Usrećila sam jednog Hrvata ‒ reći će Ruskinja Amina ako je upitate zašto se doselila u Hrvatsku i odmah će se prisjetiti tog fatalnog susreta. “Upoznali smo se u Sočiju, mjestu na obali Crnog mora, poznatoj ruskoj rivijeri gdje sam rođena. U jednoj diskoteci srela sam Miroslava, Zagrepčanina kojeg je posao doveo u moju zemlju. Odmah su se među nama rodile simpatije. Imala sam 18, a on 24 godine. Bože, kako smo samo bili mladi.” Ali ne i premladi za pravu ljubav. Jer od tada je prošlo punih dvadeset godina, a njih su dvoje još jednako sretni. “Danas, kada gledam na našu priču... Da, bila je to prava ljubav. Miroslav me odmah osvojio skromnošću i stabilnošću. U početku je bio dosta šutljiv, a nakon tri godine priznao mi je da me dosta toga nije razumio pa je samo kimao glavom.” Svladao je ovaj par i jezičnu barijeru pa je ubrzo stao pred oltar, a dvije godine poslije rodio se njihov sin Adrian. U obiteljskoj idili uživali su u Moskvi. “Ondje sam završila španjolsku frizersku školu Romero. Radila sam u jednom od najelitnijih salona u gradu. Bilo je lijepo, no znala sam da će doći vrijeme da se preselimo. Zato nisam osjećala nikakav strah. Strah i uspjeh ne idu skupa”, smatra 38-godišnjakinja stilistica za kosu koja je slijedila svoje srce. Ono ju je nakon šest godina života u ruskoj metropoli dovelo u Zagreb, rodni grad njezina supruga. Iako joj u početku nije bilo lako, nikad nije posumnjala u svoju odluku. “Prijateljima sam morala objašnjavati kamo idem jer dotad nisu čuli za Hrvatsku. Imala sam 27 godina i čekao me dug put samorealizacije koji nije bio lak. Već nakon dva mjeseca počela sam raditi u jednom frizerskom salonu. Ne znam kako su me ljudi razumjeli jer sam više pričala na ruskom. No imala sam svoj cilj, bila sam strpljiva i vjerovala u sebe, pa sam nakon pet godina otvorila svoj salon Nefertiti.”
Foto: Story
Teški trenuci ostali su iza nje, uslijedilo je novo razdoblje. Amina je radila revije, održavala seminare, usavršavala se. Kao stilistica za kosu i make up artistica za vjenčanja bila je poslovno ispunjena. U međuvremenu se zaljubila u hrvatsku kulturu, mentalitet i način života. Stekla je prijatelje, izgradila život kakav je usrećuje.
“Volim Zagreb. Iznenadilo me to što nepoznati ljudi pozdravljaju, primjerice, u liftu, ambulantama... U Rusiji to nećete doživjeti.” Na pitanje što joj nedostaje kaže: “Nakon 11 godina, više ništa.” A kada se zaželi, ode u Rusiju. “Bila sam prošle godine, a Soči je zbog Olimpijade izgledao kao jedno veliko gradilište. Nije to više ono isto, prekrasno mjesto i ne bih se vratila.”
Danas Zagreb naziva svojim domom. Ponosna je na supruga i 15-godišnjeg sina. Sa svojim dečkima nastoji provoditi što više slobodnog vremena, a obožava i putovati. “Najljepši su mi oni mali svakodnevni užici”, kaže Amina koja je razgovor završila svojom životnom filozofijom: Treba uživati u svakom trenutku jer nikad ne znaš što će biti sutra.
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
