Jučer je u sklopu pariškog Tjedna mode, na Bassin Octogonal u pariškom Jardin des Tuileries, Jonathan Anderson postavio bijelu pistu preko koje se spuštala umjetna magla, dok su iz vode izranjala stabla kamfora. Prostor je uronio uzvanike u doživljaj prirode, storytelling koji je započeo nekoliko dana prije same revije - pozivnicom i najavnim filmskim uratkom, sve odlično pripremljeno za novu dozu visoke mode.
Anderson je ovog puta odlučio pokrenuti priču o ideji nesavršenosti, vremena i promjene. Pozivnica za reviju bila je posebno zanimljiva, uzvanici su dobili po dva kineska wénwán oraha. Riječ je o tradicionalnom predmetu koji se dugo okreće u dlanu, sve dok površina ne postane glatka i sjajna. Ljepota, dakle, ne dolazi odmah. Nastaje dodirom, s vremenom i uporabom. Ta je ideja postala svojevrsna metafora kolekcije. Anderson je pitao koliko odjeća može biti lagana, a da pritom ne izgubi svoju konstrukciju. Rezultat je bio Dior koji želite vidjeti, dotaknuti i osjetiti.
Diorov Bar više nije sasvim Bar
Jedan od najzanimljivijih dijelova kolekcije upravo je način na koji Anderson ponovno rastavlja Diorove najpoznatije kodove. Bar jakna, simbol kuće još od 1947., ovdje više nije savršeno oblikovana arhitektura tijela. Struk je mekši, peplum pada, proporcije se opuštaju. Slično je i s klasičnim uzorcima. Houndstooth uzorak više nije čvrst i grafički, sada živi i u prozirnom šifonu. Prugaste košulje proviruju ispod raskopčanih sakoa, grudnjaci postaju vidljivi, a rubovi kao nedovršeni. I upravo je tu jedan od ključnih Andersonovih poteza: luksuz više nije u savršenstvu nego u kontroliranoj nesavršenosti.
La Cigale, Saddle i Diorova prošlost
Anderson je i ovaj put srčano predan arhivi. Posebno mjesto dobila je La Cigale, slavna Diorova haljina iz 1952. godine, koju Anderson navodi među svojim omiljenim komadima iz arhive. Originalna je haljina bila gotovo arhitektonska, s volumenom koji se širio iz bokova, a nova verzija pojavila se u nježnom ružičastom plisiranom tilu. Tu je i povratak Saddle Baga, jednog od najprepoznatljivijih Diorovih dodataka iz Gallianove ere.
Romantika, ali bez sentimentalnosti
U kolekciji ima mnogo onoga što bismo očekivali od Andersonova Diora, prozirne tkanine, lepršave mini suknje, mekano krojenje, voluminozne haljine, cvjetne forme i detalji koji izgledaju gotovo kao da su izrezani iz prirode. Ali posebno oduševljavaju tkanine, detalji poput ručno izrezanih latica na suknji, Murano stakleni gumbi i detalji skriveni ispod ovratnika koji podsjećaju da je riječ o Dioru, kući čiji se luksuz često nalazi upravo ondje gdje ga na prvi pogled ne vidimo.
Posebno privlače modni komentari, koji ukazuju kako je Anderson u Dioru izgradio vlastiti vizualni jezik. Priroda se vraća iz kolekcije u kolekciju. Tu su cvijeće, organski oblici, prozirnost, mekano krojenje, volumeni koji izgledaju kao oblaci, povijesni Diorovi kodovi koje dizajner rastavlja i ponovno slaže.
Što kaže kritika
Kritika to opisuje kao oslobađanje od težine Diorove baštine i kao kolekciju u kojoj su arhitektonske linije kuće postale slobodnije i cool. Kolekcija je protkana konceptom lakoće, a sve je to dio velikog zadatka - kako istodobno pokazati vlastiti rukopis i dokazati da taj rukopis može živjeti unutar jedne od najpoznatijih modnih institucija.
Anderson zasad ne pokušava napraviti novi Dior tako da zaboravi stari. On mekša, stvara nove oblike poznatih kodova i Dior elemenata, dok je ova revija bila posvećena Mathilde Favier, dugogodišnjoj Diorovoj direktorici odnosa s javnošću koja je u kolovozu iznenada preminula. U završnim riječima show notesa Anderson i Dior poslali su joj poruku „s puno ljubavi”, čime je tema prolaznosti i vremena dobila i vrlo osoban sloj.
