Book: Spomenuli ste Edinburgh. On je, zapravo, jedan od ključnih likova svih vaših romana o inspektoru Rebusu. Vaš grad funkcionira kao karakter za sebe - mračan, opasan, s dvostrukim licem i dvostrukim životom. Točno tako. Zapravo sam i počeo pisati zbog Edinburgha. Dok sam studirao književnost, bio sam opsjednut pričom o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu. Izluđivalo me to što je jedan Škot takvu fantastičnu priču o Dobru i Zlu koji se kriju, i tuku, i bore u svima nama, postavio u London, a ne u Edinburgh, koji je zapravo ključna točka takvog dualiteta. Htio sam ispraviti tu pogrešku. I kad sam počeo pisati krimi-romane, uopće nisam razmišljao o tome da ću uskočiti u detektivski žanr. Moj je interes za antijunaka poput Rebusa i za loše momke na cesti koje netko treba strpati u zatvor bio posve psihološki. Na početku, zapravo, nisam bio siguran hoće li junak biti policajac. I dan-danas posjedujem bilježnicu s napomenama za prvi roman. Na jednoj margini, vjerovali ili ne, piše: glavni junak ‒ možda detektiv? Uopće nisam krenuo od detektivskog žanra, krenuo sam od dualiteta koji se krije u svima nama ‒ Bog i Vrag, Dobro i Zlo... Book: Zašto vas je Edinburgh toliko inspirirao? Htio sam da ljudi shvate koliko je to podvojen grad. Uramljen i ograničen prirodom s tri strane, to je jedna od rijetkih svjetskih prijestolnica koja se jednostavno ne može proširiti. Grad koji nema kamo rasti, nužno se počinje kovitlati i buniti iznutra. S jedne strane, glavni je grad, s druge strane ‒ klaustrofobičan, i to utječe na ljude. Book: U svojoj posljednjoj knjizi opisujete kako Rebus doživljava Edinburgh ‒ ne kao prekrasan grad, nego kao savršen set za kriminal. Rebus je puno ogorčeniji čovjek od mene. Ponekad Edinburgh vidim kao lijep malen gradić s nevjerojatnom poviješću. To je grad u kojem izađeš iz glavne željezničke postaje i pred sobom vidiš pravi starinski dvorac. To je grad u čijem centru nema modernih, odvratnih zgrada, jednostavno zato što nemaju gdje niknuti. Imaš osjećaj da svakog poznaješ jer stanovništvo ne fluktuira, ne mijenja se. Ali takva vrsta ustajalosti ima i svoje mane. Ponekad čovjek ne želi susretati uvijek ista lica na putu do puba, ponekad čovjek ne želi znati sve o svakome.

Book: Vaš je lokalni kafić poznat po tome što kavu dijelite s još dva super poznata pisca. Istina je, moja se kuća nalazi u ulici koja je sad poznata i kao writers block. Doista se znalo dogoditi da u kafiću istovremeno pijemo kavu J. K. Rowling, Alexander McCall Smith i ja. Uvijek sam mislio da će J. K. Rowling jednom napisati kriminalistički roman ‒ i evo, to se i dogodilo. Kunem se, nisam joj potajno gledao u bilježnice. Book: Rebus je gadan, težak, ponekad i snažan tip. Novine često tvrde da je on vaš alter ego. Rebus je, naravno, puno ekstremniji od mene, u svemu. On je konzervativac, ja sam liberal. On se ne može vezati, ja sam čitavu vječnost sa svojom ženom. Pokušavao sam mu, iz knjige u knjigu, davati prekrasne žene da se igra s njima, no, na kraju, Rebus samo sebi vjeruje. Nema vjere u ljude. Godine rada s luđacima i kriminalcima učinile su svoje. Uglavnom, sličnosti su ipak samo faktografske ‒ pijemo u istom pubu, u koji su nekad dolazili mnogi detektivi, još u vrijeme osamdesetih kad je bilo posve normalno da policajac popije pivo u stanci za ručak. Ponekad mislim da se moji obožavatelji doista razočaraju kad uđu u taj pub i za šankom ugledaju dosadnog mene, umjesto Rebusa.
Book: Vaš mi se život ne čini nimalo dosadnim. Nevjerojatno ste uspješan pisac... Moram vas prekinuti. Priznajem, sada sam, možda, uspješan pisac. No to je za mene bio tako dug put da se bolno i jasno još sjećam trenutaka kad nisam bio uspješan, i kad smo samo moja žena i ja mislili da sam pisac. Book: Ali Rebus je danas jedan od najpoznatijih izmišljenih detektiva... Ekraniziran je bezbroj puta, igrali su ga dva megapopularna britanska glumca... Nisam gledao nijednu ekranizaciju. Book: Zašto? Nisam htio da utječu na moje pisanje. Znate ono, glumac uvijek doda liku nešto svoje: geste, način govora, izgled. Panično sam se bojao da ću početi pisati pod utjecajem televizije. Uostalom, kad se knjiga od tristo stranica svede na sat vremena televizijskog emitirianja, to ne može biti ista priča. Nema tu fine psihologije, ni suptilnog istraživanja ljudske prirode. To je samo radnja, i na kraju pitanje: tko je kriv? Previše bih se nervirao da sam to gledao.
Book: Kako se osjećate kao priznat i popularan autor? Ma, gledajte, prvu knjigu o Rebusu pročitalo je nekoliko stotina ljudi, većinom mojih prijatelja. Za nju sam dobio 200 funti. Nisam bio u stanju izdržavati svoju porodicu. Moja je supruga rekla: “Dragi, ako misliš nastaviti s ovim, moramo se preseliti nekamo gdje je život jeftiniji.” Imali smo neke prijatelje na francuskom selu. Spakirali smo kofere i otišli u ruralni dio Francuske, gdje smo sami uzgajali hranu i gdje sam ja mogao jeftinije pisati... Tada sam, da bismo preživjeli, bio prisiljen pisati dvije knjige godišnje. Jasno je da su bile lošije... I zato sam danas prilično oprezan kada govorim o svom uspjehu. (smijeh) Intervju u cjelosti pročitajte u ljetnom izdanju magazina storybook. Razgovarala: Jelena Veljača Fotografije: Dražen Kokorić