Domaći redatelj i scenarist: 'Ljubav je osnova, ali brak je upitan'

'Da mi je biti morski pas’, ‘Oprosti za kung fu’, ‘Put lubenica’, ‘Takva su pravila’, ‘Armin’ - sve su to hvaljeni i nagrađivani filmovi Ognjena Sviličića, 48-godišnjeg redatelja i scenarista iz čije radionice dolazi najnoviji film ‘Glas’ koji trenutačno možemo gledati u domaćim kinima. Kritičari i publika slažu se da se njegovim radovima provlači znakovita linija humora i satire. Ona je dio njegova identiteta, a ponio ju je iz rodnog Splita. U to smo se uvjerili i u sadržajnom i zabavnom razgovoru, i to ujutro nakon zagrebačke premijere. Nenaspavan, iskren i bez dlake na jeziku, uz espresso i cijeđeni sok od naranče, Sviličić je govorio o problematici svoga novog filma, beskičmenjacima, svojoj kreativnoj prilagodljivosti, nedavnom odmoru u Keniji, ljubavnom i bračnom statusu, ženama i onome što ga čini tako zanimljivim - humoru.

Story: Teško je biti individualac?
Ne odnosi se to samo na naše društvo, pogotovo u godinama kada se formiraš. Svi se sjećamo razdoblja kada smo imali 15, 16 godina, kada su naši vršnjaci masovno radili isto, od odlaska na vjeronauk do nogometnih utakmica. Postoje oni koji postavljaju pitanja, ali većina ljudi ne razmišlja nego se odmah uklopi. Kao ovce su. A spomenute individue nadrapaju. Uglavnom teško prolaze u životu.

Story: Mediokritetima je najbolje?
Ispada da im je najlakše. Vidite da ljudi zapravo ne vjeruju ničemu nego se samo uklapaju. Ljudi plješću. Do jučer su svi pljeskali Milanu Bandiću, sutra kada bude u zatvoru svi će ga ogaditi. Do jučer su bili za Todorića i Sanadera, sad su za njih najveći kreteni. Ljudi su takvi, vjeruju samo u ono što im omogućuje da lagodno žive. To je očito kada padaju sustavi. Primjerice, Split je bio jedini grad u bivšoj Jugoslaviji koji je Titu htio postaviti spomenik. Iz nekog razloga to se nije dogodilo, ali na rivi je dugo bila Titova slika, na istome mjestu gdje je Franjo Tuđman rekao: “Imamo Hrvatsku!” To su naši ljudi, veliki konformisti.

Story: Kakav je vaš odnos prema Crkvi, vjeri, Bogu?
Agnostik sam. Vjerujem da postoji nešto, ali ne mogu definirati što. Nisam vjernik, ali najviše sam profitirao čitajući jednostavne zen priče. U njima nalazim smisao. Volim i Novi zavjet. Isus je zanimljiv lik, kao i ta količina njegove ljubavi. U Katoličkoj crkvi ne volim ikonografiju obožavanja smrti i mučenja, primjerice, izlaganja mrtvog tijela nekog sveca. Više volim religije koje su okrenute životu. Razumijem metaforu da čovjek treba malo patiti, nositi križ i ideju vječnog života. S druge strane, možda smo svi u matriksu. Ne postojimo nego projiciramo stvari. Svi živimo u svojim svjetovima, kakvi god bili. Naš svijet postoji onakav kakvim ga vidimo i doživljavamo.

Story: Kakve su bile reakcije na zagrebačkoj premijeri?
Izvrsne! Bilo je jako pozitivno. Film je o nama, mislim da se ljudi mogu pronaći u njemu. Baš sam zadovoljan.

Story: Već ste imali premijere na festivalima u Južnoj Koreji i Poljskoj. Kako je film ondje prihvaćan?
Poslovno gledajući, najvažnije je da je film predstavljen na jednom od najvećih festivala. Nažalost, htio sam ići u Veneciju, zamalo smo ušli u program, ali na kraju nismo uspjeli. Okrenuli smo se južnokorejskom festivalu u Busanu koji posjećuje cijeli svijet. Sad nam predstoje domaće projekcije, vidjet ćemo koliko će ‘Glas’ biti gledan.

Story: Puno radite. Osim što na Akademiji predajete kolegij scenarij, pišete i za druge redatelje. O čemu je sve riječ?
Istina, jako puno radim. Dok ovo govorim, izlazi film ‘Polusestra’, slovenskog redatelja Damjana Kozolea, za koji sam koautor scenarija. Često surađujemo, uskoro ćemo pisati scenarij i za četvrti film. I srpskog redatelja Srđana Golubovića očekuje premijera filma na jednom od velikih festivala, a zajedno smo pisali scenarij. Tu je suradnja i s poznatim litavskim redateljem Sharunasom Bartasom s kojim sam stvarao priču za njegov novi film. Duhom sam bio u nekom selu u Litvi, jer Bartas često snima o njihovim zabitima. Završavam scenarij za francusku debitanticu Leu Triboulet, imala je dosta dobre kratke filmove, a ovo joj je prvi dugometražni. Uskoro idem u Beograd, gdje dosta radim, a angažirali su me Mirjana Karanović i Goran Stanković, s njim također pišem scenarij. Tu su i dvije serije za HRT, vidjet ćemo hoće li proći na natječaju.

Story: Kojim se temama bavite?
Kada radim za druge, kažu mi što žele pa pokušavam ući u njihov svijet i poetiku. Razgovaramo, pogledam njihove radove, pomaže mi i poznavanje mentaliteta ljudi istočne Europe. Postoji ludi film ‘Zelig’ Woodyja Allena o liku koji nakon druženja s različitim ljudima poprima njihove osobine. U scenarističkom smislu ja sam taj Zelig.

Story: Otkud energija?
Pa samo to radim. Obično pišem od podne do 19 sati. Čak je u pisanju dobro raditi tri priče istodobno jer ti rad na jednoj temi malo dosadi pa se moraš odmoriti i razmišljati o nečemu drugom, što je svojevrsni odmor od nečega prvog. Jednostavno žongliram.

Story: Ne ustručavate se reći što mislite. Prije pet, šest godina zaključili ste da se na Filmskom festivalu u Puli događa najviše zle krvi i svađa, a opleli ste i po Splitu. Zamjeraju li vam to?
Možda je jedina dobra stvar u SAD-a pravo glasa. To se ne odnosi, naravno, na bilo kakav poziv na nasilje, ali jedno od najljepših prava jest reći što misliš. Da kucnem o drvo, ništa mi se loše nije dogodilo kad sam pošteno rekao svoje mišljenje u vezi s bilo čim. Ljudi se boje reći što misle zbog osjećaja da će im se dogoditi nešto ružno. Mi smo država otimačine i lopovluka pa u tom slučaju postoji osnovana sumnja za to. Marx je rekao da je samo ekonomski neovisan čovjek slobodan. U načelu, da izgubim četiri posla na kojima radim, uvijek ih imam još pet. Zato mogu laprdati što hoću.

Story: Živite na relaciji Zagreb - Berlin. Kažete da se ondje idete nadisati zraka? Što to Berlin ima?
Bolji zrak, ceste na kojima promet savršeno cirkulira. Grad je jako prijateljski nastrojen i sve stvari funkcioniraju. Primjerice, nekom stanaru u mojoj zgradi dogodio se problem s vodom. Nakon toga majstori su obišli sve stanove i svima ponudili besplatnu promjenu slavina. Osjećaš se sigurno i slobodno.

Story: Planirate li se trajno preseliti?
Ne znam još. Zapravo nisam siguran, jer kako god okrenete, ovdje sam rođen, osjećam ovu zemlju.

Story: S obzirom na poslovnu prilagodljivost, želite li raditi za američko tržište?
Pisao sam scenarij za seriju ‘Takeover’ s američkom producenticom koja živi u Parizu, ali na kraju nije snimljena. U mom poslu, koliko god se priče ekraniziraju, morate računati da će neke stvari i propasti. Danas ne moraš biti Amerikanac da bi radio za njihovo tržište. I kod nas se mogu napraviti jako zanimljive stvari koje funkcioniraju u cijelom svijetu. Naposljetku, važna je distribucija.

Story: Prije desetak dana vratili ste se iz Kenije. Kakvi su dojmovi?
Ljudi moji, kako je nama ovdje zapravo lijepo! Ondje je divlje, ludo, to je za nas drugi svijet. Iskreno govoreći, nisam vidio muškarca mojih godina. Ne znam što se događa. Nije valjda da umiru? Teško im je, ali dobro je što su svi žilavi, energični i govore tri jezika - engleski, svahili i jezik svog plemena. Za sto godina Afrika će biti Europa, a mi ćemo, ne znam... izumrijeti.

Story: Što ste radili ondje?
Išao sam na odmor jer je jeftinije otići tamo nego u Dalmaciju.

Story: Zar je do toga došlo?
Kad sam izračunao sve troškove, ispalo je otprilike tako.

Story: Kako ste se provodili?
Čitao sam knjige na bazenu.

Story: Niste se maknuli iz resorta?
Naravno da jesam. Navečer sam izlazio po barovima, a otkrit ću vam pikanteriju. Bio sam na izboru Miss twerka Mombase. To je bilo zanimljivo.

Story: Jeste li bili u žiriju?
Ne, nije pobijedila moja favoritkinja, ali mislim da bi svaki pravi muškarac trebao jednom zaplesati s Miss twerka Mombase.

Story: Kakav je bio osjećaj kad ste se vratili u Hrvatsku?
Nevjerojatne čistoće, uređenosti i pristojnosti. Sve ono što netko prvo pomisli o Europi.

Story: Znaju li Kenijci za Hrvatsku?
Čuli su najviše zahvaljujući nogometu. Svi su navijali za nas jer im je bilo super što je neka mala zemlja uspjela.

Story: Snimili ste mnogo filmova, među ostalim i kultni ‘Oprosti za kung fu’. Drama ‘Takva su pravila’ bila je zamijećena na Mostri prije nešto više od pet godina. Vašim radovima zajednički su humor i satira koji se suptilno provlače radnjom.
To je zato što sam Dalmatinac. Mi smo u načelu skloni sve izvrgnuti ruglu. S jedne strane ništa ne shvaćamo ozbiljno, što nije uvijek dobro, a s druge znamo se zaj....... sa svime. Ima tu puno nepoštovanja. Kad u Berlinu prepričavam naše šale, oni često ne razumiju tu ironiju jer im je gruba, ružna, nepristojna. Naš je humor brutalan, ali nema punokrvnog humora i šale ako nekoga ne povrijediš. Humor nosim u sebi. Kad sam snimao ‘Oprosti za kung fu’ trebao je biti ozbiljna drama, a ispao je komičan. Tako vidim svijet.

Story: Prije nekoliko godina razveli ste se od zagrebačke redateljice Vanje Sviličić. Kakav vam je sad ljubavni status?
Sam sam, kako bi Srbi rekli - ‘kao gluva kučka’.

Story: Kako to?
Pa događa se. Čovjeku treba da dođe na svoje. Ne znam kako holivudske face tako brzo izlaze i ulaze u brakove, veze.

Story: Imate li barem nekih simpatija?
Ne mogu reći da sam posljednje četiri godine bio potpuno sam, ali i da me mučite iz mene nećete izvući s kim, gdje i kako. To ionako ne bi bilo džentlmenski.

Story: Kakva vas dama može zainteresirati?
Direktna, ona koja ne glumata.

Story: Što kad shvatite da ipak glumata?
Pa zato sam trenutačno sam, jer za tri dana shvatim.

Story: Izbirljivi ste kad je o ljubavi riječ?
Jesam, ali nisam nekakav intelektualni snob u smislu da žena mora završiti silne škole. Važna je dobra komunikacija.

Story: I dalje vjerujete u ljubav? Nema ironije?
Nisam siguran da je brak nešto što treba postojati. Nisam siguran jesu li ljudi uopće stvoreni da provedu najveći dio života samo s jednom osobom. Da pitamo ljude u braku ispunjava li njihov bračni partner sve njihove strasti, želje i potrebe, mislim da bi većina rekla da nisu baš sigurni. Istina da bračni odnos daje sigurnost, ali pitanje je je li to dovoljno. U ljubav vjerujem, naravno, ona je osnova.

Story: Volite tulumariti?
Da, volim, ali da bih to mogao, nastojim zdravije živjeti. U Berlinu idem na aikido.

Story: Kakvu glazbu slušate?
Hip-hop, rap, neke afričke bendove. U takve klubove i odlazim.

Story: Mislite li da u našim filmovima kronično nedostaje humora? Stalno neke teške drame.
Da, nedostaje. Poradit ću na tome. Za HRT sam prijavio dvije serije: jedna je o našem knezu koji korupcijom pokušava postati kralj, a druga je o Purgeru koji se oženi Dalmatinkom. Ušli su u brak a da se prije toga nisu upoznali.