Kada mi je moja glavna urednica s velikim ushićenjem dala u zadatak da razgovaram s gospodinom Stivom Kahlinom o njegovim „Taman“ čokoladama, nisam joj se usudio priznati manjkavost svojeg poznavanja domaće čokoladne scene. No, dao sam se na posao očekujući da će Stiv Kahlina, jednako kao i moji ostali sugovornici, teško naći vremena ili motiva za razgovor. Nije nepoznat, naprotiv. Iako je mikrofon ostavio davno, javnosti je poznat kao nagrađivani reper El Bahattee, i o njemu se već dosta pisalo. No, Stiv Kahlina je baš kao i svi realizirani umjetnici skroman i potpuno posvećen svojem zvanju, i u svako doba spreman podijeliti svoju strast prema slatkom s onima koji za to pokažu zanimanje. Štoviše, svoje osebujne kreacije, na tržistu od svibnja ove godine, stavlja u službu svoje misije da educira lokalna nepca, a odlučnost da na tom putu ustraje, izvire iz svake njegove riječi. „S glazbom sam se prestao baviti 2003., tako da je između čokolade i glazbe jedno dulje razdoblje bavljenja dizajnom. Oduvijek sam bio zaljubljenik u čokoladu, a ta me strast istinski ponijela nakon posjeta sajmu Salon de Chocolat 2009. godine. Tada sam se polako počeo informirati, pohađati razne radionice, da bih na kraju 2014. u Belgiji završio master program za čokolatijera te godinu kasnije pokrenuo manufakturu Malo i slatko”, kaže Kahlina. Odluka koju svakako možemo smatrati odvažnom, s obzirom na domaću birokraciju i ekonomske prilike.

„Kada čovjek nešto istinski voli i želi ostvariti“, nastavlja, „Prijeći će preko svake prepreke, iako ja ih radije zovem izazovima. Nije bilo lako, to je delikatan posao i budući da se radi o hrani, trebalo je proći preko hrpe birokratskih procedura i propisa. No, oko sebe sam imao ljude koji su mi bili voljni pomoći i pojasniti što je potrebno, i to je ona prava podrška. U svemu pomaže i strast i ustrajnost u želji i odluci da se tim poslom uistinu bavim.“ O tijeku i trajanju školovanja za čokolatijera te najvrjednijem što je naučio, govori: „Moje je školovanje počelo u onom trenutku kad sam se počeo malo više informirati. Tek tada sam shvatio koliko sam čokoladu doživljavao zdravo za gotovo i koliko toga još moram naučiti. Počeo sam istraživati, otkrivati nove stvari, a master program u Belgiji je bio vrhunac svega što sam dotad naučio na tečajevima, pročitao i usvajao koristeći online-instrukcije. Samo školovanje u Belgiji nije dugo trajalo, ali meni je to bilo ostvarenje snova - raditi s vrhunskim majstorima od jutra do večeri te učiti iz prve ruke, a potom i naučiti stvari koje nigdje drugdje nisi mogao.“ Jedna od tih stvari bila je i da najbolja čokolada ne postoji. Ipak, pitam ovog simpatičnog čokolatijera kako bi on definirao najbolju te ima li preferencija kada je belgijska čokolada u pitanju.
„Ne znam kako bih je definirao. Mislim da je to ona u kojoj stvarno uživaš, to je jednostavno. Treba pustiti tijelo i osjetila da sami odluče što mu se sviđa“, uz smijeh kaže pa nastavlja: „Tako je i sa mnom. Istom se mišlju vodim i kada stvaram. Imam principe od kojih ne odstupam, to mora biti kvalitetna čokolada, bez aditiva, biljnih ulja... Kakao je uvijek prvi, osnovni i glavni. Tek poslije dolazi mašta i osobne preferencije. Kad kreiram proizvod, razmišljam isključivo o tome kako ga nadograditi, te kakvu priču želim ispričati tim proizvodom. Time se vodim i kada biram svoju idealnu čokoladu. Ali ako se meni nešto ne sviđa, to ne znači da je nužno i loše. Inače, ne bih želio svesti sve samo na Belgiju, danas je to golem posao. Probao sam fantastične čokolade sa svih krajeva svijeta, iz tvornica u Venezueli, Indoneziji i teško da bih mogao nekoga posebno izdvojiti. I kad probaš toliko toga, znaš da si propustio barem još 80 posto onoga što postoji.“
Cijeli članak pročitajte u novom izdanju magazina Storybook koji je na svim kioscima. Napisao: Ante Carić Fotografije: Dražen Kokorić, © Taman Artisan Chocolates