Između stida i prisutnosti, birajmo prisutnost. Birajmo svjestan prolazak kroz nelagodu umjesto bijega u šutnju koja, iako se čini sigurnom, dugoročno stvara nepremostive zidove između nas i naše djece.
Nedavno sam svjedočila situaciji koja me duboko potresla, ali ne zbog sadržaja rasprave, već zbog količine straha koja je iz nje isijavala. Grupa roditelja se s nevjerojatnom agresijom obrušila na kolegicu terapeutkinju koja je javno govorila o nužnosti edukacije djece o njihovoj tjelesnosti od najranije dobi. Gledala sam kako se njezina stručnost omalovažava optužbama koje graniče s apsurdom – da je edukacija o anatomiji zapravo "priprema djece za pedofile" i da mi, terapeuti, manipuliramo obiteljima kako bismo si osigurali klijente u budućnosti.
Ovim tekstom čvrsto stajem uz rame svojoj kolegici. Taj strah roditelja, koji tvrdi da je "opasno" djetetu imenovati organe pravim imenom, zapravo je najglasniji poziv na buđenje. Shvatila sam da moja šutnja u ovom trenutku nije neutralna. Moja šutnja bi bila sudjelovanje u kolektivnom stidu. Zato biram progovoriti o psihodinamici, o putu Erosa i o tome što se doista događa u dječjem razvoju.
Jeka naše zaleđenosti
Kao terapeutkinja koja godinama radi s utjelovljenom traumom, često vidim kako se trauma ne prenosi samo kroz ono što je učinjeno, već i kroz ono što je prešućeno. Onaj "grč" koji osjetite u želucu ili prsima kada vam dijete postavi pitanje: „Mama, zašto Marko ima pišu, a ja rupicu?“, nije strah od djetetove znatiželje. To je jeka vaše vlastite zaleđenosti. To je trenutak u kojem se vaša unutarnja povijest - sram vaših roditelja, tišine vaših baka, osude vaših odgojitelja - sudara s nevinom potragom vašeg djeteta za informacijom.
Eros je životna sila koja pokreće svijet, sviđalo se to nama ili ne. On je sveprisutan i poprilično snažan, ali on nije samo seksualnost u odraslom smislu te riječi. Eros je vitalnost. Vidimo ga u cvijetu koji cvate da bi privukao pčelu, u pticama koje se šepure, u djetetu koje s potpunom predanošću istražuje svoj svijet. To je sila koja nas tjera da preživimo, da se povezujemo i da stvaramo. Možemo tu silu poštovati i upoznati njezine zakone, ili je možemo negirati, potisnuti u nesvjesno i pretvoriti u tempiranu bombu.
Što se događa kada Eros ode u sjenu?
Psihologija je jasna: energija se ne može uništiti, ona može samo promijeniti oblik. Kada dijete pokaže prirodnu znatiželju prema svom tijelu, ono to ne radi s namjerom provociranja. Za dijete je istraživanje genitalija identično istraživanju uha, nosa ili činjenice da mu ispadaju mliječni zubi.
Ako tu znatiželju u djetetu ugušimo oštrim "Nemoj!", sramotnim pogledom ili kaznom, dijete ne prestaje biti znatiželjno. Ono samo uči da je znatiželja opasna. Dijete dobiva doživljaj da s njim nešto fundamentalno nije u redu i da je taj dio tijela, o kojem se u kući šuti s takvom težinom, zapravo "izvor problema". Tada se znatiželja povlači s površine u sjenu.
Kada Eros ode u sjenu, on ne nestaje. On tamo počinje tražiti put kroz iskrivljenja. Potisnuta energija u nesvjesnom postaje plodno tlo za razvoj fetiša, ovisnosti i svih onih oblika užitka koji se traže isključivo u mraku i tajnosti, jer im na svjetlu dana nije bilo dopušteno postojati. Ironija je u tome što, pokušavajući "zaštititi" dijete od njegove prirode, mi ga zapravo guramo prema onome čega se najviše bojimo - prema mraku ekrana i pornografije koja će mu ponuditi iskrivljene, agresivne i nerealne odgovore na pitanja na koja mi nismo imali hrabrosti odgovoriti.
Zajedničko istraživanje: Prilika za lekciju o pristanku
Poseban alarm u roditeljima izazivaju situacije u kojima ulove dvoje ili više djece kako su skinula gaćice i međusobno se gledaju ili dodiruju. U našem društvu, prva reakcija je često vika, postiđivanje i zastrašivanje. Roditelji u tom trenutku vide "perverziju", dok djeca samo vide igru i uspoređivanje različitosti.
Umjesto da taj trenutak pretvorimo u traumu, možemo ga iskoristiti kao najvažniji prostor za edukaciju o pristanku. Umjesto: „Sram vas bilo, oblačite se!“, možemo reći: „Vidim da vas zanima kako tko izgleda i to je u redu, ali o tijelu učimo polako. Najvažnije pravilo je da, ako želiš nekoga gledati ili dodirivati, uvijek, ali baš uvijek, moraš pitati tu osobu je li njoj to u redu. I ako ta osoba kaže 'ne', to moramo poštovati. Baš kao što i ti imaš pravo reći 'ne' ako netko želi gledati tebe.“
Na ovaj način dijete ne uči da je njegovo tijelo "fuj", nego uči o suverenosti, o granicama i o tome da ima moć nad vlastitim tijelom, ali i odgovornost prema tuđem. To je temelj zdrave seksualnosti i prevencija bilo kakvog oblika nasilja u budućnosti.
Društvo "ugašenih" ljudi
Kao roditelji, ali i kao društvo u cjelini, moramo si postaviti neugodna pitanja. Želimo li odgajati djecu koja svoje najintimnije procese i akcije skrivaju od nas? Želimo li stvarati atmosferu u kojoj se dijete boji pitati nas o svom tijelu, dok istovremeno sve informacije crpi s interneta?
Ili želimo društvo puno cjelovitih, "upaljenih" ljudi? Danas svjedočimo epidemiji depresije i anksioznosti upravo zato što odgajamo ljude koji odluke donose isključivo iz glave, pokušavajući zadovoljiti društvene norme, dok im tijela istovremeno ostaju gorka, zaleđena i odvojena od radosti. Kada negiramo Eros, negiramo životnu radost.
Anatomija kao čin zaštite
Vratimo se na najčešći roditeljski strah: „Nije li prerano da moj vrtićanac uči riječi poput vagina, vulva ili penis?“ Moja poruka je jasna: dati djetetu točan naziv za svaki dio tijela nije gubitak nevinosti - to je davanje moći.
Jasna riječ djetetu daje glas. Ako dijete zna nazive svojih organa i ako su oni u obiteljskom polju tretirani s poštovanjem i normalnošću, ono dobiva alat da prijavi ako netko ikada prijeđe njegove granice. Ako je to dio tijela koji zovemo "ono dolje", "šumica" ili o kojem se uopće ne priča, djetetu neće pasti na pamet podijeliti s roditeljima ako mu netko neprimjereno pristupi. Ono će ostati zarobljeno u sramu koji ne razumije, misleći da je ono samo krivo što se taj "neimenovani" dio tijela uopće spominje. Informacija je štit, a šutnja je rupa u oklopu.
Kako iscijeliti vlastito ogledalo?
Dječja pitanja o tijelu zapravo su naša najveća prilika za iscjeljenje. Dijete je naše ogledalo. Ako se vi meškoljite, znojite ili bježite iz sobe kad se spomene tijelo, dijete nepogrešivo čita vaše "energetsko polje". Ono uči da je ta tema "vruć krumpir".
Ali, vi ne morate biti savršeni. Ne morate imati sve odgovore. Možete biti autentični. Kada osjetite onaj poznati grč nelagode, udahnite duboko. Možete reći djetetu: „Znaš, meni je o ovome malo neugodno pričati jer moji roditelji nisu tako pričali sa mnom. Ali želim da ti znaš sve o svom tijelu jer je ono tvoje, predivno je i važno mi je da si siguran/na.“ Ta vaša iskrenost je djetetova najveća sigurnost. To gradi most povjerenja koji nijedan sram ne može srušiti.
Svetost tijela i granice
Učimo djecu da je njihovo tijelo sveto. To znači da imaju pravo na ugodu, ali i apsolutno pravo na granicu. U praksi to znači da ako ulovite dijete kako istražuje ugodu, npr. trljanjem o jastuk, nećete vikati niti ga sramotiti. Reći ćete mu: „Vidim da istražuješ svoje tijelo i da ti je to ugodno. To je sasvim prirodno, ali to je tvoja privatna stvar koju radimo sami u svojoj sobi.“
Ovim pristupom niste ugasili djetetovu vitalnost, a naučili ste ga ključnoj lekciji o privatnosti i granicama. Bez kazne i bez srama, gradite zdravog, svjesnog čovjeka.
Birajmo kontakt
Naša djeca ne smiju biti žrtve našeg naslijeđenog srama. Mi smo ta generacija koja ima priliku prekinuti krug šutnje. Ja biram biti onaj roditelj i onaj terapeut koji kaže: tvoje tijelo je dobro, tvoji osjećaji su dar prirode i ovdje si siguran/na pričati o svemu što te zbunjuje ili veseli.
Tek kad prestanemo gurati Eros u mračne kutove nesvjesnog, on prestaje biti destruktivan i postaje ono što mu je iskonska svrha - predivan pokretač, podrška našem postojanju i radost života.
