Često i negira što nije lako dokazati bez inventivne kulturološko antropološke analize. No najblaže rečeno, zanimljiva je činjenica kako akteri i pripadnici suprostavljenih društvenih skupina- koje pripadaju i različitim socijalnim i nacionalnim određenjima, dijele gotovo identičan način odijevanja, uz poneki razlikovni znak. Ako tu činjenicu možemo, donekle, pripisati i posljedicama digitalne globalizacije, masovne proizvodnje i sveopćeg konzumerizma pa otići do one linije na kojoj se nalaze oni koji modu mogu konzumirati samo u okvirima humanitarne pomoći, neće biti lako oteti se dojmu modne sveprisutnosti. U tom smislu bi se moglo čak govoriti i o nekoj prividnoj transcedenciji neugodne realnosti modnom nadgradnjom ili modnim pomakom.
Naravno, ne radi se o promašenoj gesti pripadnosti globalnoj potrošačkoj iluziji, nego gesti koja simbolizira esencijalnu ljudsku ravnopravnost i status individue koja nije kotirana krutim ideološko političkim kontekstom. Pa ni onim ratnim. Koliko se ovakva vrsta psihološko modne transakcije odvija svjesno, toliko je, zasigurno, duboko usidrena u podsvjesnom teritoriju gdje se dekontaminiraju manifestacije osobne slobode, zaražene svim mogućim diskursima političkih konstrukcija.
Moda je, možda, najuvjerljivija kad senzibilizira. Jer ako se nešto kroz povijest historije, prošlost sadašnjosti, sadašnjost budućnosti ili budućnost prošlosti pokazalao kao najopasnije , najpogubnije i najrazornije za sve nas i svijet oko nas, onda je to, zasigurno, individualni i kolektivni nedostatak empatije! One fundamentalne, ogoljele, ljudske: empatije! I tu se moda koliko god igrala na kartu površnosti i nezainteresiranosti za neugodne i skliske teme, zapravo pokazala kao vrlo autentična i beskompromisna zastupnica ravnopravnosti različitosti i kao najvjernija pravobraniteljica traume našeg tijela u svim njegovim pojavnostima i identitetima.
Pišem ovaj dugački uvod kako bih i samoj sebi objasnila što me to sve motiviralo, osim presudnih tužnih i tragičnih sukoba kojima svjedočimo, da se upustim u avanturu transgresije tjeskobe, straha i nelagode u vizualnom sadržaju modne slike. Opteretiti frivolni narativ pretencioznim i teškim značenjem, a da mu se ne oduzme uvjerljivost i kad ga se ostavi bez pridodanog teksta- postavljeni je dramaturško vizualni izazov, s kojim smo se zajedno u koštac uhvatili kao već zbližena kreativno proizvodna manufaktura s pokojom novonamamljenom članicom i članom. Prvo u dugim i strpljivim časovima dogovora, skiciranja, heklanja, štrikanja, prepravljanja i korigiranja i stiliziranja već nastalih modela pa do osmišljavanja koncepcije i izvedbe snimanja koje se odvilo u tami parka Maksimir jedne hladne večeri u studenom.
Naslov Uplašene Žirafe je posuđen sasvim spontano: aktivirao je mentalno strujno kojim su nekad davno gledani autorski projekti Usnulog čuvara grada (Željko Zorica Šiš) povezani s pokušajem simboličkog iscjeljenja traume na modno subverzivan način. Permanentna proizvodnja straha i tjeskobe traži demistifikaciju i svjetlo, empatiju i ludizam, i stalnu potragu za sobom. U tom procesu se događaju sasvim neočekivana prepoznavanje individualnih iskustava i praksi što svjedoči prekrasnom i oslobađajućem iskustvu povezanosti s drugima. Veze mogu biti vidljive i nevidljive. Katkad one vidljive sjedoče prisustvu nevidljivih- tu se ostvaruje emancipirajuća uloga mode kao medijatora u dekonstrukciji traume neravnopravnosti i društvene izopćenosti.
Kolekcija je izvedena tehnikama klasičnog ručnog rada: pletenje, heklanje, tapiserija. Namijenjena je svima bez obzira na spolnu, rodnu, rasnu i starosnu dob. U njoj se može transcendirati strah i tjeskoba, ukoliko je potrebno. Može se biti i u nekom sasvim drugom raspoloženju, isto tako. Živili!
Fotografija: Sara B. Moritz
Stajling: Ana Nikačević
Frizura: Milena Maršić, salon Glamour
Šminka: Petra Sever
Model: Hana Matić
Asistenti na snimanju: Mladen Stanić, Igor Maković
Oblikovanje: Saša Stubičar
Hvala: Anja Jambrešić, Park Maksimir, Restoran Maksimir, Ranka Radović, Goga Dragozet, MarijaCvijanović, Vesna Roščić
