Natalia Irons hrvatskoj je javnosti poznata po osebujnosti svog modnog izričaja - Nenad Korkut će napisati da je “uz odjeću koja kao da je izišla iz nekog drugog vremena, ne nužno anakronog i povijesnog već nekog paralelnog univerzuma, njezin osmijeh ono što je čini istinskom modnom ikonom grada”. No, ono što je od kudikamo većeg značaja, njen je dugogodišnji angažman u borbi za prava životinja. Nema tome davno, uz svog dugogodišnjeg partnera, Romana Bolkovića, pokrenula je kampanju kojoj je svrha bila senzibiliziranje javnosti za problem „eutanazije“ kućnih ljubimaca u skloništima za životinje diljem Republike Hrvatske. Kampanjom se plediralo za zakonsku zabranu „eutanazije“ životinja i osnivanje takozvanih no kill skloništa. Eutanazija nije slučajno stavljena u navodnike, riječ je o uistinu navodnoj eutanaziji, dok ustvari ona to nije: eutanazija je voljna smrt, dočim se u ovom slučaju naprotiv radi o svirepom ubijanju životinja. Osnutkom ovakvih no kill skloništa željele su se uvažiti najbolje europske prakse i dosegnuti standardi u rješavanju ovog nemalog problema.

Izmjena zakona o zaštiti životinja u smislu zabrane masovnog i besmislenog usmrćivanja pasa u skloništima konačni je cilj ove i srodnih kampanja, uz obligatornu sterilizaciju pasa, što bi pro futuro na daleko humaniji način rezultiralo smanjenjem broja tzv. uličnih pasa, pasa lutalica. Pasa za čiju sudbinu nisu krivi oni sami već - mi. Mi, ljudi, jer - i o tome javnost valja stalno i intenzivno obavještavati i educirati - dobar dio tih pasa ostavili su njihovi vlasnici u sezonama godišnjih odmora, na livadama koje okružuju naše gradove. Mi, jer ovakve probleme uljudbe Zapada, ali i Istoka rješavaju uspješno desetljećima. U Istanbulu, primjerice, tom nepregledno velikom gradu, psi su čipirani, a posve se slobodno kreću ulicama jer su sasvim socijalizirani. Naime, građani ih sami hrane, uzimajući hranu iz posebnih automata u koje se ubacuje pet-ambalaža, a zauzvrat uzima adekvatna protuvrijednost u hrani za pse. Jednostavno, pametno i - tako humano.
No, u nas je situacija sasvim suprotna - većina skloništa posluje radi ostvarenja profita pa ne čudi da je dobar dio pasa u skloništima bolestan, da nisu cijepljeni protiv zaraznih bolesti, da se psi smještaju zajedno i kad to nije preporučljivo, što dovodi do ugriza i smrti, da se kuje ne kastriraju pa ostaju skotne u skloništima, da su psi neishranjeni i uopće u lošem stanju, i konačno, da se vrši eutanazija nakon 60 dana. Stoga smo, ne čekajući izmjenu zakona, nakanili potaknuti što više čitatelja da svoje kućne ljubimce potraže upravo u skloništima za pse. Rasni su psi lijepi, ali ni psi u skloništima nisu manje krasni. Kampanja “I mi smo krasni” želi prezentirati pse spašene od usmrćenja u skloništima u ambijentu modne fotografije koja je a priori fensi, upravo zato da bismo pokazali da su i oni jednako tako chic. I ne samo to! Oni su vjerni kao psi. I više no rasni. Jer, oni znaju da vi niste njihov vlasnik već prijatelj - pa, spasili ste im život. A oni to ne zaboravljaju. Cijeli članak i editorijal potražite u novom izdanju magazina Storybook koji je na svim kioscoma. Autor koncepta: Romano Bolković Fotografije: Igor Kelčec Šminka: Seka Kožul Styling: Natalia Irons