Najbolja hrvatska atletičarka, 30-godišnja Sandra Perković deveti je put pobijedila u bacanju diska na 70. Memorijalu Borisa Hanžekovića, a u korak ju je pratio i bodrio njezin 36-godišnji trener i velika ljubav Edis Elkaseviće. Neopisivu radost i potpuno iskrene emocije opisala je samo za Story.hr, a otkrila nam je i kako se osjećaja prije velikog trenutka. Osim toga, otkrila nam je i svoju emotivnu stranu te ispričala kako ju trener i dečko motivira, a što ona njemu radi zauzvrat.
Čestitamo na velikom uspjehu, kako se osjećate?
Predivno, napokon sam se vratila na mjesto koje me čini najsretnijom osobom na svijetu, a to je atletsko borilište.
Kako ste se osjećali prije dolaska na Haak Mladost? Jeste li bili nervozni?
Nakon dugo, dugo vremena osjetila sam tremu, ali pozitivnu. Tijelo mi je treperilo jer je prošla godina dana od pravog internacionalnog natjecanja, bila sam sretna i uzbuđena, nisam mogla dočekati ući u krug za bacanje i baciti hitac, te nekako kada je sve krenulo, kao da mi je pao kamen sa srca.
Jeste li ponosni na sebe? Koliko truda ste uložili kako bi sada, napokon, bili ponosni i sretni?
Jako sam sretna - moj tim i ja. Sezona je bila jako teška, duga i naporna, a nije bilo niti jedno natjecanje. Svakodnevno smo se susretali s izazovima koje smo morali prebroditi. Od nemogućnosti treniranja, do treniranja pa nenastupanja, pa treninga bez ikakve medicinske skrbi zbog socijalne distance. Svašta je bilo isprepleteno. No na svu sreću, izvukli smo se, prebrodili smo krize, odradili smo zadnje pripreme i završili sa smiješkom na licu. Još jedanput bih se željela zahvaliti Edisu Elkaseviću i Saši Miloševiću što su bili uz mene, te što smo zajedno još jedanput pobijedili ovo ludo vrijeme. Iako nije kraj pandemiji, lakše se diše i s većim motivom započinjemo pripreme za sljedeću godinu.
Kako se osjećate kada vidite koliko ljudi je sretno zbog vas i pruža vam podršku?
To mi jako, jako puno znači. Da netko cijeni sav vaš trud i rad i da njega to istodobno usrećuje, nema ljepšeg poklona, osjećaja i sreće. Jučer, kada Mladost nije bila puna kako je ona to navikla, poželjela sam da ovo što prije prođe, takozvano novo normalno, i neka postane samo normalno.
Što radite kada ste posebno sretni, točnije, slavite što je jasno, ali što volite, npr. imati tortu, nazdraviti uz koju čašicu ili tako nešto?
Kada sam sretna, volim svoju sreću podijeliti sa svojim najmilijima. Volim biti okružena njihovom energijom i prisustvom. Nije bitno jesmo li u kući, u prirodu ili negdje treće, samo da smo zajedno. Naša mala slavlja uvijek su uz neku zakusku. A najdraži su mi mamini ručkovi. To krene u 13 i završi u 20 sati, a još dugo se probavljaju mamini specijaliteti.
Ima li nešto posebno što biste izbacili/promijenili u svojem životu?
Mislim da u životu imamo svoje uspone i padove, i da te svaka situacija nauči nekim stvarima koje u budućnosti želiš ili ne želiš ponoviti. Tako da sve što se dogodilo, dogodilo se s nekim razlogom i vjerojatno ne bi bila ovakva osoba kakva danas jesam da to nije bilo tako.
Što vas čini sretnom u životu i koliku ulogu u tome ima ljubav i vaš partner?
U životu me sitnice čine sretnom, lijepa riječ, gesta, događaj, druženje i naravno natjecanje. Edis je tu uvijek uz mene i u dobru i u zlu i mogu iskreno reći da ni tuga ne bi bila tiha niti radost ne bi bila radost da to ne podijelim s njim. On je veliki dio, mogu se slobodno izraziti, mene, te ne znam što bi bilo da ga nema pored mene.
Koliko vam znači vaša 'bolja polovica' kao podrška?
On je trener, psiholog, dečko, fizioterapeut, kritičar i mama i tata, on je sve to. Veliki je motivator i velika je podrška, uz moju mamu najbolje me poznaje, poznaje moje mane i vrline. Jednostavno zna točno tko sam ja, i prihvaća me baš takvu kakva jesam, bez zamjerki iznenađenja, negodovanja, no naravno uvijek zajedno ispravljamo jedan drugog da budemo što bolje i časnije osobe, ali to i je smisao zajedničkog života- da budemo sve jedan drugome i da zajedno silama pobjeđujemo sve nedaće i uživamo sve uspjehe.
Jeste li i vi njemu podrška? Kako, što činite da ga usrećite?
To ćete njega morati priupitati, ali s obzirom na to da je nakon devet godina i dalje pored mene mislim da je isti slučaj kao i meni s njim.
Kako ćete proslaviti dobre rezultate i u čijem društvu?
U društvu svoje obitelji i prijatelja. Ja sam društveni tip. Ta druženja, priče i zajednička veselja su meni dosta da budem najsretnija.
