Prvi doživljaj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog imao sam putem televizije. Trebao sam ići na svečano otvorenje 29. prosinca 1973., no razbolio sam se pa sam s mamom gledao televizijski prijenos. Kako je otvorenje trajalo tri dana, sutradan sam nagovorio majku da me i pod povišenom temperaturom odvede. Tada sam prvi put ušao u koncertnu dvoranu, ne sluteći da ću godinama kasnije sjediti u sobi ravnatelja. Kao student često sam se vraćao i pokušavao na razne načine ući bez ulaznice. Kao i mnogim drugim studentima, i meni je to ponekad polazilo za rukom. Brojne koncerte sam ovdje gledao i uvijek sam bio fasciniran. U Lisinskom sam prvi put slušao Luciana Pavarottija, dok još nije bio planetarna zvijezda. Poslije sam dolazio kao djelatnik Hrvatske radiotelevizije, kao novinar, redatelj... i te 2009. godine našao se s druge strane svega - govori nam 60-godišnji Dražen Siriščević, najveći misionar opere, kojega je pokojni maestro Vjekoslav Šutej nagovorio da se prijavi na natječaj za ravnatelja. U veljači će sin pokojne operne pjevačice Nade Ruždjak proslaviti deset godina ravnateljstva Koncertnom dvoranom Lisinski, koja će tri dana prije ispraćaja ove godine obilježiti 45. godišnjicu od svog otvorenja.
Story: Koja vas vizija vodi na mjestu ravnatelja?
I kao djelatnik HRT-a uočavao sam stvari u dvorani koje su trebale izgledati drukčije. Želio sam od naše dvorane, dame u godinama, napraviti prpošnu, razigranu, vedru djevojku. Prema programu je ljepotica, ali izvana joj je nužan facelifting. Na početku rada u Lisinskom postavio sam sebi cilj da ću sve riješiti u godinu dana. Međutim, to nije tako jednostavno. U deset godina moga ravnateljstva napravljeni su vidljivi pomaci. No ako vam kažem da ni pola zacrtanih ciljeva u ravnateljstvu nisam uspio realizirati u deset godina, onda znate koliko sam ambiciozan i koliko nije lako pomicati stvari. Kad je dvorana otvorena, bila je jedini takav koncertni prostor u Hrvatskoj - takve veličine, arhitekture i opreme i svaki vrijedan kulturni događaj trebao je i želio tu dvoranu. Lisinski tada nije imao konkurenciju u glazbenom životu Zagreba, Hrvatske, pa i Jugoslavije u to doba. Nije se trebalo truditi, zvijezde su same punile program jer alternativni prostor nisu imale. No stvari su se iz korijena promijenile, sada se glazbenim programima bave i sportske dvorane, arene, šoping centri. Više nismo jedini na tržištu pa se ne možemo ni ponašati tako da čekamo da sadržaji dođu nama. Moramo se pozicionirati u društvu kao jedan od mnogih prostora u kojem se može slušati glazba, ali kao prostor u kojem se glazba može doživjeti najbolje.
Story: Četiristo predstava u 2018. godini impresivna je brojka za KD Lisinski.
Jest. Riječ je o dvjema koncertnim dvoranama, Maloj i Velikoj, od 304 i 1917 mjesta. Pogon je golem, a broj djelatnika je gotovo prepolovljen u odnosu na doba otvaranja - od više od 120 zaposlenih danas nas je sedamdesetak. Upravo zbog brojnih programa najviše nam nedostaje kadra u tehnici, u službama koje sudjeluju u realizaciji jer često trebate imati dvije ekipe na raspolaganju kad se paralelno odvijaju dva programa u dvjema dvoranama. Ponekad je teško sve uskladiti, ali s veseljem se sve to odradi.
Story: Je li teško naći najbolje iz struke za Lisinski ili najveći profesionalci žele upravo ondje raditi?
Tek kada netko od djelatnika u određenoj struci ode u mirovinu, imamo pravo raspisati natječaj za novo zapošljavanje u tom području. Sudeći po broju prijava na našim povremenim natječajima, vidim da smo jako interesantni tržištu. Veseli me što se javljaju i dolaze nam kandidati i profesionalci s televizija, radija, iz raznih studija i žele doći raditi baš u Lisinski. Još kad bismo mogli više odvajati za plaće radnika...
Story: Vječno pitanje - kako mladež otvoriti prema klasici?
Imao sam sreću roditi se u obitelji gdje je glazba bila dio svakodnevnog života. Uz majku opernu pjevačicu nisam imao izbora. Ili jesam, mogao sam iz inata prema njoj stvoriti otpor. Zahvalan sam joj za golemu strast prema operi i klasičnoj glazbi. S tim sam rastao, za razliku od mojih prijatelja iz osnovne škole. Zajednička strast bila nam je nogomet, ali oni su slušali potpuno drukčiju glazbu. Još tada, sredinom osnovne škole, imao sam silnu želju dijeliti ljubav prema operi. Kad god bi koji prijatelj došao k meni kući, radi razgovora o nogometu ili djevojkama, morao je prije toga odslušati jednu ariju, a ja sam mu ispričao sadržaj. “Sve manje ti dolaze”, upozoravala me majka, ali uporno sam ih glazbeno preodgajao. Kod nekih je to uspjelo, kod nekih nije. Poslije sam dobio veći alat za širenje te strasti, kao urednik na televiziji, pa je bilo lakše raditi na tome. Gledao sam sve majčine uloge, dalje sam istraživao operu, strast se proširila na kazalište pa sam svaku večer visio u nekom kazalištu.
Story: Ali uvijek kao poklonik, nikad kao dio ansambla.
Sanjao sam o tome da budem operni pjevač. Otpočetka je bilo jasno da nisam dobio potreban alat u grlu, ali pokušavam u životu učiniti sve da pomognem onima koji taj dar imaju, da budem u službi afirmiranja velikih umjetnika.
Story: U posljednjih 30 godina to i jeste. Nitko vas nije naslijedio u inficiranju ljudi klasikom.
Nažalost, iz meni nepoznatih razloga televizija je ukinula emisiju ‘Opera Box’. Ljudi me i dalje na ulici zaustavljaju i pitaju za njezinu sudbinu, ali na HRT-u nema više interesa za taj program. Nakon 25 godina samo je šaptom pala. Sada mi je ostao drugi alat, a to je Lisinski pa u dvoranu nastojim dovesti najveća operna imena i zvijezde.
Story: U doba interneta uvijek vam je dostupna opcija otvaranje kanala na YouTubeu.
Razmišljali smo o tome. Moja su ambicija radio i televizija Lisinski, a trebali su predstavljati medij za kulturu svih institucija u Zagrebu. Nažalost, budžet za realizaciju toga projekta nismo dobili. Donkihotovski sam pomislio, učinit ću to sam. S današnjom tehnologijom i uz pomoć nekoga iskusnog lako bih naučio i sam montirati kratki videoprilog za YouTube kanal, ali ne stižem. Dan ima samo 24 sata. Mnogo je zaposlenika koji više vremena provode u koncertnoj dvorani nego s obitelji. Teško im mogu dati još jedan zadatak - radio i televiziju. No ta mi se ideja stalno vraća. Kad bude sredstava za stvaranje prave momčadi, upustit ćemo se u taj projekt. Otkad sam na čelu Lisinskog, Grad nam daje upola manje sredstava, a mi smo udvostručili program jer smo odlučili staviti pogon u petu, šestu i sedmu brzinu i proizvodimo više. Ministarstvo nas ne prati jer smo formalno kategorizirani kao gradska institucija, iako smo jedina takva koncertna dvorana u državi. Vjerujemo da će se neke stvari pomaknuti.
Story: Je li strast prema Lisinskom zajednički nazivnik svim zaposlenicima?
Jest. To je zaraza. Kao što sam ja bio zaražen televizijom, iako me taj medij isprva nije zanimao. U smjeru mojih interesa bilo je kazalište, pa radio, ali ondje sam odbijen jer nemam radiofoničan glas.
Story: Sa suprugom Marijom imate kćer Anu. Koliko ste nju uspjeli inficirati operom?
Ono što je moja mama spontano uspjela, ja nisam. Valjda ovisi o tome kako padne zvjezdana prašina - na mene je pala, a moja Ančica se izmaknula. Više voli konje i Hipodrom od skladatelja i Lisinskog. Velika je zaljubljenica u životinje, dobra je studentica, ali strast prema klasičnoj glazbi nije razvila. Dok je moja mama bila s nama, vodila ju je u kazališta. Otkad je nema, ja Ančicu pozivam, ali ona uvijek pronađe način da ipak ode istimariti svog Castra na Hipodromu.
Story: U takvoj prezaposlenoj godini stignete li otputovati i osjetiti druge koncertne dvorane u Europi?
Teško, iako bi to bilo poželjno. Čak i kad imam dogovor, uvijek me nešto od našeg redovnog posla natjera da u posljednji trenutak ipak otkažem putovanje i ostanem u Zagrebu. Divno surađujem s mađarskim veleposlanikom i mađarskim kulturnim centrom u Zagrebu koji su me nekoliko puta pozivali da posjetim njihovu koncertnu dvoranu Müpa Budapest, koja je otvorena još 2005. godine. Konačno sam otišao u Budimpeštu prije mjesec dana kada me naš dirigent svjetskoga glasa Ivan Repušić pozvao da poslušam njegov koncert s minhenskim orkestrom. Zaprepastio sam se kakav su fantastičan prostor napravili. Planiram okupiti šarolik tim iz Lisinskog i otići onamo dva dana kako bismo se upoznali s ljudima, usporedili načine rada i doznali neke njihove trikove. Naš je Lisinski po programu doista divna ljepotica, ali sagrađena je prije 45 godina sa svim tehničkim i ostalim stvarima iz te godine. Pokraj nas je Müpa čudesni svemirski brod. Na otvorenju dvorane bili smo jedni od najbolje opremljenih u Europi. Poslije se nije ulagalo, samo se popravljalo. I danas imamo neke uređaje iz tog doba, primjerice, agregat za struju koji se više ne može ni servisirati. Dok radi, radi. I klimatizacijski sustav je iz tog vremena. Razgovarali smo puno s gradonačelnikom, dobili smo obećanje da će se rješavati stvari u etapama do pedesetog rođendana dvorane kako bismo je osuvremenili, opremili i kako bi postala kompetitivna ostalim dvoranama.
Story: Uz taj, koje ste si druge ciljeve zacrtali?
S programom je najjednostavnije - tu smo diplomirali, magistrirali i doktorirali. Sanjam razne orkestre, pjevače, trubače... Ne samo predstavnike klasične nego i popularne glazbe. Oni neupućeni vole mi zamjerati da je program previše šarolik. Tu se ništa nije promijenilo u 45 godina, što se lako da iščitati iz naše arhive. Oduvijek su u programu bili i estradnjaci i klasičari, ovdje su se odvijali natječaji frizera, ginekološki i politički skupovi. Ovome je prostoru težio svatko tko se želio istaknuti u svojoj djelatnosti, bila ona glazba, kultura, medicina, poduzetništvo ili bilo koje polje izražavanja. Promijenila se samo slika u medijima jer dolazak Elīne Garanče ili Sonje Jončeve ne uživa toliki interes modernih medija kao onaj estradnih zvijezda.
Story: No estradnjaci u Lisinskom su i dalje u manjem dijelu programa?
Naravno. No, primjerice, kada je Haris Džinović bio ovdje, napali su me da otkud on u hramu kulture. U kalendaru Lisinskog lako smo došli do podatka da je to bio njegov osmi ili deveti nastup u našoj dvorani. Samo prijašnjih godina njegova gostovanja nisu dobila na važnosti, a sad se stavljaju u fokus. Tek kad se otvore još jedna ili dvije koncertne dvorane u Zagrebu, moći ćemo reći “u Lisinski će samo klasika”. No dok smo jedini, ne možemo biti isključivi. Lisinski to nikad nije ni bio. Ako umjetnik zna posao, ima publiku, izdaje i prodaje albume, nema razloga zabraniti mu nastup jer pjeva na način koji se ne sviđa nekome drugačijega glazbenog ukusa. Rezolutno se borim protiv takvih diskriminirajućih stavova. Nisam u poziciji da provodim osobni stav nego da pokušam svima koji vole različite stvari omogućiti da to različito i dožive na najbolji mogući način u našoj dvorani.
Story: Vaš prvi projekt kao ravnatelja, ‘Lisinski pleše pod maskama’, također slavi ove godine...
To je bio prvi korak u ostvarenju moje želje da se Lisinski počne otvarati. Rodom sam iz Rijeke, karnevalskoga grada, i uvijek mi je u Zagrebu nedostajao taj običaj maškaranja. Za desetu obljetnicu stiže nam Davor Gobac sa Psihomodo popom, očekuje nas pravi tulum, mislim da ćemo razvaliti dvoranu kako treba.
Story: Koje novitete još pripremate?
Puno je stvari. Želim dio predvorja na katu, gdje je garderoba, pretvoriti u lounge bar s gastronomskom ponudom i ugodnom glazbom na klaviru, da zaustavi ljude poslije koncerta u dvorani. To nije ništa inovativno. Koncertne dvorane u Europi i svijetu imaju restoranu u sklopu zgrade. Htio sam napraviti ‘Ljeto u Lisinskom’. Imamo prekrasnu terasu. Zamislite jazz band koji nastupa, a šum prometa i grada dodaje nešto tom urbanom štihu glazbe koja bi se uživo izvodila. Puno je želja i ideja, ali s obzirom na rješavanje tekućih problema, ne stižemo realizirati nove.
Story: Kako ćete u veljači obilježiti desetu godinu ravnateljstva?
Neću organizirati posebnu proslavu. Nama je na poslu fešta svaki dan. Imamo zabave na početku i kraju svake sezone, na dan dvorane, za maskenbal... Za rođendan su me također toliko puta iznenadili djelatnici. Obećao sam im nešto riješiti do tog svog jubileja. Ako s gradonačelnikom do tada to riješim, bit će mi to najveća proslava i dar za desetu obljetnicu.
Story: U kojem je smjeru još mogao skrenuti vaš život?
Sve bih ponovio da se ponovno rodim. I opet ne bih studirao glazbu. Kod kuće sam živio s glazbom. Mama se poslije udala za Vladimira Ruždjaka, našeg velikog baritona. S njim sam toliko razgovarao o umjetnosti svih vrsta, otvorio mi je oči prema likovnosti, kazalištu, režiji... On je na Muzičkoj akademiji bio profesor glume i pjevanja. Studenti su ga slušali dvaput tjedno, a ja sam imao privilegij slušati ga koliko god puta želim na dan, prema tome nije bilo potrebe upisivati Akademiju. Glazbu sam, recimo to tako, učio na izvoru, a studij komparativne književnosti i filozofije otvorio mi je druge vidike. Imao sam prekrasne profesore na komparativnoj, poput profesora Solara, Pavličića, pa i profesora Kravara kod kojeg sam diplomirao. Ništa manje blagoslovljen nisam bio ni na filozofiji. Seminari profesora estetike Danka Grlića, oca redatelja Rajka, bili su prave svečanosti. Studenti bi ispunili svaku predavaonicu, a poslije bismo nastavili razgovarati o njegovim predavanjima u kavanama jer grmjelo je u predavaonicama od strasti kojom nam je predavao.
Story: Očito je tu srčanost pokojni prof. Grlić prenio i na vas...
Bez srčanosti i strasti ne vjerujem da se išta može postići. Moja mama nije završila Muzičku akademiju, a pjevala je na najprestižnijim pozornicama jer je imala silnu želju, sama je učila, tražila profesore za privatne satove i bila je vrhunska pjevačica. Sve u želji da dosegne svoj cilj.
Story: Jeste li vi dosegnuli svoj?
Još ne. U posljednje vrijeme razvija se moja druga ljubav - režija. Režirao sam ‘Aidu’ 2014. u Splitu. Nadam se da će se pojaviti još takvih prilika. Nisam ni blizu točke do koje mislim da se mogu ostvariti i kao kazališni redatelj.
