Ono što prvo primijetite kod Maje Hrgović je posvemašnja smirenost i odmjerenost. Osim što radi kao novinarka u Novom listu, Maja je i spisateljica kojoj je nedavno izašao novi roman “Živjet ćemo bolje”, što je i povod našem razgovoru.
Book: Bojiš li se izloženosti onog trenutka kad se tvoj roman nađe u rukama čitatelja? “Živjet ćemo bolje” nastajao je četiri godine, pisala sam taj roman polako, radila na njemu sve dok preda mnom nije bio roman kakav bih htjela pročitati. Za pisca, vjerojatno, nema boljeg osjećaja od onog kad zna da je dao književnosti najbolje što mogao, mislim da je pošteno težiti prema tome. To je vrlo učinkovit štit od straha od izloženosti. Istina, u romanu sam dala puno sebe, u tom mozaiku ima komadića mojih iskustava, ali ima ih samo na mjestu gdje je to roman tražio.
Book: U kojem si se trenutku ozbiljno počela baviti pisanjem?
Možda je to bilo u trenutku kad sam izbrisala blog Manistra, gdje sam objavljivala kraće prozne fragmente kojima sam jedno vrijeme bila zadovoljna. Bili su dovoljno dobri da okupe lijep krug stalnih čitatelja, ali se ispostavilo da nisu bili dovoljno dobri da zadovolje moje vlastite kriterije koji su se nekoliko godina poslije pooštrili, a to je za pisca uvijek dragocjena stvar – spoznati da si loš. Kad sam s vremenskim odmakom opet uzela čitati te pričice, pomalo sam se stidjela. Bilo je tu neke pankerske snage, svježine, ali shvatila sam da to nije književnost, da nije objavljivo, naravno, osim ako ne želim još jednom prosječnom knjigom doprinijeti prosječnoj domaćoj produkciji. I onda je bilo: Ctrl+Alt+Delete. Bio je to moj gundulićevski porod od tmine. Tek tada sam počela pisati priče i mrcvariti ih, iživljavati se na njima, brisati ih. Nekoliko godina poslije objavljena je moja prva knjiga, “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo”.
Book: Jesi li računala s time da će se čitatelji pitati ima li autobiografskih elemenata u tvojim romanima?
Čitatelji se uvijek pitaju ima li autobiografskih elemenata u romanima koji su napisani u prvom licu, to je ta književna varka na koju ljudi uvijek “padaju”. Znala sam da će čitatelji povlačiti paralele između mene i junakinje Mare koja je nakon poslijeporođajne depresije i tragične smrti svoje bebe krenula vrtoglavim putem izlječenja kroz neočekivano živopisnu brigu o dementnoj baki... Neću reći da Maru i mene ništa ne veže, to bi bila laž. Ali zapravo, kad sam počela pisati, ponijela me nit radnje, priča koja je imala potencijal krimića, i ja sam slijedila tu nit, a putem su otpadali autobiografski detalji.
Book: Kako pišeš? Imaš li neke posebne pripreme, odlaziš li u izolaciju ili pišeš lako?
Pripremam se upijajući sve oko sebe. Promatram ljude onako kako promatrači ptica gledaju pjevice. Upijam geste, mimiku, slušam ono što govore. Zanimaju me odnosi, dinamika odnosa, ono što je ispod površine, što je prešućeno. Radim puno bilježaka. Ali ne pišem lako. Kad mi pisanje počne glatko teći, to mi je obično signal da sam krenula utabanim, poznatim stazama, da me vodi zanat, a ne umjetnost. Onda brišem i počinjem ispočetka. Volim taj osjećaj da pisanjem krčim put, da se probijam kroz nešto novo.
Book: Mnogi kažu da su postali bolji ljudi otkad su roditelji. To je samo još jedna floskula u koju ne vjerujem ni dva posto. Najbolji ljudi koje znam nisu roditelji. Roditelji su, u većini slučajeva, nervozni, slomljeni ljudi koji se utrkuju s vremenom, obavezama, izvanškolskim aktivnostima, opsesivno fokusirani na svoju mladunčad, koji pokušavaju dostići ideal iz priručnika o odgoju, a pritom im ispašta društveni život pa su duboko frustrirani, iako nikome ne priznaju da su nesretni. S nostalgijom gledaju na sretne dane mladosti, dok još nisu bili ukaveženi obiteljskim životom. Ovo društvo pokazuje čudovišnu sklonost mitologiziranju roditeljstva. “Živjet ćemo bolje” govori i o tome. Ja ne gledam na to kroz ružičaste naočale. Otkako sam postala majka, postala sam lošija prijateljica. Ne ponosim se time. S druge strane, majčinstvo je dobro utjecalo na moju karijeru.
Book: U zadnje vrijeme dosta novinara, više ili manje uspješno, koketira s književnošću. Kakav je tvoj stav o tome?
Čini se da je simbioza književnosti i novinarstva prirodna, ali zapravo je drugačije: novinarstvo je najgori neprijatelj prozi, to je uteg, a ne prednost. Barem meni. Pisanje novinskih članaka je zanat koji se brusi ponavljanjem i variranjem istih rečeničnih i sintaktičkih sklopova, zato je novinarstvo posao, a ne umjetnost. Dobra proza ne trpi zanatske prečace. Kad pišem, pazim na to da mi se u priče ne potkradu brza rješenja iz novinarskog stila.
Book: Jedna si od pokretačica portala za kulturu Arteist. Arteist smo pokrenuli moja sestra Katarina i ja s grupom novinara kulture iz raznih medija, niknuo je iz frustracije načinom na koji je kultura tretirana u tim “velikim” medijima u kojima je konstanta smanjivanje rubrika kulture, gašenje kulturnih priloga, površno praćenje kulturnih događanja, forsiranje spektakla... Htjeli smo kulturu učiniti zanimljivom i onima koji inače preskaču te stranice u novinama; ideja nam je bila da teme iz kulture obrađujemo na svjež, vibrantan, živ način.
Razgovarala:
Livia Čveljo
Fotografije:
Robert Gašpert 