Ovaj mi je put bilo jednostavno upustiti se u razgovor s arhitektom Zori­sla­vom Petrićem. Rekla sam mu da me odvede u svoj najdraži prostor. Odmah je znao kamo ćemo ići. „Ovo je stan u kojem nitko nije živio barem tri godine, a i onaj tko je zadnji živio u njemu uredio ga je sredinom 70-ih. Zvuči kao da bi moglo biti dobro, ali nije, jer stan ipak povremeno treba osvježiti.”

No nekretnina u takvom stanju – popularno zvana ruina – za arhitekte je kao bogom dana. To znači – početak od nule. Širom otvorene ruke! „Pretpostavka je da bi svaki arhitekt trebao biti u stanju prepoznati potencijal nekretnine. Mislim da u ime svojih kolega mogu reći da nam je tak­va nekretnina omiljena. Jednako tako, i investitor mora biti toga svjestan. U mojem slučaju je itekako bio. Ovaj stan je prvenstveno odabran radi vizura pa je bilo bitno to maksimalno i iskoristiti. I što više ih uloviti – pogled na Vitićev neboder, park, nebo, puno svjetla jer je na 4. katu... Dakle, ‘samo’ je trebalo to istaknuti, uhvatiti. Na prvoj godini studija učili su nas kako je dobro kad ulaziš u neki prostor da na kraju postoji neka senzacija. A ovdje je toga bilo napretek: ulazim u stan i vidim vrhove krošnji, skrećem prema kuhinji i vidim na kraju, kroz staklenu stijenu lođe, krov kuće preko puta, odnosno nebo. Projektiranjem se upravo to pokušalo istak­nuti. Igra u interijeru i lagane modifikacije kadrova – fun! Vizure – bez tih kadrova ovaj stan ne bi ni postojao. Jedno je s drugim neraskidivo povezano.“  
  Odmah znam da je arhitekt majstor i majstor arhitekt kada se uživi u projekt kao da je njegov vlastiti stan. No kakvi su bili njegovi investitori i stvarni vlasnici? „Svaki investitor misli da nije zahtjevan (znam da je ovaj bio zahtjevan jednako kao što smo i svi mi). Uvijek je najteže shvatiti što investitor želi. Puno pitanja doprinosi boljem rezultatu. Trebao bih imati već pripremljena pitanja (da sam organiziraniji). Ovako sve ostaje na milijun pitanja koja postavljam po iskustvu i ponekom odgovoru koji nastaje iz interakcije te puno naizgled nevažnih razgovora, a koji kompletiraju cijelu sliku i stvaraju projektni zadatak. Bitno je kako investitor i arhitekt ‘kliknu’. Konkretno, ovog investitora dovoljno dobro poznajem. Htio sam izbjeći dizajn kojem su arhitekti skloni, a to je stvoriti stan koji izgleda kao da u njemu nitko ne živi, stan koji izgleda kao izložbeni prostor.  
  Rješenje, dakle, nije bilo samo organizirati dovoljno skladišnog prostora – pametno skrivenog iza bezbroj maski, blendi od knaufa ili stolarskim oblogama – nego takvom puritancu oblikovati stan u kojem će se, recimo, i njegovi roditelji dobro osjećati. Ovo rješenje nikako ne bismo mogli nazvati minimalizmom, nego odgovarajućim oblikovanjem koje uz neophodnu količinu materijala i uz određenu nadogradnju dekoracijom može mijenjati dojam u skladu s vlasnikovim željama, potrebama i raspoloženjem – stan u kojem netko živi, i da se to vidi. Ovdje smo (investitor i ja) zatekli zgradu iz pedesetih – socijalistički modernizam, uklonili sve nepotrebno i vratili slojeve koji su nas zanimali. Bez suvišnih obloga, maski i knaufa. Ovdje je sve vidljivo – anatomija zgrade, sve. To i jest bio moj koncept – postići čisti dizajn kakav traži investitor, a prostoru ostaviti životnost.“ Pitala sam Zorislava kako sve počinje? „Onim malim 2D skicama koje šaraš po papiru, a koje su tako sitne pa uvijek izgledaju dobro. Istovremeno se uhvatiš jedne teme (instinkt) koju vrtiš u glavi i od koje u jednom trenutku odustaneš pa pokušaš zavrtjeti još milijun drugih, ali nekako se vratiš na prvu i zaključiš da je najbolja. Nema dobrog interijera bez dobre arhitekture. Izrada interijera ne podrazumijeva samo odabir svjetiljki, sofa, pločica ili zastora i međusobno usklađivanje boja. Taj dio je nadgradnja dobre arhitekture i usko su povezani.“  
  Da, nekako sam i ja radeći shvatila taj lagani animozitet koji je ovaj genijalac jednostavno izrekao. I kad smo se dotaknuli ljudskih osobina, zapela sam da mi ispriča neku anegdotu. „Najmilija mi je ona o mojem pokojnom ocu, koji mi je najozbiljnije predložio (nakon što sam završio fakultet i već osvojio neke nagrade): ‘Sine, ja ću projektirati kuću, a ti je samo nacrtaj. Da ti uštedim vrijeme i da te ne opterećujem!!!’”
Zanimljivo je da većina arhitekata na jednostavno pitanje: koji vam je najdraži komad namještaja u stanu?, uvijek filozofski odgovara. Ali ne i Zorislav. „Najdraži ili najbitniji? Najdraži – dobra sofa. Najbitniji – dobar krevet. Taj je kriterij vrijedio i u ovom stanu. Tu nema štednje! Još ako su i dobro dizajnirani, uh!“ A na pitanje: stari predmeti vs. novi, odgovara: „Nisam pretjerano sklon navlačenju starih predmeta. Možda to ima veze s energijom, a možda s nekim poremećajem za koji u psihologiji postoji termin. Neke dobre stolce, stolove, restaurirane komade (pogotovo ako imaju neku sentimentalnu vrijednost ili priču) – to da. Uvijek. Mix and match.“ A kad sam ga na kraju zamolila da mi opiše svoj stil rada, samo je nevjerojatnom lakoćom dodao: „Stil gradim i formiram cijelog života. Sazrijevajući promatranjem umjetnosti (film, moda) i svijeta oko sebe, na putovanjima, formirao sam se u ovo što danas jesam. Recimo da volim uvijek imati odgovor na pitanje: zašto? To svakako prevladava u mojem stilu, ali ne znam točno kako bi se taj zvao.“ Pametnome dosta! Napisala: Mia Kovačić Fotografije: Dražen Kokorić