U novom romanu, predivnom poetskom štivu pod naslovom “Sjećanje šume”, pisac i svestrani umjetnik se još jednom vraća u Liku i piše priču o dječaku koju bi se lako moglo nazvati autobiografskom. U razgovoru tijekom šetnje u šumi, naša urednica pokušava shvatiti koja je to tajna koju Karakaš zna, a kojom nas sve pomalo drži u šaci. I zaključuje da se radi o nevjerojatnom, organskom talentu. Zanimalo nas je koliko je priča autobiografska, na što Karakaš odgovara: “Čak i da jest u potpunosti autobiografska, što nije, čim kreneš zapisivati stvari, čim ih izgovoriš ili ispišeš, one postaju fikcija." Tvrdi kako uvijek uzima nešto iz svog života i nadograđuje to. Piše o onome što poznaje. Lika je dio njega. Izlaže sebe, ali da, izlaže i druge. I vjeruje kako je je jedini način da dobro piše kad piše o onome što dobro poznaje.”  

  A na pitanje kako je uopće počeo pisati, kaže kako danas kad čita svoj prvi roman, vidi u njemu nezrelost. Počeo je pisati u crnoj kronici, kao novinar, na pisaćoj mašini. Zatim na kompjutoru. To su bili smiješni, mali kompjutori, ni nalik ovima sada. Kaže kako su u to vrijeme novine bile važne, imale su smisla. “Ako si radio u novinama, to je značilo da dobro pišeš - morao si dobro pisati. Ne mogu se mediji usporediti s ovima danas... Ni novine, ni novinari.” U svom stilu prepričava i crtice iz djetinjstva ali i iz života u Parizu. Jelena ga opisuje kao sveznajućeg pripovjedača koji djeluje kao da je mentalno povezan s najvećim šamanima prethistorije, zašto, otkrijte u jesenskom izdanju magazina Storybook.   Foto: Dražen Kokorić