Već od prvih kazališnih uloga, kao studentica, Nina Violić znala je pokazati da je slobodnog duha u slobodnom tijelu te da je konvencije ne zanimaju. Dapače, smatra pitanjem mentalnog zdravlja suprotstaviti se svemu što doživljava kao ograničavajuće i kanonsko. Nikad nije dvojila hoće li stati u obranu pravde, potpisati peticiju za umjetničku neovisnost i svojim primjerom pokazati što znači slobodno živjeti. Stoga nimalo ne čudi što je nakon brojnih priznanja i nagrada te statusa prvakinje nacionalne kazališne kuće osjetila potrebu nastaviti istraživati svoje kreativne potencijale i okušala se kao redateljica dugometražnog filma.Premijeru ‘Kućne prašine’ očekujemo na ljeto.
Film je nastajao čak sedam godina. Kako piše na stranicama HAVC-a, to je priča o zadnjih pola sata prije raspada jedne obitelji iz perspektive žene, muškarca i djeteta.
Neću pričati o sadržaju filma, pri kraju smo montaže Vlado Gojun i ja beskrajno sam zahvalna svim suradnicima i ljudima koji su radili na filmu jer su to odradili s golemom ljubavlju, profesionalni do daske, kao da rade za milijune.
Doimaš se silno hrabrom, uvijek spremnom na izazove. I u režiju si ušla hrabro. Tražiš li ipak podršku okoline? Tko su “tvoji ljudi”, s kime ćeš podijeliti dvojbe i veselje?
Podršku okoline nikad nisam imala na prvu, ona u mojem slučaju uvijek dođe s vremenom. Zato sam često djelovala kao hodajući protest, a ustvari to uopće nisam nego samo pokušavam govoriti istinu i biti prisutna. Meni moji ljudi ne služe kao rame za plakanje i bezuvjetna podrška, nego da bih imala utočište sličnog promišljanja i stvaranja, referenciju i kritiku. Ne znam, ponekad me moji bližnji zafrkavaju da sam previše odana ili previše lojalna, ali ja sam samo onaj lik “kad volem, volem, a kad ne volem, koljem”, tako nekako. Nikada nisam bila nepristojna, ali ne podnosim kalkulacije i užasno mi ide na živce politička i bilo koja druga korektnost te strah da ćeš ispasti loš, glup, da ćeš nešto propustiti, napraviti pogrešan korak. Najponosnija sam na svoje gluparije, pogrešne korake, pogrešne procjene i propuste, to me nekako više čini ovakvom kakva jesam nego sve nagrade i uspjesi.
Kako se osjećaš u svojoj koži?
Zadovoljna sam, nikad nisam mislila da mi pripada nešto više ili da život nije pravedan prema meni, nikad nisam marila za ljude kojima nisam baš simpatična. Spremna sam na sve, bude mi nekad teško, da bih iskočila iz kože, ali kad iziđem iz toga, uvijek počne neka nova lijepa faza.
