Nakon što je njezina zagrebačka Poliklinika Sara postala epicentar ljepote, dr. Sandra Kovačević prije nekoliko je mjeseci otvorila i osječku oazu ljepote. Stresan je to posao, a umor se najbolje liječi putovanjem pa je spec. ginekologije i opstetricije te ekspertica za neinvazivnu estetsku medicinu s prijateljicom posjetila Keniju odakle se vratila puna divnih uspomena…
Nedavno ste posjetili Keniju i uživali u ljepotama te afričke države. Kako ste odlučili godišnji odmor provesti u srcu Afrike?
Velika sam obožavateljica putovanja i moj je popis destinacija poduži iako sam već dosta svijeta proputovala. Odlazak u Afriku mi je od najranijih dana bio velika želja. Plan mi je bio da poslije studija kao liječnica odem s međunarodnom humanitarnom nevladinom organizacijom MSF (Liječnici bez granica) u Afriku. Sve je bilo dogovoreno, ali kako je baš na dan moje promocije u proljeće 1991. počeo Domovinski rat, smatrala sam da trebam ostati u svojoj domovini.
Nije bilo teško donijeti odluku o Keniji kao destinaciji za ljetni odmor. Kako se Kenija nalazi na ekvatoru, sada je tamo zima, s dnevnim i noćnim rasponom temperatura od 22 do 28 °C. To je suha sezona i idealna je za promatranje divljih životinja u nacionalnim parkovima. Tada se životinje okupljaju oko velikih pojilišta i lakše ih je vidjeti nego u drugim razdobljima. Kao prednost afričke zime navela bih minimalnu aktivnost komaraca pa tako i znatno manju mogućnost pojave malarije. Idealni uvjeti da se doživi Afrika, u mom slučaju Kenija, presudili su tomu da je odluka o putovanju donesena za ravno pet minuta.
Tko vam je pravio društvo na putovanju? Je li lakše i ljepše putovati u dvoje?
Na put sam išla s dugogodišnjom prijateljicom i kolegicom Natalijom. U životu je 'lakše i ljepše' zona komfora, a ona baš i nije idealna predispozicija za potpuni doživljaj i avanturu. Ako negdje zaista želim ići, nije mi problem otputovati sama jet to posebno iskustvo. Naposljetku, osim novih destinacija lijepo je upoznati i nove ljude, od starosjedioca do putnika poput mene.
Što ćete najviše pamtiti iz Kenije? Jesu li to neki posebni trenuci, priroda, fauna...?
Posebno ću pamtiti rollercoaster emocija, od oduševljenja osmijesima, jednostavnošću i toplinom ljudi, posebno djece, do beskrajne tuge koju sam osjetila zbog neopisivog siromaštva. Boravak u savani, tik do životinja koje sretno žive u svom prirodnom staništu nonšalantno hodajući, bez straha, stvarno je veliko uzbuđenje. Kada dođete na safari, svi govore o velikoj petorci (lav, bizon, slon, leopard i nosorog) kao paketu koji obavezno treba vidjeti. Imali smo sreće vidjeti tri od pet - lavove, slonove i bizone, a osim njih i stotine zebri, gnuova, hijena, žirafa, zmija, gazela, antilopa, lešinara, nojeva, majmuna… Zalazak sunca u najtoplijim bojama, od svjetložute, narančaste do vatreno crvene, ostavio nas je sve bez daha. Zaista predivno iskustvo.
Posjetili ste i pleme Maasai. Jeste li iz njihova asketskog života izvukli neke pouke za vašu svakodnevicu?
Osim što sam se veselila safariju, s velikim nestrpljenjem čekala sam susret s plemenom Maasai. Osjeća se strahopoštovanje kada uđete u njihovo selo, zarobljeno u prošlosti i tradiciji. Muškarci su glava obitelji i ne rade ništa. Žene za brak imaju najviše 15 godina i kupuju se. Jedna žena vrijedi 15 krava, poligamija nema granice, koliko krava netko posjeduje, toliko žena može imati. Žene se obrezuju jer im nije dopušteno da uživaju u spolnom odnosu, a dječaci nakon što ubiju lava obrezivanjem postaju muškarci. Danas je zakonom zabranjeno ubijati lavove, osim onih koji ugroze stoku.
Žene rade sve, čak i grade kuće u kojima će stanovati s mužem, i to same od blata, trave, grančica i goveđeg izmeta. Kuće su male, bez prozora i u njima se nalazi ognjište za pripremu hrane. Uglavnom jedu govedinu, piju mlijeko, a u posebnim prilikama nazdravljaju goveđom krvlju. Zanimljiva je plemenska filozofija čije su odrednice strpljenje, hrabrost i suradnja, što stvara osjećaj zajedništva koji nije sveprisutan u zapadnom svijetu. Ovakav asketski život u prirodi uči čovjeka da se mora uzdati u sposobnosti preživljavanja, improvizacije i prilagodbe. Ne mogu se oteti dojmu da bi takva filozofija mogla promijeniti zapadno društvo.
Jeste li tijekom afričke avanture došli do nekih životnih spoznaja? Jeste li okrenuli novi list?
Jako volim putovati i uvijek kažem da sam putnik, a ne turist jer je putovanje mnogo više od razgledanja znamenitosti. To je duboka i trajna promjena ideje življenja. Afrika kao kolijevka čovječanstva izaziva duboko divljenje i potiče čovjeka na pogled u vlastitu nutrinu, potragu za onim što je zaista važno. Osjećala sam povezanost s ovim kontinentom, s korijenima čovječanstva i samom sobom. Putovati za mene znači živjeti jer nas putovanja uče pažnji, otvorenosti i spremnosti na promjene.
Biste li se jednog dana vratili u Afriku ili ste već oko bacili na neke druge daleke destinacije?
Svakako se vraćam! Želim upoznati i druge afričke države, poput JAR-a, Svazija, Bocvane, Namibije, Mozambika, Ruande, da ne nabrajam. U veljači planiram otputovati u Meksiko, kolijevku potpuno drugačije kulture i baš se veselim.
Znamo da obožavate putovati i da vam to puni baterije nakon napornih dana u ordinaciji. Koje putovanje vam je zasad najljepše i najdraže?
Sva su mi moja putovanja iznimno draga. Svaki kutak svijeta ima svoju priču i jedinstvenu energiju. Prije godinu dana oduševilo me putovanje u Maleziju i na Bali. Dok se na Baliju uočava ravnoteža između svjetovnih užitaka i duhovne posvećenosti, Malezija je mjesto miješanja kultura i religija kineskog, indijskog i europskog svijeta. Zaista lijepo putovanje.
Kamo biste se uvijek vratili?
Iako svijet krije predivne bisere i znam često reći da se neću nikada nigdje vraćati da stignem što više toga vidjeti, moram priznati da bih se, osim u Afriku, rado vratila na Bali.
