Zakrpa kao umjetnička forma

„Smatranjem mane fokalnim mjestom odjevnog predmeta svojevrsna je umjetnička forma“, tvrdi on. „To omogućuje ljudima da nose zakrpu, kao simbol časti“. Iako je on moderni popularizator krpanja odjeće, korijeni ovog pokreta sežu još u 18 stoljeće kada se žene učilo vještinu krpanja kao jednu od osnovnih potrebnih ženi tog vremena. Poznati sashiko bod svoje korijene vuče još iz japanskog Edo perioda.

„Ne bih rekla da je krpanje trend, uvijek je bilo rađeno iz nužde“, kaže umjetnica Angela Maddock. Velik dio novog interesa za krpanjem se krije u 92 milijuna tona tekstilnog otpada koji stvorimo svakog dana.Produživanjem životnog vijeke odjevnih komada za samo devet mjeseci značajno bi smanjili štetne posljedice na okoliš.

Prognozerka trendova Li Edelkoor predstavila je još u travnju svoj “hope manifesto” – predviđanje post-pandemijskih ponašanja.

„Komfor bivanja od kuće i rada od kuće, trošenje vremena umjesto novca odvelo je ljude od njihove ovisnosti o materijalnim stvarima u prostor dijeljenja, brige i stvaranja“, kaže.

„Popravljanje ima puno paralela s nadanjem. Popravljanje je obnavljajuće. Ako imaš vezanost uz nešto i to se podere što napraviš s tim? Baciš li to ili interveniraš da to spasiš? Postoji njegujuća kvaliteta o kojoj možemo govoriti u procesu popravljanja stvari“, kaže se Maddock.

„Popravljanje je duboko osobno. Komad odjeće će poprimiti oblik svog vlasnika - rupa na laktu i podebljavanje takvih dijelova vlaknima omogućuje da se taj imprint sačuva.

„Mogu vidjeti kako moje tijelo radi. Svatko ima druga mjesta koja se oštete“, kaže Hikaru Noguchi dizajner pletenine i autor knjiga koje se bave popravljanjem.

Maddock, Noguchi i van Deijnen nude i radionice baš kao i Celia Pym koju je slow fashion brend Toast angažirao da spašava pulovere i čarape kupaca. Rezultat je predstavljen kao dio London Craft Weeka. Toast je također nudio i tutorijale s popravljačicom Molly Martin, a ima i svog specijalistu za popravke.

Na ovogodišnjem Craft Weeku postavljena je izložba popravaka umjetnice Bridget Harvey, ali i radionica kintsugija- japanska umjetnost popravljanja keramike. To je umijeće popravljanja polomljene keramike pomoću laka pomiješanog sa zlatnim prahom. Za razliku od europskih praksi koje teže skrivanju oštećenja predmeta ovaj ga japanski postupak pretvara u nešto vrijedno što uz to predmetu omogućuje da nastavi vršiti svoju funkciju.

Sakupljači čajnih posuda bili su toliko očarani tehnikom da su neki od njih sumnjičeni da su namjerno razbijali svoje posude kako bi bile popravljen ovom tehnikom. Stoga postoji velika mogućnost da se zakrpani puloveri i čarapa počnu vrednovati na jednak način, kao jedinstvena umjetnička djela koja tako zakrpana imaju puno veću vrijednost od novog komada odjeće.