Osjećam se sigurnije, zaštićenije, kad sam deblja. U hrani sam uvijek tražila i nalazila utjehu - izjavila je jednom Oprah Winfrey.
Slavna voditeljica koja se godinama, više ili i manje uspješno, bori s viškom kilograma tako je sama dijagnosticirala svoj najveći problem u složenom odnosu prema jelu: ne jede zato da utaži glad ili zato što pretjerano uživa u okusima i mirisima pomno pripravljenih specijaliteta, nego zato što hranom, zapravo, zadovoljava duboke emocionalne potrebe.
“Hrana je moja droga, koristim je iz istih razloga zbog kojih narkoman konzumira drogu: da me utješi, smiri, da mi ublaži stres”, objasnila je Oprah koja se počela debljati na početku karijere, kad je zbog psihičkih napora što ih donosi kompetitivni televizijski posao sve češće zanemarivala svoj privatni život, pa se doslovce prežderavala da ispuni tu prazninu. Zatim je uz dijetu i vježbanje uspjela postići vitku liniju, ali kako je širila svoje poslovno carstvo, stres je ponovo vrtoglavo rastao, a uz to su se pojavili i problemi sa štitnjačom, pa se TV zvijezda opet udebljala na više od 100 kg.
Kad je napokon shvatila da zapravo gladuje za emocionalnim ispunjenjem i ravnotežom u životu u kojem je zanemarivala osjećaje i apsolutno se predavala radu i profesionalnim obvezama, TV zvijezda je odlučila presložiti prioritete i posvetiti više vremena sebi i svojoj intimi - da više ne bi morala emocionalnu prazninu ispunjavati hranom.
Emocionalno prejedanje je poremećaj prehrane koji su vjerojatno, uz Oprah Winfrey, iskusili gotovo svi, u raznim životnim okolnostima. Okidač mogu biti tuga, osamljenost, strah i, možda najčešće, stres. Kad dođete kući s posla, izbezumljeni od nervze i neugodnih situacija koje ste toga dana morali pretrpjeti, što prvo napravite da se riješite stresa? Pametno bi bilo otići u dugu šetnju prirodom, energično plivati u bazenu ili, recimo, plesati, ili se pak opustiti pod tušem i posvetiti se njezi kose i tijela. Ali ne, umjesto svega nabrojenog, bacate se na hranu kao da niste jeli danima. K tome, sigurno ne jedete laganu salatu i lešo kuhano povrće, nego režete kruh i slaninu, davite se u sladoledu, tamanite kutije keksa i napolitanki te naručujete dostavu pomfrita, ćevapa i pizze. A zapravo uopće niste gladni, nego samo nervozni, umorni, prenapeti - ukratko, pod stresom ste. Hrana mnogima služi i kao nadomjestak za bliskost i društvo, utjeha kad se osjećaju osamljeni i nevoljeni.
“Dok smo bili djeca, davali su nam hranu da nam pravi društvo. A jeli smo samo smeće”, priznala je Khloe koja danas liniju održava uz mnogo napora, drastičnim vježbanjem, naročito boksom za koji kaže da topi kalorije. Hrane se ne želi odreći, ali danas više ne jede zato što je osamljena, nego zato što gurmanski uživa u jelu.
I pjevačica Janet Jackson se prejedala kad je bila mala jer su joj nedostajala braća koja su neprestano bila na turnejama. Danas, kad njezinog brata Michaela više nema među živima, Janet i dalje ima problema s tjelesnom težinom, ali naučila se, tvrdi, ne tražiti rješenje za emocionalne probleme u hrani, dok Jessica Simpson iskreno priznaje da se pretrpava hranom kad je tužna, a kad je sretna, o njoj uopće ne razmišlja. Oprah Winfrey duboko je pogodilo, ali i otvorilo joj oči kad joj je u jednom trenutku bliska prijateljica rekla: “Gledaj, ti u svojem debelom izdanju ne tražiš hranu. Ti tražiš ljubav.”
Može li se potreba za ljubavlju utažiti hranom? Naravno da ne i zato je važno znati razlikovati stvarnu glad od emocionalnih potreba na koje uzaludno pokušavamo odgovoriti prejedanjem. Ako se osjećate osamljeno, najbolje je potražiti društvo bliskih osoba, naći se s prijateljicom na piću, otići kod susjede, popričati telefonom s bratićem ili tetom. Ako je to nemoguće, dobar su izbor žustra tjelesna aktivnost (nema isprike, ako ne možete trčati, skijati ili plivati, uvijek možete temeljito pospremiti kuću), ili pak dobra knjiga ili film u koje ćete se udubiti i na neko vrijeme barem zaboraviti na sebe.
Janet Jackson
Ali ako je posrijedi stres, strah ili utučenost, dobra vijest je da hrana može pružiti neku vrstu utjehe. Stres izaziva porast količine hormona kortizola u organizmu, a kortizol, pak, izaziva glad za slanim, masnim i slatkim, pa kad navalimo na čokoladu ili čvarke, doista udovoljavamo stvarnoj tjelesnoj potrebi. Znanstvenici tvrde da nam je taj nagon upisan u genetski kod u davnoj prošlosti, da pomogne čovjeku da opstane u razdobljima bez dovoljno hrane (što je bilo vrlo često), ali danas više šteti nego što koristi. Ipak, možemo na to gledati i ovako: priroda nam je dala jednostavan i dostupan lijek protiv stresa i utučenosti pa zato u takvim situacijama ima smisla utjehu tražiti u hrani.
“Pojedite tu pizzu ili čokoladu i nemojte se osjećati zbog toga krivi”, savjetuje dr. Giovanni Cizza, stručnjak za pretilost na američkom Institutu za dijabetes i bolesti bubrega u Bethesdi. To, dakako, ne znači da se morate prejedati, jer je istraživanje iz 2004. pokazalo da je za podizanje raspoloženja dovoljno manje od 50 g čokolade. Slavni dr. Mehmet Oz zato savjetuje da ne unosite u sebe tisuće nepotrebnih kalorija i ne smažete cijelu čokoladu - da se osjećate bolje dosta će vam biti i kockica, dvije.
