Već tradicionalno 31. prosinca, kada na satu otkuca ponoć, ispraćamo staru i nazdravljamo novoj godini u nadi da ćemo sve loše ostaviti iza sebe i uživati u novim počecima. Sličnu želju ima i radijska voditeljica Tatjana Jurić kojoj je 2018. u mnogočemu bila prijelomna godina. Izgubila je vjerojatno najvažniju osobu u životu - potkraj siječnja preminula joj je majka Dragica koja je bolovala od Alzheimerove bolesti. Iako se 36-godišnja Zagrepčanka brzo vratila u eter i svakoga jutra nastavila slušatelje Narodnog radija uveseljavati svojim pošalicama, samo su ona i nekolicina njoj bliskih osoba znali koliko tugu i dalje krije u sebi. Kako nesreća, kažu, ne dolazi sama, netom prije gubitka majke prekinula je jednoipolgodišnju vezu s poduzetnikom Ivanom Zubakom. To je još jedna stvar koju je morala stoički odbolovati. Iskreno, nije ona prošla ništa što većina nas nije doživjela ili što nećemo doživjeti, niti želi da je itko zbog toga žali, ali ponekad se zaista ne možemo ne diviti snazi žene koja dolazi u raznim oblicima. Ne pada joj na pamet isticati koliko se sve ove godine brinula o majci, to je radila iz ljubavi, ali ne možemo a da se ne zapitamo kako joj je sve to polazilo za rukom, odakle joj snaga da u najkritičnijim trenucima ostane najpribranija... Iako nerado govori o intimi, nismo mogli jednu od najljepših Hrvatica ne upitati što se događa u njezinu ljubavnom životu, kakvog muškarca priželjkuje u budućnosti, gdje se vidi u nadolazećim godinama i privatno i poslovno.
Story: Vidjela sam da ste nedavno izrazili želju za kratkom kosom. Zašto?
Imala sam već kratku kosu, zašto ne? Već je dugo žalim skratiti, ali uvijek je to ovisilo o poslu. Prema ugovoru, na televiziji kosu nisam smjela dirati, a sada ćemo vidjeti. Ali u mojoj me Ruži nitko od frizera ne želi šišati. Već je postala zafrkancija kako tražimo jednog hrabrog da konačno uzme škare u ruke.
Story: Kažu da žene drastično mijenjaju frizuru kada im se događa nešto važno u životu.
Ova mi je godina u mnogočemu bila prijelomna i stvarno nisam željna više nikakve promjene. No to je samo kosa, narast će!
Story: Kako biste opisali 2018. godinu? Jedva čekate da završi?
Ma kakvi, šalim se kako je ova godina bila toliko dobra da ne bi valjalo da je bilo bolje, a opet toliko loša da ne bismo preživjeli da je bilo gore. Nemoguće ju je opisati jednom rečenicom. Za mene i moju obitelj bila je beskrajno tužna, a opet, bilo je toliko sretnih trenutaka. Baš presjek života. Ne mogu je drukčije opisati. S mamom sam zadnjih nekoliko godina proživjela sve što sam mogla i koliko god sam na neki način bila spremna na to da se bliži njezin odlazak, na takvo nešto ne možeš se pripremiti. S druge strane, glupo je reći da je godina u kojoj si se morao oprostiti s roditeljem bila i lijepa, ali stvarno je bilo i lijepih trenutaka. Novi prijatelji, novi ljudi koji ti pruže ruku, ljudi na koje nisi računao...
Story: Jeste li pritom i izgubili neke bliske osobe, shvatili da ipak na njih ne možete računati?
Jesam. Teški trenuci daju nam do znanja tko nam je što u životu i, obrnuto, što smo mi njima. U mom slučaju, na sreću, rijetki su bili oni koji tada nisu prepoznali moju tugu i potrebu za podrškom. Do sprovoda sam ja tješila druge, a kad je sve završilo, iznenadili su me brojni dragi ljudi od kojih, osim riječi potpore, ništa drugo nisam očekivala. Oni bi iz vedra neba nazvali i pitali: “Hej, Jurićka, kako si?” Odgovorila bih da sam dobro. No nisu stali, rekli bi: “OK, ali kako si stvarno? Dolazim po tebe i vodim te na piće”. Ljudi koji su dojurili iste sekunde kada je trebalo - niti im je bilo nelagodno, niti su puno razmišljali, stvorili su se taj tren. Iz čistog prijateljstva. Sjećam se toga jutra kada je zazvonio telefon, spremala sam se na posao, tata me nazvao plačnim glasom i rekao: “Mama je otišla”. Razumjela sam što mi govori, ali do mene to nije dopiralo. Mislim da sam ga valjda triput pitala čija mama. To ne možeš shvatiti dok ti se ne dogodi, u tom trenutku izmakne ti se tlo pod nogama i tada vidiš koliko si mali i koliko su u životu jedino ljudi važni. Da nisam imala i divne kolege na poslu, mislim da bi ova godina bila tužnija nego što jest.
Story: Jesu li upravo ljudi razlog što se nekako držite svih ovih mjeseci? Ostavljate dojam jake žene, jeste li?
Godinama slušam, pogotovo sada, da sam jaka žena. Ne znam što to znači. Pročitala sam jednu prekrasnu Márquezovu rečenicu: “U životu nije važno ono što vam se dogodi, nego ono čega se sjećate i način na koji to pamtite”. Imam sreću što sam okružena divnim i stabilnim ljudima. Kada majka odlazi, na neki način odlazi cijela obitelj, neke spone nepovratno pucaju. Koliko god postajete bliskiji i povezaniji, ta praznina s vremenom postaje sve veća. No jako sam bliska s bratovom obitelji, šogoricom i nećakinjama. Ove godine dogodile su se i neke poslovne prilike koje su me odvele u novo poslovno okruženje, rezultirale lijepim druženjima, putovanjima... Kada te zadesi najgore, uvijek se dogodi i nešto dobro.
Story: Spomenuli ste obitelj. Osjećate li sada još veću brigu za oca? Ako se ne varam, on se odselio u rodnu Dalmaciju?
Da, svako malo odlazim k njemu. Ostavila sam mu privremeno i svoju Jackie. Moj je ćaća tipičan Dalmatinac koji se sa svime tako i nosi.
Story: Je li to prvi put da se netko u obitelji susreo s dijagnozom Alzheimera? Koliko ste prije toga znali o toj bolesti?
Sve što sam dotad znala o Alzheimeru bio je onaj vic kad baka pita unuka kako se zove “onaj Nijemac koji im skriva ključeve po stanu”, a unuk odgovara: “Alzheimer, bako!”. To je otprilike to. I to je jedino smiješno kada govorimo o Alzheimeru.
Story: Neprestano govorimo o raku i drugim bolestima, mislite li da više pozornosti trebamo posvetiti Alzheimeru?
Itekako! Nažalost, kod nas ne postoji pravodobna i sustavna dijagnostika. Primarna zdravstvena skrb nema mehanizme ni dovoljno educirano osoblje da prepozna prve simptome koji se lako mogu zamijeniti za loš dan, neraspoloženje, dosadu... Prvih nekoliko godina i ja sam mislila da mama jednostavno ima loš dan. “Tako je to u penziji”, misliš si.
Story: Dakle, može proći nekoliko godina od prvih simptoma do dijagnoze?
Da, mogu proći uistinu godine od prvih simptoma, a iznimno je važna što ranija dijagnostika zbog lijekova koje treba što prije početi uzimati. Svaka je bolest okrutna na svoj način, pa tako i Alzheimerova. U Hrvatskoj danas ima više od 85 tisuća oboljelih, mnogi i ne znaju da su oboljeli, sustav ne pomaže, lijekovi su na B listi. To su ljudi koji 24 sata ovise o pomoći drugih, sve pada na leđa obitelji, a riječ je o oboljelima koji imaju golemu patologiju ličnosti, halucinacije, agresije, tugu, histerije, izgubljenosti. Treba osluškivati i pokušati shvatiti što se događa.
Story: Prvi ste uočili simptome kod majke?
Sjećam se Božića 2014. kada sam nazvala roditelje, vraćala sam se s nekog snimanja i htjela sam vidjeti gdje su i kako su. Mama, s druge strane žice, shvatila sam, uopće nije znala s kime razgovara. Šokirana, stala sam uz cestu s upaljena četiri žmigavca i jedino što mi je palo napamet bilo je da guglam rane simptome Alzheimera. Ne znam odakle mi, ali naša je priča tu tek počinjala. U tom trenutku mamina je bolest u razvoju sigurno bila već godinama. Dijagnozu smo dobili tek potkraj 2016. godine.
Story: Trebale su im dvije godine?
To što smo mama i ja u tom razdoblju proživjele, na koja smo sve vrata kucale, koga smo sve obilazile... Bilo bi neumjesno sada zapomagati i govoriti koliko nam je bilo teško, osobito kada vidim s čime se sve ljudi oko mene nose i kakve se tragedije događaju. Ja sam, eto, barem imala sreću da su stvari išle, kako kažu, prirodnim tijekom. Mama i ja smo dugo imale svoj mali svijet jer smo samo tako mogle funkcionirati, nekako smo se snašle. Zamislite kako je drugima koji su u još nezavidnoj situaciji, koji ne žive u Zagrebu, oboljelima koji nemaju nikoga svoga. U ljeto 2016., kada je bolest jako uznapredovala, odlučili smo mamu smjestiti u dom. Kada razmišljam o tom danu, znam da mi je bio jedan od najtužnijih u životu. S druge strane, znam da sam dala najbolje što sam znala. Mama je preminula u noći, a iduće jutro, kad sam je vidjela…, taj me zadnji susret potpuno umirio. Djelovala mi je tako mirno i milo, toliko smo toga odradile zajedno da joj nisam više imala što reći osim prošaptati, više sama sebi: “Putuj, majčice, sve je dobro”.
Story: Sjećate li se njezinih zadnjih riječi?
Posljednjih godinu dana bila je gotovo stalno u tom nekom svom svijetu, ali znale su ‘probijati’ njezine jake karakterne crte. Znala bi mi reći poneku rečenicu kao kad mala djeca ‘upiknu’ svu životnu mudrost. Te su rečenice previše intimne da ih dijelim, ali često mi odzvanjaju u glavi. Bilo da je riječ o odnosima, ljubavi, projektima koje priželjkujem, svemu - sjetiš se neke mamine rečenice i smiješ se. Ili plačeš.
Story: Kakvom ćete je pamtiti, koje prve slike ožive pri pomisli na nju?
Ona u kuhinji, pogotovo u tim zadnjim trenucima kada bismo tražile nešto slatko u ormariću. Oboljeli od Alzheimera imaju golemu potrebu za slatkim, još nisu ustanovili zašto. Njezin smijeh, bez obzira na to što su pred kraj to već bile neke takoreći deluzivne epizode. Onda bi takve jadne u tom Alzheimeru umirale od smijeha. I danas mi u glavi odzvanja taj smijeh. Tisuću i jedna stvar.
Story: Na koje vas je načine promijenila majčina bolest?
Za mene je to bilo razdoblje golemog emotivnog sazrijevanja, lekcija koja ti jako dobro posloži prioritete. Shvatiš koliko si malen i bespomoćan i koliko ti u životu trebaju jedino ljudi. Samo su oni nezamjenjivi. Tek nakon što je završilo i život se polako vraća u normalu, vidim koliko sam dugo i duboko bila u svijetu Alzheimera. Zato sam svjesna koliko trebam biti zahvalna ljudima koji su u tom razdoblju imali razumijevanja i strpljenja za mene, koji su bili prava potpora.
Story: Uslijed svega dogodio se i prekid vaše veze. Pretpostavljam da je to bio dodatan stres u cijeloj situaciji?
Svakako mi to nimalo nije pomoglo, iako se dogodilo nešto prije. Ali i to su situacije u kojima shvatiš koliko toga, ako moraš, možeš i sâm.
Story: Možda je to ona jakost koju sam spomenula na početku. Svima nam je potrebno uporište.
Pa tako i meni! No svoj krug ljudi držim zatvorenim. Najbliže ljude mogu nabrojati na prste jedne do dvije ruke. Smatram da je to jedino zdravo. U najuži krug ljude treba puštati pažljivo. O njima ovisimo kada je teško. To je najveća lekcija o ljubavi koju sam ove godine, zahvaljujući pokojnoj mami, naučila - onima koje volimo dolazimo odmah, ostajemo uvijek, osobito kada je teško. Tada najviše. Zato su upravo oni koji su mi došli onoga trenutka kada su doznali da je mama otišla, koji su znali da se bez obzira na ‘jačinu’ u tom trenutku raspadam, jedini koje sa sobom želim povesti u 2019. godinu.
Story: Ljudi se inače panično boje promjena pa ostaju u odnosima koji nisu dobri, ostaju na poslovima koji ih ne ispunjavaju... Vi, čini se, niste taj tip. Odlazili ste iz veza kada to više ne bi bilo to, mijenjali ste poslove kada ste shvatili da više ne ide - počeli ste na Novoj TV, dugo ste bili zaštitno lice RTL-a, prešli ste na HRT, napravili ste potpuni zaokret i sada ste na Narodnom radiju.
Nikad se nisam bojala samoće, uživam u svojoj samoći i u njoj se nikad nisam osjećala usamljeno. No sve je lako kad si mlad. Drukčije donosiš odluke u 25., drukčije u 35. godini. U poslu sam uvijek odlazila onog trenutka kada više nije bilo mjesta za napredovanje i kada bi stagnacija vodila u nazadovanje. Nisam željna svog lika na ekranu. Televizija mi nedostaje, ali nitko nije nezamjenjiv. Ne vidim se u nekim projektima koji vladaju na ekranu, iako ih poštujem. Netko mi je rekao da sam sišla s konja na magarca kada sam televiziju zamijenila radijem, a ne shvaća koliko sam cijelo vrijeme na radiju učila i napredovala. Ovo nije sprint nego maraton, to je posao koji volim. U njemu se vidim do mirovine, o njemu ovisi moja egzistencija, a bez ulaganja i rasta, nema ni opstanka. Jednako je i u privatnim odnosima.
Story: Hvata li vas panika zbog godina?
Ne, mnogo sam vremena provela u staračkom domu gledajući umirovljenike. Misliš da više nemaju što ponuditi, ali to su divni, zaigrani ljudi mladog duha s kojima sam uživala provoditi vrijeme kada bih došla mami u posjet. Još pamtim gospođu koja je nekad radila u Jadran filmu na ‘Baltazaru’, gospodina koji je bio visoki nogometni delegat, gospođu Veru koja ima kravicu Milku pa je ja zezam daje li Milka čokoladno mlijeko, svoju mamu koja ima tisuću i jednu priču... Ne bojim se godina nego bolesti. Jedino što u životu želim jest zadržati važne ljude jer znam koliko boli kad više ne možeš pokraj sebe imati nekoga koga toliko voliš. Nema goreg osjećaja.
Story: Što nakon svega tražite u muškarcu?
Moj je odgovor na to pitanje oduvijek isti. Ništa bez istinskog partnerskog odnosa, vremena koje posvećujemo jedno drugom i, u konačnici, potpore. U svim odnosima u jednom trenutku dolazi do zasićenja, do želje da pobjegneš, tražiš nekog drugog. No treba znati ostati. To je već umijeće. Kao i to da cijeniš ono što imaš. Kažu da je to ta famozna treća faza ljubavi. Prvo je sve mirisno i divno, sve je super, volim te najviše na svijetu. Zatim dolazi trenutak kada više nije sve mirisno i kad se ljubav na neki način dokazuje. Ako se tu ne dokaže, ako tu stane, onda je nije ni bilo. Kad to shvatiš, možeš mirno dalje.
Story: Mislite li da je problem i u vama?
U onolikoj mjeri u kolikoj je problem u svakome od nas. Svi imamo i mane i vrline, partnerski odnosi nisu laki i uvijek nas izazivaju da rastemo. Izazov u kojem smo se mama i ja našle potvrdio mi je koliko su posvećenost, ljubav i poštovanje iznad svega. Kao i pravo na to da imamo loš dan. Ako ćemo se voljeti samo kada je dobro, uzalud takva ljubav. Mi smo generacija u kojoj ljudi postaju zamjenjivi, veze nam postaju potrošne, stalno tražimo i čekamo bolje. Ako ne prihvatimo i dobro i loše, ne možemo ništa graditi. Često imamo argument da to ipak nije to, da nismo jedno za drugo. To ne postoji - jednom kada se zaljubiš i kada se prepoznaš u temeljnim životnim vrijednostima, ljubav postaje stvar odluke. U trenutku kada bi rekao: “E neću, odustajem”, treba reći: “Ne, ovo vrijedi”.
Story: Vidite li se jednog dana kao majka?
Naravno! Iako ne mislim da je to svrha svake žene; ja sam se tome nadala i željela. No stvari se dogode kad trebaju. Možda se nekom i ne dogode. Silno uživam s nećakinjama, šalim se sa šogoricom i bratom da sam im kao treći roditelj. Moj brat s obitelji živi u Sloveniji, gdje je školska godina drukčija pa su cure svaki sedmi tjedan slobodne i kod mene. Tu su i zimski te ljetni praznici kada također provode dosta vremena sa mnom. Naravno da biti tetka ne može kompenzirati roditeljstvo, ali ne nedostaje mi dječje ljubavi. Bilo bi lijepo jednog dana ostvariti se i tako, ali ne ide to na silu. Na pragu sam zrelih godina, možda je vrijeme za dijete i prošlo. Mislim da nije još, ali...
Story: Spomenuli ste božićne blagdane. Kako ćete ih provesti ove godine?
Za Novu godinu radim. Ovo će biti prvi Božić bez mame. Spletom životnih okolnosti ispalo je da smo planove za zadnji Božić s mamom morali promijeniti u posljednji trenutak. Nismo imali obiteljsko okupljanje kojem smo se veselili, a to mi je i danas silno žao. Ovaj put odlazim k bratu, već planiramo što ćemo kuhati. Sjećam se zadnje sarme koju smo mama i ja pripremile. To je bilo ‘dobro’ razdoblje Alzheimera, diktirala mi je recept, a ja sam zapisivala. Kako mama više nije imala kratkoročnu memoriju, nije znala što je stavila u sarmu, a ja nisam znala što treba pa je bilo jako zabavno. Ali sarma je na kraju ispala jestiva, relativno.
Story: Nedavno sam naišla na popis stvari koje treba napraviti prije tridesete. Jeste li ih ostvarili? Prva je otputovati nekamo sama.
To nikad neću shvatiti. Cilj putovanja je stvoriti nove uspomene s ljudima koje voliš. Jedino što te poslije veseli jest prisjećati se gdje ste bili i umirati od smijeha.
Story: Druga je prepoznati prave prijatelje.
Ove sam godine naučila tu životnu lekciju. I zahvalna sam na tome, koliko god je bilo tužno i teško.
Story: Treća je naučiti kuhati.
Da, zahvaljujući mami. Mama je otišla u dom 2016., a ja sam si obećala da ću 2017. skuhati sedam novih jela. Stala sam na šestom, a to je sarma koju ću ove godine svladati. Zahvaljujući mami i potrebi tada, postajem sve bolja kuharica danas.
Story: Četvrta je srediti financije.
Evo sređujem ih. Malo ih sredim, pa opet uneredim, tako to ide kod svih. Imam sreću da sam stančić kupila čim sam se zaposlila i kredit je upravo u završnoj fazi. Živjela sam za dan kada ću položiti zadnji ispit na fakultetu, a sada živim za dan kada ću uplatiti zadnju ratu stambenog kredita.
Story: Peta je definirati izgled i stil.
Što si stariji, osjećaš se sve ugodnije u svojoj koži, manje se opterećuješ. Mislim da poslovno imam klasičan stil, a privatno potpuno opušten, osobito otkad sam na radiju.
Story: Što planirate ostvariti do četrdesete?
Nemam nikakvih želja. Poslovno sam jako zadovoljna. Televizijsko sam dijete, ali mediji su se dosta promijenili. Radio je, čini mi se, bolje uhvatio korak s novim medijskim zbiljama, društvenim mrežama i silno me veseli. A privatno - na meni je da i dalje dajem sve od sebe, ali ne ovisi sve samo o meni.
