Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Celebrity

Marija Škaričić: 'Baš sam bila nesretna'

Autor Ana Fazekaš
Autor Ana Fazekaš

Ono što Mariju Škaričić čini jednom od najzanimljivijih glumica današnjice njezine su razoružavajuća neposrednost, britka znatiželja i nepokolebljiva spontanost kojima pristupa životu unutar i izvan kadra

Izvor: Marko Grubišić

Pronaći termin u gustom rasporedu jedne od najpoželjnijih domaćih glumica, nije bio lak zadatak za Elle, ali urednica kulture Ana Fazekaš uspjela je ukrasti komadić kasnoljetnog subotnjeg jutra za susret s Marijom Škaričić i razgovor o njezinoj glumačkoj povijesti, zasićenoj sadašnjosti i neposrednoj budućnosti. Netom nakon što je rekordni treći put osvojila Srce Sarajeva, ovaj put za naslovnu ulogu u filmu ‘Mare’ redateljice Andree Štake, naša Mare već punom parom radi na dugometražnom prvijencu ‘Tragovi’ Dubravke Turić, a slijedi i uloga u filmu Josipa Žuvana ‘Garbura’. Otkrivamo kako fantastična glumica pristupa intimnim ulogama, u kakvu su joj sjećanju ostali turbulentni glumački počeci te čemu stremi u životu.

Kako ste? Kako izgledaju vaši dani u jeku snimanja novog filma?

Umorna sam, ali zdravo umorna. Na neki mi način to odgovara jer kad imam viška slobodnog vremena, čini mi se kao da me nešto svrbi. Bez obzira na povremenu kuknjavu, zahvalna sam što radim, pogotovo na projektu s Dubravkom Turić koja je sjajna montažerka i, pokazalo se, sjajna redateljica kratkih filmova, a sada je dobila prvu priliku izraziti se u dugom metru. Radimo puno, a kako imam zahtjevnu šminku za ulogu jer junakinja ima vitiligo, radni se dan protegne na četrnaest sati. Riječ je o debitantskom filmu skromnijeg budžeta, što također određuje ritam rada, ali ekipa je divna i pažljiva, a projekt zaista prelijep.

O kakvu je filmu riječ?

Teško ga je ukratko opisati. ‘Tragovi’ su priča o ženi koja, suočena s određenim gubicima, ostaje bez vlastitog identiteta i osjećaja pripadanja. Tema je duboko intimna, nema veze s društvenim zbivanjima i rodnim položajima. Ona se suočava s vlastitim životom do trenutka u kojemu se našla i to joj donosi, ne olakšanje jer bi to bila suviše laka riječ, nego određeno izmirenje. Prihvaćanjem svega što je bilo, znakova na koje nailazi, svoje prošlosti i sebe, otvara joj se moguća budućnost.

Marija Škaričić Izvor: Marko Grubišić

Kakav je osjećaj vidjeti finalni proizvod na kojem ste radili? Iznenadi li vas?

Da, jer stvarno uglavnom nemam pojma kako će sve ispasti. Ne mogu reći da strepim, više ne, ali sam znatiželjna. Prvi je put šokantno, posebno kad ima previše - mene. U ‘Mare’ sam u svakoj sceni pa mi je bilo teško uspostaviti distancu, ali film sam treći put gledala u Puli i mogla sam biti objektivnija. Manje sam se bavila sobom pa sam vidjela i druge stvari koje prije nisam zamijetila, detalje i rješenja koja su mi se svidjela, primjerice kako je Gabrijel super sjeo u nekim scenama, izraz lica koji Goran složi kad njegov Đuro u šali pita Mare ima li drugoga, a ona protrne…

Kada ste znali da ćete se baviti glumom?

Nisam znala! Kad sam bila mala, stalno sam nešto pjevala i glumila, upisala se u kazalište Titovi mornari i glumila Eku u ‘Eko Eko’, a onda je došao pubertet i bila sam sva nikakva, samo sam se zatvarala u sobu i slušala Beatlese (koje i dalje obožavam). U četvrtom srednje pojavila se dramska grupa pa sam pomislila kako bih mogla opet to isprobati. Nije to bila jasna odluka, uglavnom nisam mogla zamisliti da sjedim nad knjigama pa radim u uredu, to nije dolazilo u obzir. Zanimali su me i jezici, čak sam prošla na novinarstvu, to mi se činilo ok, ali sam povukla papire. Poslije se pokazalo da je gluma za mene bila prirodni put.

Jeste li uživali na Akademiji?

Ne. Ma jesam, uživala sam, ali sam se i namučila. Bilo mi je teško. Najprije sam se preselila u Zagreb iz Splita, uz koji sam bila jako vezana, a onda su počele boljke jer je to ipak studij glume i odjednom ti netko govori što sve ne valja. Govorila sam potpuno splitski, scenski pokret bio mi je noćna mora, nisam imala pojma što su apstraktne etide. Sve me počelo frustrirati. Dobila sam policistične jajnike i od njih akne pa sam morala početi piti pilule, od kojih sam se udebljala… Baš sam bila nesretna! A cijelo vrijeme gledala sam oko sebe i uspoređivala se, pitala se što uopće radim tamo. Morala sam napraviti zaokret: prvo raščistiti sa sobom koliko je glupo da patim kad sam već tu i hoću li riješiti probleme koje imam ili promijeniti studij. Postalo mi je neprirodno da se toliko stidim ako je gluma posao koji sam izabrala i konačno sam pomaknula fokus na sebe: što ja mogu, vidim, osjećam, razumijem. Tko sam, što su moje ludosti, kakvi su mi mehanizmi, što me priječi da se opustim. To je bila prekretnica. Trebalo je razbiti tu prvotnu impresioniranost kad te odjednom na Akademiji okružuju glumci i profesori, dijele se uloge - bila sam izvan sebe od svega toga. Zaokret prema unutra bio je ključan, da u sebi gradim prostor koji je moj, a ne da se osjećam kako taj dan puhne vjetar. Odatle sam išla dalje pa lijevo i desno, gore i dolje, ali nikad nisam izgubila tu lampicu koja mi se upalila. Povremeno bi se stišala, ali nikada se nije ugasila.

Što radite kada ne radite?

Razmišljam. To je već ritual koji je dio mene - buljiti u jednu točku, misliti, analizirati, svaki dan, neizostavno. Postala sam i kreativna u toj igri i zaista me zabavlja. Volim razgovarati s ljudima, kuhati, biti u prirodi, u fazama volim gledati filmove i serije, ali u posljednje mi je vrijeme najdraže biti kod kuće i raditi što mi dođe. I baš nikada mi nije dosadno. Da sam potpuno sama dvadeset dana, našla bih nešto o čemu ću misliti, čitati, što će me impresionirati. Recimo volim pogledati film zasnovan na stvarnim događajima pa istraživati što se zaista dogodilo, gledati fotke stvarnih ljudi i događaja. Ne znam koliko je to neobično s obzirom na moj posao, ali život koji vidim oko sebe zanima me puno više od filma i kazališta. Sve više uviđam jedan paradoks: ograničenja koja umjetnost ima, ali i koliko granica ona može pomaknuti te koliko je lijepo kad se netko uspije izraziti direktno i bez srama kao Andrea s ‘Marom’, Lana Barić s ‘Terezom’ ili Dubravka s ‘Tragovima’. A moj je posao ući u tuđu priču, ja sam kanal. Prije to nisam tako gledala, ali sad mi se to čini točnim: ustupim ono što imam i znam nekomu materijalu i to je zaista lijepo, ali to nisam ja. Ili, bolje rečeno, nije to moj razlog postojanja. Kad kažem “ja sam glumica”, kao da me to stisne. Život je nepregledno područje i svatko u njemu pronalazi načine da ga živi, a dio je moga života zasad da neki njegov segment koji razumijem i osjećam pokušam izraziti tuđom pričom. I moja je osobna i profesionalna odgovornost da sam u tom trenutku živa.

Najčitanije

Najnovije

loader