Rijetko se tko problemom obrazovanja u Hrvatskoj bavi tako studiozno kao znanstvenik Boris Jokić, kojeg je šira javnost upoznala kao voditelja projekta Cjelovite kurikularne reforme ranog i predškolskog, osnovnoškolskog te srednjoškolskog odgoja i obrazovanja. Iako je danas rjeđe u medijima, ovaj diplomirani psiholog s doktoratom iz područja društvenih znanosti na sveučilištu u Cambridgeu i dalje je posvećen projektima vezanim uz istraživanje ili poboljšanje hrvatskoga obrazovnog sustava, i to radeći u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Stoga je logično da je upravo on jedan od prvih kojima smo se obratili s pitanjima o trenutačnom stanju u našem školstvu, ali i o izvanrednoj situaciji izazvanoj pandemijom koronavirusa u kojoj su se našli ne samo nastavnici i učenici nego i njihovi roditelji.
Story: Poput većine roditelja u Hrvatskoj, i vi se proteklih tjedana susrećete s nastavom na daljinu. Kako biste je ocijenili s obzirom na to da je riječ o sustavu koji se morao osmisliti gotovo preko noći?
Vrlo je dobro što je Hrvatska uspjela u tome da se nastava u različitim oblicima ne prekine zbog pandemije. Najveće zasluge za to imaju odgojno-obrazovni radnici u školama koji su preko noći trebali usvojiti nove vještine i prebaciti se na drugi oblik rada. Jednako priznanje zaslužuju i roditelji koji su se našli u novim ulogama. One su im s jedne strane pružile užitke, a s druge ih tjerale u očaj jer, osim što su uvidjeli što se sve nepotrebno uči u školi, našli su se u situaciji da moraju uskladiti posao, obitelj i školu u 60 kvadrata. To je vrlo zahtjevan ples na žici.
Story: Kako bi ga ocijenili vaši školarci? Koliko ste im morali pomagati u radu i praćenju nastave?
Moja djeca idu u treći i sedmi razred tako da imam dobar pregled nad tim što se radi u osnovnoj školi. Od učenika se zahtijeva mnogo veća razina samostalnosti u učenju od one na koju su naviknuli i koja bi se očekivala od djece njihove dobi. Ponekad mi se čini da se od njih traži više nego od nas odraslih. U početku su im svi ti novi oblici bili zabavni, ali kako vrijeme prolazi, vrlo ih je teško motivirati na ovakav oblik rada. U kvalitetno obrazovanje ključna je interakcija, a to uvelike nedostaje.
Story: Učenicima ste na raspolaganju i dajete im savjete o učenju putem videouradaka. Što biste im poručili s obzirom na ovu situaciju?
Neka iskoriste ovo vrijeme da nauče kako učiti. To bi bilo odlično u cijeloj ovoj situaciji. I baš kao što im sa svojim kolegicama i kolegama poručujem u videouradcima - učenje ne mora biti mučenje. Riječ je o zanimljivoj ljudskoj aktivnosti koju mogu olakšati, ubrzati i poboljšati. Problem je što nas u školi nitko nikada nije naučio kako učiti. Djeca od prvog osnovne do završnih razreda srednje škole dobro reagiraju na naš videosadržaj jer smo ga prilagodili dobi i njihovu govoru. Šalama i kratkim sadržajima približavamo im nešto što im može biti korisno od početka školovanja do fakulteta i radnog mjesta.
Story: Budući da ste studirali i psihologiju, što mislite kako će se sve ovo psihološki odraziti na učenike?
Teško je reći kakve će posljedice biti za cijelu populaciju mladih ljudi u Hrvatskoj. Na većinu njih ova će situacija ostaviti traga. Ne mislim da su tu obrazovne posljedice najveće i najvažnije. U većini slučajeva doći će do pozitivnoga gledanja na značenje ljudskih odnosa, na činjenicu da su nam unatoč svim tehnologijama za normalan život najvažnije druge osobe, da je u našim životima ključno ono što smo uzimali zdravo za gotovo - dodir, zagrljaj, poljubac. Neki će razviti strah i tjeskobu. Vrlo je važno mladima reći da strah i panika nisu dugoročno korisne reakcije jer nas ograničavaju u djelovanju te nas paraliziraju. Treba im poručiti da se sa svime u životu, pa tako i s virusima, treba suočiti i boriti. Najbolje je to činiti radom na osobnom tjelesnom imunitetu i psihičkoj otpornosti. Osim toga, volio bih da shvate koliko je važna sloboda i da ju se ne smije ugroziti ni pod koju cijenu.
Story: A kako će se to odraziti na njihovu budućnost, osobito u slučaju maturanata?
To tek treba vidjeti. Maturanti su trenutačno skupina koja je u Hrvatskoj pod najvećim stresom. Obrazovna se politika sramotno odnosi prema sudbinama ovih mladih ljudi tako što ne čini ono zbog čega postoji - ne donosi odluke. Odgađanjem i neizvjesnošću povećava tjeskobu mladih, njihovih roditelja te nastavnika. Još jednom i bez puno uvijanja - politiku može biti sram zbog odnosa prema maturantima. Uvijek ću činiti sve da se mladim ljudima da vjetar u leđa kako bi mogli pokazati sve što znaju i mogu, a ne da se na njih gleda kao na broj ili nekoga tko ne zaslužuje povjerenje.
Story: Intenzivno ste se bavili te se i dalje bavite problemom školstva. Je li online nastava naša budućnost? Gledate li na to kao na nešto pozitivno ili negativno?
Budućnost obrazovanja je u ljudskom poučavanju i učenju. Tehnologija nam pomaže, ali nikada neće zamijeniti sve ono što se događa u interakciji učenika, učitelja i roditelja. Za to ne postoji algoritam. Obrazovanje je u istoj mjeri učenje kemije, zaljubljeni pogled u klupi, razumijevanje nastavnice za tešku obiteljsku situaciju, solidarnost učenika prema onome tko si ne može priuštiti odlazak na maturalno putovanje te zajednički razgovor o obrazovnim aspiracijama koji vode roditelji i školska stručna služba. To je škola.
Story: Što mislite o najavljenom povratku u školske klupe? Kako gledate na odluku Ministarstva o selektivnom povratku djece, ali i na mogućnost da roditelji sami donesu odluku za svoje dijete?
Na tu odluku gledam kao na bježanje od odgovornosti. Vrlo je jednostavno - ili država jamči za sigurnost učenika i odgojno-obrazovnih radnika pa se u školu mora ići ili to ne može jamčiti te se škola može završiti na ovaj način. U svakom slučaju, ova je odluka znak nedostatka hrabrosti. Za bježanje od odgovornosti i nedostatak hrabrosti politika obično plati cijenu.
