijelu obalu, planine i brda koja se nalaze na ovoj trasi možda se čini kao uzbudljiva avantura, sve dok vas planina, odnosno priroda ne podsjeti da u njezinu okruženju ipak vrijede njezina pravila. No to Ranka nije spriječilo da se sa svojim prijateljem odvaži na put koji je poslije rezultirao i knjigom ‘Srcem kroz planine’.
No valja napomenuti nešto još važnije - Ranko i Daniel hodali su ne samo iz ljubavi prema preprekama koje planinarenje pruža, ne samo iz želje da tako pobijede sami sebe, nego i zato što su poželjeli pomoći Bračkim pupoljcima. Brački pupoljci su udruga koja okuplja roditelje i djecu s teškoćama u razvoju na otoku Braču. Udruga organizira individualne i grupne terapije, senzornu integraciju i druge programe za djecu, a roditeljima pruža savjetodavnu i psihološku podršku. Programi udruge pridonose rehabilitaciji, osposobljavanju i pripremi djece s raznim teškoćama za aktivno sudjelovanje u društvu, uključivanje u vrtiće i škole u njihovim bračkim mjestima. Zbog specifičnosti života na otoku i udaljenosti specijaliziranih ustanova cilj je udruge osigurati defektologa, neurofeedback tretmane, logopeda, fizioterapeuta i druge stručnjake koji provode terapiju neophodnu za razvoj i napredak djece s poteškoćama u razvoju. Tako je nastala humanitarna akcija ‘1100 kilometara za 1100 terapija’ kojom su Ranko i Daniel odlučili prikupiti novac za spomenute prijeko potrebne terapije.
Kako je Ranku uopće palo na pamet odvažiti se na takvo što, kako se točno odvijala sama akcija i koliko je novca prikupljeno otkrio nam je u intervjuu sam Ranko. Dotaknuli smo se i njegove želje da svojim spisateljskim sposobnostima učini svijet boljim mjestom, ali i njegove ljubavi prema planinama.
Story: Odakle ideja i motivacija za humanitarnu akciju ‘1100 kilometara za 1100 terapija’? Kriju li se iza nje možda intimna priča i osobna motivacija ili je riječ o čistoj ljubavi prema ugroženim društvenim skupinama? Također nas zanima kako se prikupljao novac za malene Bračane s teškoćama u razvoju? Primjerice, vi biste prešli određenu dionicu puta pa bi ljudi uplatili novac ili kako je to funkcioniralo?
Želja za prolaskom Via Adriatice u meni je isprva nastala iz čisto sebičnih razloga, odnosno nekog osobnog zadovoljstva i izazova koji sam stavio pred sebe. Tih 1100 kilometara, koliko je dugačka staza od Istre do Prevlake, htio sam proći uživajući u prirodi i planinama. Međutim, kako sam sve više razmišljao o tom pothvatu, shvatio sam da želim taj put i sebe iskoristiti za nešto više, za neki boljitak i viši cilj. U razgovoru s prijateljicom došao sam do zaključka da ću hodati humanitarno, a odluka o tome kome pomoći bila je moja pa sam odabrao Bračke pupoljke. Riječ je o udruzi roditelja djece s teškoćama u razvoju koja godinama pruža tisuće besplatnih sati terapija za gotovo 70 djece na otoku Braču. Uz pomoć agencije CTA komunikacije, u sklopu kampanje ‘Nešto zbilja važno’, udruga je uspješno promijenila Zakon o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu te djeci s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka u studenome 2019. konačno osigurala besplatan trajektni prijevoz na prijeko potrebne terapije na kopnu. Zahvaljujući toj kampanji, Brački pupoljci i CTA komunikacije osvojili su Grand Prix Hrvatske udruge za odnose s javnošću u kategoriji odnosa s javnošću u ustanovama, udrugama i nevladinim organizacijama. Općenito, Brački pupoljci godišnje organiziraju u prosjeku 3200 sati besplatnih terapija za djecu s teškoćama u razvoju, a na raspolaganju im stoje logoped, fizioterapeut, senzorni terapeut, učitelj ortopedagog i psiholog. Kako bi ta neophodna, stručna pomoć ostala i dalje besplatna i dostupna na otoku, kolega Daniel Lončar i ja posvetili smo prelazak Vie Adriatice upravo njima. Naime, trošak jednog sata terapije u prosjeku stoji 100 kuna pa je cilj akcije bio prikupiti ukupno 110.000 kuna, odnosno 100 kuna po kilometru. Donatori su uplaćivali novac na račun koji je bio otvoren za udrugu i simboličnom ‘kupnjom’ naših kilometara pomagali Bračkim pupoljcima. Naravno, 100 kuna je bila okvirna cijena, ljudi su uplaćivali i veće i manje svote, kako je tko mogao. Za prelazak cijele rute, od Istre do Prevlake, gdje smo na kraju osvojili i 1234 metra visok vrh Sv. Ilija na brdu Sniježnica, što je ujedno i najviši vrh Dubrovačko-neretvanske županije, trebalo nam je 49 dana. Za to vrijeme prikupljeno je nevjerojatnih 142.700 kuna, što je bilo daleko iznad naših očekivanja.
Story: Odakle ideja i motivacija za knjigu ‘Srcem kroz planine’?
Još kao mladić želio sam pisati, ali bio sam svjestan da nisam dobar u izmišljanju priča, nego da moram iskusiti avanturu kako bih je pretočio u knjigu. Nakon što smo uspješno završili akciju ‘1100 kilometara za 1100 terapija’, ponovno me obuzela želja za pisanjem, a ovaj sam put imao i adut osobnog iskustva. Tijekom samog puta nisam baš razmišljao o knjizi jer je sav fokus bio na pomoći Bračkim pupoljcima. Srećom, cijeli sam put snimao audiozapise mobilnim telefonom i tako si olakšao pisanje knjige. Moram reći da sam prije prvog koraka na ruti Via Adriatica mislio da će me najviše fascinirati prirodne ljepote Hrvatske - i jesu, no ispalo je da su najveći dojam na mene ostavili pojedinci. Čovjek za čovjeka, čovjek za djecu, djeca za ispunjenje čovjekova srca. Upravo je to misao vodilja koja prožima knjigu ‘Srcem kroz planine’. Budući da se akcija sastojala od 13 etapa koje simbolično predstavljaju 13 izazova s kojima se roditelji djece s teškoćama u razvoju suočavaju, knjiga prati taj slijed i objašnjava svaku etapu kroz 49 poglavlja, točnije 49 dana planinarenja.
Story: Možete li navesti najteže trenutke na svom putu Via Adriaticom, kao i one najljepše? Putem ste susretali mnoge ljude te ste se našli u raznim situacijama. Koji ljudi i koje situacije su vas se posebno dojmili?
Ne računajući događaje iz života kao što su rođenje djeteta,vjenčanje i slično, tih 49 dana bilo mi je najsretnije razdoblje u životu, u kojem sam uživao cijelim bićem i bio baš ono što jesam - čovjek koji si voli zadavati ekstremne ciljeve, pripremati se i trenirati kako bi ih ostvario te natjecati se sa samim sobom i svojim umom. Stoga mogu reći da nisam proživio teške trenutke, osim što mi je nedostajala obitelj. Cijelim putem bila je neopisivo dobra energija između Daniela i mene, bili smo jedan drugome podrška i zaista smo se osjećali ispunjeno tijekom cijeloga puta. Dojmova je bilo puno, toliko da ih je teško izdvojiti, ali pokušat ćemo. Trail angeli, ljudi planinari koji žive uz stazu, spremno su nam pomagali i otvarali svoja vrata. Nama, potpunim strancima davali su krov nad glavom i hranu. I sad se naježim kad se sjetim koliko je to plemenito. Ne smijem izostaviti ni ljude koji nisu imali veze s planinarenjem, a postupili su kao da smo stari prijatelji, pozivali nas u svoje domove i dijelili s nama sve što imaju. Oni su bili naši anđeli koje i danas nosimo u srcu, a njima sam i posvetio knjigu ‘Srcem kroz planine’. Ovim putem se moram zahvaliti Poduzetničkom centru Aktiva te posebno Dijani Šabić koja je uz nas bila cijelim putem.
Story: Odakle ljubav prema planinama te što je to u planinama i planinarenju da je toliko božanstveno, zarazno, neodoljivo?
Po struci sam profesionalni vatrogasac, u srcu strastveni planinar, triatlonac, ali prije i nakon svega suprug i otac dviju djevojčica. Ljubav prema prirodi je golema otkad znam za sebe. Obožavam provoditi vrijeme na čistom zraku, daleko od gužve i buke, a baš takva područja uglavnom su u planinama. Volim pustolovine i onaj korak u nepoznato, volim pogled s nekog vidikovca ili vrha, volim raznolikost grebenskih pejzaža gdje je s jedne strane kontinent, a s druge more. Priroda me vuče i smiruje, a trenutke u kojima spojite svoj užitak s ciljem za više dobro jednostavno je neopisiv.
Story: Kada ste u teškoj situaciji na planini, pa i u životu, što vas tjera naprijed?
Definitivno vjera u bolje sutra. Vjera u ljude koji su mi to i dokazali na ovom putu, vjera u pojedinca koji može mijenjati svijet nabolje. Vjera u moju obitelj koja mi je konstantna podrška, pogotovo supruga te, naposljetku, vjera u samog sebe i osjećaj ispunjenja kad radiš nešto dobro za drugoga, tjerali su me naprijed na putu Via Adriatice, ali i u svakom drugom životnom trenutku.
Story: Via Adriatica svakako je zahtjevna ruta i iskustvo koje ćete zauvijek pamtiti iz nekoliko razloga, no imale li neko jednako upečatljivo iskustvo stečeno izvan granica naše zemlje?
Via Adriaticu pamtit ću, naravno, cijeli život, ali na to sada gledam kao na prošlost i okrećem se novim izazovima. Nažalost, dosad nisam imao prilike izlaziti izvan granica Lijepe naše, barem kad je riječ o planinarenju, ali intenzivno radim na tome i nadam se da će se za koji mjesec to promijeniti.
Story: Odakle vam ljubav prema humanitarnom radu i pomaganju ljudima?
Još kao dijete svjedočio sam djelovanju svog djeda i oca u dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Ljubav prema vatrogasnom pozivu i pomaganju drugima prenijeli su na mene i mog brata još u djetinjstvu i učili nas da je pomaganje drugima najplemenitija aktivnost koju možemo raditi te tako činiti društvo i svijet boljim mjestom za život. Odgajan sam u skromnoj obitelji u kojoj je ono materijalno uvijek bilo po strani, a odnos s bližnjim važniji od ičega. Parola ‘Ako možeš - pomozi, ako ne možeš - nemoj ni odmoći’ do danas je ostala dio naše obitelji i njome se iznimno ponosim.
Story: Mislite li da naše društvo pokazuje dovoljno empatije? Naime, uoči ovakvih akcija svi su jako glasni i voljni pomoći, ali onda ta solidarnost polako splasne, čak se često svede i na samopromociju. Kako to komentirate i kako možemo trajno potaknuti empatiju u našem društvu, a da se ona ne svede na samopromociju ili osjećaje koji brzo hlape?
Mislim da naše društvo pokazuje mnogo empatije i želje za pomoći, ali ono loše, nažalost, dobije više pozornosti. Međutim, kada se zagrebe ta opna negative, ispod su oceani pozitive i dobrote. Primjerice, uoči akcija poput ove koju smo Daniel i ja odradili za Bračke pupoljke među 1000 pozitivnih komentara nađe se jedan negativan i ljudi se zakače baš na njega. Na prvu se stječe dojam da se umnožila ta negativa i da je ona jedino o čemu ljudi govore, ali to nije točno. Svaki čovjek koji je odlučio pomoći ima svoj razlog i motiv zašto je to napravio, ako je on svojim motivom zadovoljan i miran u duši, a ujedno je nekome pomogao i napravio dobro djelo, tko mu ima pravo suditi? Kad svi iskreno zavirimo u svoja srca, pogledamo svoja djela i saberemo osjećaje, mislim da je lako vidjeti radimo li dobro ili loše.
Story: Kakvi su vaši planovi? Imate li neke slične akcije na umu?
Planova za budućnost u planinarskom smislu ima, ali mora se posložiti dosta kockica kako bi se nešto konkretno napravilo, odnosno da bi se od neke avanture izvukao maksimum iskoristivosti, kako u planinarenju i uživanju tako i u humanitarnom dijelu. Reći ću samo da se nešto ponovno kuha, ali pustimo vrijeme neka učini svoje...
