Pročitajte zanimljiv intervju dva televizijska lica, kolega i prije svega prijatelja

Nevena: Pokušala sam se sjetiti kad i kako smo se upoznali i ako sam u pravu, znamo se već osam godina, ali ne mogu se sjetiti kad smo se počeli družiti, sjećaš li se ti? Petar: Sjećam se susreta na onda još čuvenom i aktivnom trgiću ispred HRT-a. Imala si, kao i obično, dva ili tri mobitela i ljutila se na nekog, bila si u društvu nekih dosadnih novinara, možda je i to razlog zašto si me uočila. Nevena: Sjećam se samo da mi je kao mladoj i nadobudnoj TV novinarki ekipa iz Informativnog jako išla na živce isticanjem svoje važnosti, a tebe sam upamtila po nekoj pomaknutoj ironiji i dozi humora čak i u ozbiljnim političkim emisijama. Kako si ti završio u novinarstvu? Petar: Gledaj, oduvijek sam mislio da ću se baviti nečim ovakvim. Kad znaš pomalo o puno stvari, a ništa onako do kraja, idealan si za novinarstvo. Ili što bi rekao jedan stariji kolega - novinarstvo je odvratno, ali bolje i to nego raditi. Malo se šalim, naravno, ali ono što posebno nisam imao u planu su elektronički mediji. Završio sam na radiju spletom okolnosti, nakon toga je došla televizija. Imaš li ti osjećaj kad se vidiš na ekranu da si to ti? Nevena: Pa i ne baš. Uglavnom se mrzim gledati, ali ako se ipak nađem u prilici, u početku osjećam totalni prezir prema toj osobi na ekranu, ali čovjek se navikne na sve pa i na sebe (smijeh). Šalim se, ali često vidim samo pogreške i mane, a rijetko sam puna samohvale, no nekako mi se čini da je takav svatko tko je normalan. Što je s tobom, ljubiš li sliku svoju? Petar: Izbjegavam gledati emisije koje snimam. Nemam nekih posebnih problema sa sobom, jednostavno mi se ne da gnjaviti ako ne moram. Nakon što sam to radio nekoliko sati, nemam baš volje za gledanjem. Zato su live emisije zakon. Što ti je važnije, biti dobar čovjek ili dobar novinar? Nevena: Dobar čovjek. Nisam kalibar novinara koji gine za priču i gazi sve pred sobom. Mene uistinu zanimaju ljudi o kojima pričam ili ih snimam. Često se s njima zbližim više nego što je možda potrebno. Iskreno, nisam još naišla na dovoljno jak motiv da netko zasluži potpuno uništenje zbog mog posla, uvijek se pitam što će na kraju biti s tim čovjekom, kakav god on bio. Zato, vjerojatno, i nisam završila u Informativnom. Ti si politički novinar, muče li te sudbine ljudi koje razotkrivaš ili smatraš da to moraš napraviti? Petar: Pa gle, ovo kod nas nije baš neki natječaj za svece (smijeh). Sad dosta šaram s temama, ima tu i nekih životnih priča, uvijek je to najteže raditi. Najteže su priče koje uključuju brakorazvodne parnice, obiteljsko nasilje i slično. Još vučem i neke sudske repove od toga jer su TV medij i njegova pravila ponekad preplošni da prikažu život. Kad već pričamo o televiziji, što ti misliš, propada li taj medij? Nevena: Televizija kao medij još nije propala. Meni se čini da se samo mijenja sadržaj koji prolazi na televiziji. Na primjer, mislim da vijesti na televiziji gube važnost jer su portali preuzeli i video i ostale vijesti te su brži od svih. S druge strane, produkcija filmova i serija na televiziji nikad nije bila jača. Meni su ovu godinu više obilježile televizijske serije poput “True Detective” i “House of Cards” (koja zapravo ide samo na internetu) nego filmovi u kinima. Što ti gledaš na televiziji? Petar: Gledam sve vijesti, političke emisije, dosta sam junkie po tom pitanju. Ali sve je to kamilica prema konzumaciji sporta. Znam prebacivati istodobno i po pet, šest sportskih događaja, ali nezgodno − fulam najjače trenutke. Osim toga, filmove gledam kad naletim. Nisam baš od ključnog TV formata - serija, ali ima izuzetaka. Serija “Žica” me baš oduševila. Nevena: Završio si filozofiju i lingvistiku na Filozofskom, ali ne mogu te zamisliti kao nekog profesora ili teoretičara. Da nisi krenuo u novinarstvo, što bi radio? Petar: Vidiš, meni je donedavno također bilo teško se takvim zamisliti. Moje jedino iskustvo s takvim radom jest jedan sat predavanja koji sam odradio na praksi u MIOC-u. Bilo je zanimljivo gledati klince, koliko ih zanima ili ne zanima filozofija. No sad mi se čini da bih mogao predavati skupini ljudi. Na nekom žanrovskom medijskom sveučilištu, ljudima u kasnim dvadesetima, recimo. Nevena: Budući da sam i ja studirala sociologiju na tom faksu, uvijek sam se pitala što napraviti s onim što su nas ondje naučili, je li tebi koristilo? Petar: Mislim da je humanistička naobrazba, kako bi rekao Ćiro Blažević, vitalna za novinarski posao. Neka se ne ljute vrhunski novinari, zanatlije, kakvih ima i bez fakulteta, dapače i vrhunskih, ali ta vrsta razmišljanja koju ti takav faks da idealna je za novinarstvo. Barem onakvo kakvo bi trebalo biti. Sad, je li ono danas takvo, to je drugo pitanje. Kako se ti nosiš s tim ako ti se imputira da si sklona frivolnom i suočavaš li se s tim? Nevena: Ti me često suočiš s tim pa i da hoću, ne mogu od toga pobjeći. Ne mislim da sam sklona frivolnom, mislim da je to više dojam koji se stvorio o meni, a za koji sam djelomično i sama kriva. Nije baš uvijek jednostavno biti žena u medijima i ne pokleknuti pred svim tim, kako ih ti nazivaš, frivolnim stvarima − od odlaska na modne revije, za što ne mislim da je frivolnije od odlaska na nogometnu utakmicu, ali dobro, do davanja intervjua ženskim časopisima. Na to misliš, je li tako? Petar: Nisam ništa posebno mislio, ovo mi je pitanje onako izletjelo. (smijeh) Odlazak na nogometne utakmice svakako je svečanost, ali ne i kod nas, ovdje je to velika tlaka. Košarka ili u posljednje vrijeme hokej svakako su humanija varijanta. Nemam ništa protiv modnih revija, najviše volim kad su one s nenosivim stvarima. Zabavi se čovjek od one šetnje. Nevena: Kakav si bio u studentskim danima s obzirom na to da sad i nisi nešto od izlazaka, jesi li više tulumario? Petar: Pa jasno da sam nekad mnogo više izlazio. U Jabuku, naravno, pa onda i na sva ta druga mjesta. Sve je to bilo nekako i prije studentskih dana. Studentske dane pamtim kao ratne, nije bilo novca, u tijeku je bila ona prva tranzicija, išlo se po nekim birtijama s poker-aparatima. Nije tu bilo klasičnog studentskog života poput onog koji vode oni koji su se doselili u Zagreb i živjeli u studentskim domovima. Čini mi se da bi to mogao biti razuzdani studentski život. Sad je kasno za provjeru. Kad su pitali jednog mog prijatelja dokad misli biti panker – odgovorio je: do smrti. Dokad ti misliš voditi intezivan društveni život? Nevena: Ha, ha, isto do smrti. Iako znam da nisi primijetio, jer ne ideš nikamo, smanjila sam u 32. izlaske. Ali i dalje mi je teško subotom ostati doma, još osjećam da nešto propuštam ako ne izađem. Super mi je kad te nazovem i pitam kamo ćeš večeras, a ti kažeš da ne ideš nikamo. Uvijek sam se pitala što, kvragu, radiš sam doma, ili nisi sam? Petar: Malo precjenjuješ to moje neizlaženje. Pa star sam čovjek, četrdeseta mi je na leđima. Fakat sam prije puno izlazio. Nevena: Umrla sam od smijeha kad si mi nedavno pokazao fotku kad si bio mali, ne bih nikad pomislila da si ti bio bucko... Kakvo si bio dijete? Petar: Je, bio sam bucko. Danas se prepričava neka scena kad sam pojeo pola rođendanske torte koja se hladila na balkonu i onako natucajući pokoju riječ pozvao mamu, poveo je za ruku, odveo na mjesto zločina da joj to priopćim. Nisam dugo govorio, danas se sve promijenilo, puno to nadoknađujem. No što se jela tiče, tu je sve ostalo isto. To što nisam baš debeo, zahvaljujem kozmičkoj sreći i kretanju, tu i tamo plivanju i partiji Playstationa. Koliko je tebe definirala obitelj? Nevena: A vjerojatno kao i sve druge, samo što sam ja, kao i ti, odrasla u obitelji dominantne i temperamentne majke, u mom slučaju Dalmatinke, i smirenog i uglađenog oca, Zagrepčanina. Kažu da sam na mamu, iako je tata puno više od nje utjecao na moje odluke u životu, na primjer, izbor fakulteta, ljubav prema čitanju i pisanju. Tata u početku nije bio oduševljen mojim poslom na televiziji, dok je mami to bilo baš krasno. Danas je obrnuto, mama bi htjtela da imam neki manje stresan posao, a tata je, čini mi se, jako ponosan na kćer TV novinarku. Što je s tobom, nitko se od tvojih nikad nije bavio novinarstvom i televizijom? Petar: Ma daleko od toga. Nije njima to posve bistro, baš kao i nikom drugom izvan tog posla. Stari mi je bio nogometaš, on zna dosta o tome kad radiš neki posao koji je izložen javnom sudu i pritisku. Nekako je on tu bio najupućeniji dok ga je to još zanimalo. Sad je više u poljoprivrednim brigama  Bavila si se ženskom košarkom ako se ne varam. Ti znaš da sam velik košarkaški fan, ali kao i kod drugih basket fanova, to baš ne uključuje žensku košarku. Nevena: Ha, ha, a koji to ženski sport voliš? Da igrala sam košarku jer je tata u svoje vrijeme bio odličan košarkaš, a kako sam već sa 13 imala današnju visinu (177), nije bilo druge nego da me bace u košarku. Ali nisam bila neki talent, a jedno sam vrijeme, kao i ti, bila potpuno zaluđena košarkom. Budila bih se radi NBA utakmica, ali malo i zato što sam bila zaljubljena u Pennyja Hardawaya, sjećaš se njega? Tipično žensko, samo me neki muškarac mogao potpuno zaludjeti . Petar: Sjećam se Pennyja, dobro je zakucavao, baka mu je dala taj nadimak. Ženski sport koji mi je prihvatljiv je odbojka, skijanje nije loše, a ni tenis. Ženski nogomet, to je za SAD. Košarka, ne znam, u posljednje vrijeme mi je solidna, popravilo se to dosta. Voliš putovati, baš kao i ja, je li to neka metoda čišćenja? Kako si se osjećala na Cabo de Roca (tu se mogu nadovezati) gdje je pred tobom bila čistina sve do američkoga kontinenta? Nevena: Putovanja su nam zajednička strast, iako mi se čini da ja više putujem. Putovanja su moja meditacija, potpuno čišćenje, religija, odmor. Nedavno sam bila na Cabo da Roca i osjećaj je nevjerojatan. Jako je puhalo, ali bilo je sunčano, potpuno me fasciniralo to nepregledno more, a malo i zastrašilo. Ne volim stvari i situacije kojima ne vidim kraja, kao da mi nepreglednost ulijeva nesigurnost. I kao mala sam se bojala dubina i otvorenog mora. Što ja znam, svašta bi Freud na to rekao, što ti misliš? Petar: Prvo bih se referirao na to što više putuješ, što je normalno kad bolje zarađuješ Freud i otvoreno more? Svi se boje otvorenog mora. Nije to za njega. Podsjeća me to i na moju omiljenu i istodobno najstrašniju životinju, a to je morski pas. I to ne bilo koji, nego bull shark. Eto, dala si mi priliku da i to istaknem.Kako stojiš s knjigama, je li ti veći gušt čitati ili pisati? Nevena: Definitivno više volim čitati, pisanje je često muka ako si u tome iskren, iako je ponekad oslobađajuće. Potpuna sam luđakinja kad su knjige u pitanju, ne mogu zaspati bez čitanja i ne idem na put bez barem tri knjige. Ja bih najradije čitala i dok vozim. Što ti trenutačno čitaš? Je li te prošla fascinacija Houellebecqom? Ja sad čitam "Put iz mraka" poznatog psihoterapeuta dr. Steina, i nemoj se sad smijati na to . Petar: Što bih se smijao, pa to je taman za tebe (smijeh). Houellebecq mi je, kao i svim urbanim očajnicima, i dalje favorit. Čovjek piše ekonomično, ima fenomenalan pripovjedački talent, znam da je često i blefer, ali je velik pisac. Što se tiče mog pisanja, u posljednje vrijeme malo testiram i vježbam na Facebooku sa statusima, što sam stariji, to mi se više budi želja za pisanjem. Ovim putem pozivam sve agente da mi probaju popraviti budžet, znamo svi koliko je to profitabilan posao. Nevena: Oni koji te znaju samo preko Facebooka ili posla mogli bi reći da si rijetko zadovoljan, stalno kritiziraš, sarkastičan si, doduše često si duhovit, ali u principu rijetko se nečim oduševiš. Privatno uopće nisi takav, naprotiv, čini mi se da si jako prizeman i zadovoljan sobom, kako ti sebe doživljavaš? Petar: Pa hvala ti na toj primjedbi. Da, prilično sam ok sa sobom. Volim reći da mi samo nedostaje onaj certifikat da su za sve moje probleme krivi drugi i to je to. (smijeh) Mislim da je to posljedica toga što ne ulazim u neke nepotrebne bitke. Ne bih rekao da nisam privatno ironičan, naprotiv, dosta sam zaražen time. Ali, da, čega sam se sve nagledao u medijskom svijetu, pokušavam da mi to bude korektiv jer u tom svijetu, bome, caruju neuroze i nestabilnosti. Nevena: Odnedavno si se i skućio. Znaš, u jednom trenutku mislila sam da nikad nećeš. Zašto ti je toliko trebalo da se odseliš od doma? Petar: To je jednostavno neki sklop okolnosti. Imao sam dosad svoje podstanarske epizode, pa sam nekako uletio u kupnju stana kad je već kriza počela, stalno sam čekao nekakav veliki, najavljeni pad cijena nekretnina i sve se oduljilo. Kao i inače u našoj sporoj zemlji - tu sam se uklopio. Ja sam tip koji sve radi s nekim zakašnjenjem, no ne mislim na dogovore, u tome sam jako točan. Zapošljavanje, vojska, stan, eventualno sada obitelj - sve je malo kasnilo, ali se zato sve temeljito odvija. Nevena: A žene, je li naše druženje urodilo nekim plodom pa ih sad bolje shvaćaš ili ti je samo potvrdilo tezu o histeriji i neuravnoteženosti? Petar: Žene su kompleksnija bića od muškaraca. Dakle, nije tajna, teško je to sve shvatiti. To je biološki uvjetovano, vrti se dosta oko menstrualnog ciklusa, pa su ili u PMS-u ili u nekom postperiodu ili se spremaju uletjeti u neku novu podfazu. Uglavnom, šou. Kod nas je to ravnije. Muškarci su skloniji neobaveznom, a žene vole praktične dimenzije života. To je sve izazvano rodnim ulogama i društvenim pritiskom na žene, koji je nekad doista jak. Moram li reći onu izlizanu frazu kako, zapravo, ne mogu bez žena. Što su stabilnije i zadovoljnije, to bolje. Nevena: Nisam baš velik pobornik muško-ženskih prijateljstava, ali ti si u nekim meni teškim situacijama ispao nevjerojatan prijatelj i bio si mi rame za plakanje. Koliko su ti važni prijatelji? Petar: Pa prijatelji su konstanta u životu. Naravno. Otud i petak i Playstation rutina. Zapravo se svodi na to da iskočiš iz ovog nehumanog mlina u kojem živimo, iz ove sveopće utrke. Nevena: Znamo da ćeš na ovo pitanje zakolutati očima, ali daj mi još jednom objasni muško druženje uz Playstation petkom? Petar: Neću, vjeruj mi, uopće me to ne živcira, naprotiv. Postoji jedan dan u tjednu kada se mozak prebacuje na posve novi mod. Muškarci imaju razvijenu tu natjecateljsku i zaigranu dimenziju. Kad kažeš Playstation, moglo bi se pomisliti na neke igrače ovisnike. Ovdje se igra nogomet, isključivo jedan dan u tjednu. Usporedio bih to s muškim kartanjem prije pojave moderne tehnologije. Nevena: Propustio si i moj tulum za 30. rođendan zbog Playstationa, mislim da sam se tad i ozbiljno naljutila, ali me brzo prošlo. Čovjek bi rekao da ti nije baš uvijek stalo do tih nekih društvenih očekivanja i normi? Petar: U pravu si, nisam nimalo sklon formalnostima, vrlo sam nemaran prema svemu tome. Nisam odrastao u nekoj tradicionalnoj obitelji, nisam religiozan pa nemam ni te navike koje su vezane uz neke datume. Idu mi stravično na živce nekakva druženja gdje se ljudi zapravo ne poznaju, a slijede neke obrasce, glume neku veliku zabavu, da ne kažem međusobnu ljubav. Ali ovom prilikom obećavam ti da ću doći na 40. rođendan, premda ne znam što se tu ima slaviti. (smijeh) Osim, ako ne bude petak. Fotografije: Matea Smolčić Senčar