'Sudbina je uplela svoje prste': Hrvoje je obišao svijet biciklom, a najljepša ljubavna priča počela je u Istri

"Muskox Expedition" projekt je kroz kojeg ćemo Josip Augustinović Gusta, gorski spašavatelj pri HGSS-u, i ja na skijama proći Dovre planinu u Norveškoj, s ciljem snimanja mošusnih goveda. To su vrlo posebna goveda koja su nastanjena u planinskim bespućima Skandinavskog gorja, točnije između Osla i Trondheima. Pripreme su krenule, što znači da smo od ranog proljeća krenuli s bicikliranjem i planinarenjem po Papuku i okolici. Sad kad nam padne prvi snijeg i zadrži se određeno vrijeme, krenut ćemo i na skije. Cilj projekta je skupiti dovoljno materijala za dokumentarac i prikazati u kakvim ekstremnim uvjetima goveda žive, ali i kako smo došli do njih. Očekivane temperature mogu se spustiti i ispod -40 Celzijusa, a Gusta i ja bit ćemo cijelo vrijeme u šatoru, ukupno oko tri tjedna.

Kao fotograf i putnik, posebno biciklist, sigurno ste imali mnogo neposrednih susreta s divljim životinjama, daleko od očiju prosječnog putnika. Možete li nam izdvojiti jedan susret koji vam se duboko urezao u pamćenje?

Zasigurno su to susreti s velikim zvijerima, kao što su vuk i medvjed, pogotovo potonji kojeg sam zaista dosta puta vidio i fotografirao. Medvjede sam susreo u Sjevernoj Americi, tu kod nas u Gorskom kotaru i Velebitu, ali najviše sam ih ugledao u Rumunjskoj, na Fagaraš planini. Tu sam mu i najbliže bio, tek na par metara, dok je auto bio sigurno kilometar, ako ne i više od mene. U tom trenu mislio sam da će mi srce iskočiti iz prsnog koša, ali ruke su ostale smirene i napravio sam odličnu fotografiju. Jednom prilikom sam naišao i na čopor od devet vukova u Gorskom kotaru. Točnije, Ena i Max su ih uočili, bili smo na nekih 200 metara. Jedan prekrasan trenutak kojeg ću pamtiti dok sam živ.

S obzirom na iznimno bogato iskustvo i kilometre koje ste prešli, koji biste projekt, do sada, izdvojili kao vama osobno najdraži i zašto?

Svaki ima posebno mjesto i teško bi mi bilo izdvojiti najdraži. Kroz svaki projekt sam nešto naučio, unaprijedio sebe, svoje vještine i iskustvo. Ponajviše sam naučio kroz svoje pogreške, iako sam neke ponavljao. Možda bi bilo najbolje izdvojiti put oko svijeta, za koji sam se pripremao oko tri godine. Najviše zato što to više nikada neću napraviti. Kad sam krenuo na put imao sam 33 godine, u naponu snage i dovoljno mlad da se tijelo čim prije obnovi. Kroz ta 133 dana naučio sam što znači biti fokusiran i predan zadatku koji se nalazio ispred mene. Kad jednom dođete na takvu razinu svi projekti dalje se realiziraju na takav način.

Pratili smo vaše prve ekspedicije kada ste se snalazili s iznimno ograničenim budžetom i u teškim uvjetima. Osvrnete li se na to razdoblje, što vam je bilo objektivno najteže, a što nosite kao najljepšu uspomenu? Jeste li imali trenutke kad ste poželjeli odustati i, ako da, što vas je u tome spriječilo?

Od 15 godina koliko putujem, prvih osam sam jedva spajao kraj s krajem. Nije to bila moja odluka, niti je to bio nekakav bunt ili đir, jednostavno nisam imao novaca koliko je bilo potrebno, pa sam često morao improvizirati. Najteže je bilo u početku, kad sam se pitao što je meni trebalo ostaviti dobar posao u uredu, s klimom i svim beneficijama, sjesti na bicikl i spavati na ulici, s par eura u džepu, prelaziti stotine i stotine kilometara iz dana u dan. Međutim, taj osjećaj slobode, da svaki dan sam odlučim što će biti sa mnom, u kojem smjeru ću krenuti, to upoznavanje sebe iznutra, kao osobe i kao čovjeka, to je proces koji je morao ići u ovom smjeru i na ovakav način. Svakako je bilo situacija kad sam htio odustati, kad mi se nekoliko loših dana skupilo ili zaredalo. Tu onda igra psiha, tu se čeliči. Tu se, što bi rekli naši stari, kali za buduće stvari. Tu se zapravo uči kako se život živi i kako se nositi s teškim trenucima.

Jedan ste od rijetkih koji su svoju strast uspjeli pretvoriti u profesiju. Koliko je vremena i truda bilo potrebno da taj prijelaz postane održiv? Što je bilo presudno da vaš projekt financijski 'krene' i koliko je izazovno pronaći sponzore i resurse za ekspedicije?

Kao i svaki posao, ne bih ga nešto previše uveličavao ili degradirao. Međutim, ovakav posao može biti dvosjekli mač jer nema radnog vremena. Pogotovo za fotografiju i video, ja se uglavnom ravnam po (lijepom) vremenu, bila to nedjelja ili ponedjeljak. Često ustajem u dva ujutro kako bih došao na lokaciju snimanja i čekao izlazak sunca ili medvjeda koji će možda proći, a možda neće. To da "krene" bilo je pitanje vremena, ali najviše se isplatila upornost. Matematički gledano, kad nešto dugo radite jednostavno se mora "posrećiti". To je nekakav moto kojim sam se vodio. Iako, svakako tome u prilog ide i da se s vremenom potrebe mijenjaju i da postanu skromnije. Put oko svijeta otvorio je mnoga vrata, ali to je "samo" prilika. Ne padaju novci s neba, bilo je potrebno dobrano zasukati rukave i prionuti poslu.

S obzirom na to da ste ostvarili iznimno impresivne podvige, poduhvate koje zaista rijetki imaju prilike i volje ostvariti, kako je sve to utjecalo na vašu samopercepciju? Kako se nosite s vlastitim egom?

U ranim počecima imao sam razdoblje kad je ego bio veći od mene. Na to su me opomenuli prijatelji, kojima se i ovom prilikom beskrajno zahvaljujem. Ne znam zašto i kada sam točno pošao u tom smjeru, ali mi je drago da sam taj dio ispravio. Meni je tužno i porazno da se ljude koji putuju, da ne kažem putopisce, smatra "posebnima". Baš ekipa koja putuje, koja upoznaje druge kulture i običaje, druge nacije bi trebala biti otvorenih pogleda na svijet i to promovirati, a ne se ponašati kao kakvo nedodirljivo božanstvo. Upravo tu ego igra veliku ulogu.

Aktivno ste posvećeni projektu "Upoznajmo Hrvatsku", fokusiranom na otkrivanje mikrolokacija. Postoji li neko mjesto u Hrvatskoj koje je na vas ostavilo posebno snažan dojam? I, što biste preporučili našim čitateljima – koji je to skriveni biser Hrvatske koji zaslužuje više pažnje, a koji biste svakako preporučili za posjet?

Projekt "Upoznajmo Hrvatsku" dugo se vremena "kotrljao" u mojim mislima i s godinom u godinu ideja je sve više rasla, do te mjere da sam shvatio ako želim kvalitetno obići cijelu zemlju ostatak života mi nije dovoljan. Toliko je toga za vidjeti i opisati, fotografirati i snimiti, pogotovo za jednog čovjeka. Tako sam se odlučio za manje sredine koje nemaju često prostora u medijima. Cilj mi je ostaviti zapis ovog vremena i ovog trenutka, pa netko tko za 50 ili koliko već godina bude čitao može vidjeti kako se nekada živjelo u Ozlju ili Baranji. Upravo naša susjedna Baranja mi je jako zapela za oko. Tu je, uvijek si mislim ima vremena i onda to vrijeme ode na Norvešku ili nešto sasvim deseto. Isto tako, Lonjsko polje, koje nam je isto tako svima "usput" je jedna prava mala oaza, pogotovo za promatranje ptica.

Pustolovina je donijela i neočekivanu ljubavnu priču - onu između Ene i Maxa. Možete li nam ispričati kako su se oni uklopili u vaš život i putovanja, i to doslovno? Na koji način je ta neočekivana veza promijenila ritam, ciljeve i općenito vaš doživljaj tih ekspedicija?

To je jedna jako, jako spontana priča i mislim da je sudbina uplela svoje prste. Ena i ja smo, nakon kratke pauze od putovanja, biciklom ucrtavali rutu "Via Adriatica Bike". To je sestrinska ruta istoimenog traila, od Prevlake do rta Kamenjak u Istri (ili obrnuto), kako smo mi putovali. Predzadnji dan smo se spustili do Plomin Luke, iako smo planirali ići ravno do Labina. Ne znam, nešto mi je reklo da trebamo stati tu i nakon što sam sjeo uz more i okrenuo se Max je bio na jednoj strani, Ena na drugoj. U tom trenu snimio sam njihov prvi susret koji je bio ljepša priča od Sumrak sage. I dan danas je. Max nas je jedno vrijeme pratio, ali mi smo morali nastaviti dalje. Par dana poslije prijateljica je bila u Labinu, povezla Maxa do Zagreba i od tada smo postali čopor. To je zapravo bila točka na i i usmjerilo je moj život u smjeru za koji nisam niti znao da postoji, da je moguć. Zajedno idemo na projekte, zajedno smo gdje god je to moguće i sa sigurnošću mogu kazati da su unijeli mir u moj život i u velikom dijelu ispunili prazninu koja je nastala gubitkom roditelja.

Život pun putovanja i ekspedicija bez sumnje zahtijeva specifičnu vrstu organizacije. Kako se taj nestandardni način života odražava na vaš ljubavni život? Postoji li partnerica koja dijeli taj ritam, i smatrate li da je teže pronaći srodnu dušu s obzirom na to da ne živite po principu posla od 9 do 5?

Ne postoji i mislim da je teško naći partnera koji može sve ovo tolerirati. Moram biti iskren i fer, također bih se i ja trebao prilagoditi partnerici jer nema smisla da mene netko non stop čeka doma. Oko toga imam vrlo jasan stav - ako se dogodi, super. Ako se ne dogodi, opet dobro. Došao sam u godine kad ne želim pod svaku cijenu dijeliti dobro i loše s nekim, samo zato da ne budem sam. Ne govorim za druge, mislim da je taj sistem za mene loš, da bi uvelike utjecao na moj mir i na kreativnost. Tu su mi nećaci, jednog dana kad odrastu volio bih ih povesti posvuda, pa se nekako nadam da će bar dio ovoga što radim zahvatiti i njih jer sam siguran da bi tako imali kvalitetniji život.

S obzirom na to da gradite kuću u rodnoj Slavoniji, vidite li sebe ikada u nekom mirnijem, "običnijem" načinu života? Je li taj potez znak da ste spremni usporiti ritam? I, općenito, kako zamišljate sebe i vaše ekspedicije u zrelijim godinama u budućnosti?

Kuća je došla kao "odgovor" na skoro pa dvije godine putovanja i života u autu, u krovnom šatoru, kupanju na otvorenom i bauljanju po bespućima Europe. Jednostavno nam je trebala baza da se odmorimo od putovanja, ali i jer sam sve više i više imao stvari i opreme. Plan je bio Gorski kotar, ali Slavonija je presudila. To "smiriti" mi nema smisla jer mislim da ne živim neki divlji život, čak suprotno. Na putovanja ću ići dokle god to budem fizički i financijski mogao, ali i dokle god mi to bude poziv. Nikad ne reci nikad, ali čisto sumnjam da bih se mogao prešaltati na neki klasičan posao. Kad je kreativnost u pitanju ona nema radno vrijeme.

Da možete vratiti vrijeme, što biste voljeli da ste znali na samom početku svojih putovanja? Imate li neki ključni savjet za nekoga tko se tek namjerava odvažiti na svoje prvo biciklističko putovanje? I što je, po vašem mišljenju, najvažnije u pripremi - bilo da je riječ o opremi, bilo o mindsetu?

Ne bih volio da sam išta znao i više-manje sve bih ponovio kao i sad. Cijeli ovaj proces od 15 godina putovanja i traženja sebe iznova i iznova donio mi je iskustvo i potvrdio očeve riječi da "ništa dobro ne dolazi preko noći" i "da bi uspio u životu čovjek mora prvo krenuti s dna". Sve dobro i manje dobro što se dogodilo se taložilo i formiralo me kao osobu. Po pitanju putovanja ljudima bih savjetovao da ne slušaju savjete, pogotovo kad vam netko govori što možete ili ne možete. To jednostavno morate otkriti sami. Ne postoji univerzalan savjet i svatko ponaosob bi trebao istražiti svoje mogućnosti, odnosno koliko je jak, a koliko je slab. Eventualno oko čega mogu pomoći je da maksimalno iskoristite opremu koju imate i da ne odustanete ako nemate markiranu odjeću. Uzmete doslovno što imate i probate. Ako ne ide, vratite se. Ako ide, idite i dalje. I to je sva filozofija.