Srđan Sacher: Počeo sam se baviti glazbom da se svidim curama

Kaže se „Nomen est omen“, a vi ste svoje ime 2007. promijenili u Samuel, dok ste novom bendu dali i prezime. Koje vas od ta tri imena najbolje označava?

U ovom trenutku u Zagrebu. U 26 godina braka promijenio sam 21 adresu. Sa suprugom sam živio na dva kontinenta i u pet država. u posljednje vrijeme dosta smo živjeli u Istri. Mene to zabavlja i to mi je kao opet neko novo ime ili atonalitetnost u glazbi. Nema "otkuda", nema sidra. Preseliš se i sve ti je novo. Ne znaš ništa, kao neka mlada obitelj u praznom stanu iz reklame za kredit, no već ste nakon šest mjeseci domaći. U Istri se zapravo najugodnije osjećamo, no zbog benda smo, evo, ipak u Zagrebu.

U jednom intervjuu izjavili ste da "ne možeš imati bend i biti slobodan". Napustili ste Vještice i godinama uživali u slobodi, a sada ste opet u Zagrebu, i to zbog benda. Kako objašnjavate taj zatvoreni krug?

Neke stvari ne možeš bez "neslobode". Grad, komforni stan, auto, dobri zubari, veterinari… to ide u paketu s tom "neslobodom". Ali ako hoćeš biti sam i igrati se glazbom, bez namjere da je prodaješ, ne treba ti bend. No čovjek bi rado sjedio na dva stolca. Misliš da je uvijek bolje raditi ono nešto drugo, a ne ovo što upravo radiš. Idealno bi bilo da si bend svakih nekoliko godina uzme studijsku godinu. Žao mi je što to nisam uspio organizirati u Vješticama pa je jedini način bio da odem. Mislim da je potrebno odvojiti vrijeme da se napune baterije, promijeni okoliš i steknu neka nova iskustva, da bi pjesme bile doživljena kao vlastita, a ne pročitana tuđa priča. Naravno, postavlja se pitanje kako će ljudi u bendu to vrijeme preživjeti ekonomski.

Što vam nedostaje iz tog vremena?

Osobno mi ništa ne nedostaje. Eventualno to što sam prije mogao biti tri mjeseca na moru a da to ne košta ruku i nogu. I naravno, da mi je imati 20 godina i ovu pamet. Što se tiče glazbe, svako vrijeme ima svoje prednosti i mane i mislim da to ne treba uspoređivati iz perspektive kvalitete. Nije to natjecanje. Koliko vidim, mladi bendovi danas sviraju tehnički bolje nego moji ondašnji bendovi, uz to je i tehnika napredovala, a i cijenom je prihvatljivija. Ima brdo odličnih mladih grupa i uglavnom svi uživo zvuče kao s ploče, ali ne vidim baš da ima pjesnika. Makar, kako sam asocijalan čovjek koji voli svoj mir i komfor, ne izlazim baš u klubove niti idem često na koncerte, pa može biti da zapravo ne znam...

Novi naraštaj zagrebačkih alternativaca posljednjih se mjeseci udomaćio oko HNK i opako se fizički približio Zvečki i Blatu. Koliko su zapravo blizu, a koliko daleko od novog vala?

Moglo se očekivati da će se nešto kao HNK dogoditi i pozdravljam tu ideju. Prije nego što smo počeli svirati, i mi smo se okupljali kod Kazališta na Zdencu. Tad su onamo dolazili "kosijaneri" i hipici. Samo je pitanje vremena kad će neki mali otkriti da će se curi više svidjeti ako joj svira gitaru nego ako joj pokaže aplikaciju na mobitelu. Možda se to ondje već i događa.

Kako je to izgledalo u vašem slučaju?

Sastajali smo se ispred Filozofskog i unutar njega, na Zdencu, na moru, svagdje gdje se moglo izvaditi gitaru i zapjevati a da netko ne pozove miliciju, i na tulumima, naravno. Svi smo, čini se, zaključili da katalog domaćih pjesama nije baš nešto velik, Mlinarec i slično i da uglavnom sviramo Beatlese, Dylana, Cohena... što nam je u jednom trenutku postalo glupo pa smo počeli sami pisati pjesme. A što se tiče našeg stajlinga, jedino je bilo "zabranjeno" imati bradu. Baš kao što sam napisao u pjesmi "Mijenjam se": "Skinuo sam bradu i brkove, pokušat ću naći novi lik, suvremen". Ali je zato obvezno bilo znati vezati kravatu, onu tanku iz šezdesetih. To smo preuzeli od Engleza. Uz to je išao sivi sako isto iz 60-ih. Zvali smo ga bogečki ili siromaški, uvijek je bio malo kraćih rukava. Ne znam jesu li nam preci bili kraćih ruku ili su se stisnuli u pranju. Uz to su se nosile tenisice, takozvane šangajke. Vještina sviranja bila je poželjna, ali ne i obvezna. Tako je barem bilo u mojim bendovima.

Pamte vas i po igranju dekorativnom kozmetikom. Volite li se i danas šminkati?

U Haustoru smo se ozbiljno šminkali. To je bio kao neki šamanski ritual prelaska u drugi svijet prije koncerta. Svirke su nam donekle i bile nešto kao predstava. Rundek je bijelom bojom radio masku na licu, mi ostali smo stavljali maskaru, a ja sam volio i oči namazati u ljubičasto. Uvijek su tu bile neke djevojke koje bi nam pomogle oko toga.Često bismo tako našminkani hodali okolo i dan nakon koncerta. Ne bih imao ništa protiv ni da se danas za koncerte šminkamo, možda uspijem nagovoriti bend.

Uz novovalnu scenu koja se okupljala oko Zvečke i Blata vežu se i drugi umjetnici. Iz ove perspektive to se čini kao dosta kreativno i slobodoumno razdoblje. Po čemu ga vi pamtite?

Po radu! Ispalo je da je scena nastala tako da smo se sunčali pred kafićima, a za nastajanje tog mita smo i mi muzičari dosta odgovorni. Valjda mislimo da nije cool priznati da radimo. Zapravo smo većinu vremena provodili na probama, prvih dana u prostorijama Kugla glumišta u Savskoj pokraj kolnog ulaza u Studentski centar, u zgradi koje danas više nema. Ondje su počeli Azra, Haustor, Film i Patrola. Cijele smo dane ondje provodili svirajući do iznemoglosti, no o tome, vjerujem, nije zabavno čitati. Grupu Haustor zvali smo grupa Proba jer smo živjeli na probama. Novinari se nisu tu baš nešto pojavljivali, makar se danas hvale da su zapravo oni izmislili novi val. Azra je snimila 42 pjesme uživo na koncertu u Kulušiću, jednu za drugom, bez nadosnimavanja i tehničkih čarolija. Možete li zamisliti koliko je truda i vremena utrošeno da se to može ostvariti? To je rock kako ga ja vidim i divim se tome trudu, radu i posvećenosti više nego ičemu.I to se ne postiže kafenisanjem u Zvečki.

Poznato je da volite eksperimentalnu glazbu, a s druge strane pjesme grupe Sacher neodoljivo podsjećaju na Vještice i poprilično su, što bi se reklo, "pjevne". Kako to tumačite?

Po meni se to ne isključuje. Zanima me eksperimentalna polimetrijska, mikrotonalna i bla-bla-bla glazba, a opet, znam napisati song. Ovo prvo moja okolina baš ne voli, a ovo drugo, uglavnom da. Moja Branka bi me ubila da sam umjesto pop-albuma objavio to moje gore spomenuto "biennale". Album u nekim segmentima zvuči kao Haustor i Vještice jer je izišao iz iste glave. Kad je objavljen prvi album Vještica, netko je tom mojem stilu dao ime Sacher-pop, pa sam termin usvojio, jer nemam adekvatniji.

Dakle, kako god se okrene, glavni "krivci" za pjesme i dalje su žene?

Svaka je moja pjesma priča o nekom mojem iskustvu sa ženskim rodom, bilo to nešto čega se rado sjećam ili baš i ne. Da drukčije razmišljam, vjerojatno bih davao naslove pjesmama po imenima djevojaka zbog kojih su te pjesme i nastale... Ova se pjesma zove Zvjezdana, ova Suzana, ova Vlatka, a ova Tamara... a na bis Vesna, Dubravka i Danka. Priznajem iskreno, počeo sam se baviti glazbom da se svidim curama, pa se pokazalo da to i funkcionira. Možda zato što su te pjesme dobre. Jer ne da vjerujem, nego sam siguran u ljubav, s velikim "Lj". Veli Leiner da sam nepopravljivi sanjar, a ja velim da sam nepokvarljivi sanjar.

Sada ste u Zagrebu, namjeravate li tu i ostati ili vas i dalje vuče novo i nepoznato?

Kad bend stane na noge, opet ću si priuštiti malo putovati. Već dugo mi je želja živjeti u većem gradu na moru, u Puli ili Rijeci, u gradu kojemu ne moram ja izmišljati luku. Jedini je problem što sad imamo mačka pa ne znam kako će on prihvatiti selidbu.