U javnoj sferi Natali Dizdar i dalje je glazbenica, pjevačica koja se nedavno odvažila na novi korak u karijeri - projekt Beti, u kojem su uz nju i članovi grupe Mayales, a nedavno su ga predstavili publici singlom ‘Slobodna’, no privatno ova Dalmatinka ima još nekoliko interesa kojima je potpuno posvećena. O svojoj ljubavi prema jedrenju govorila je u nekoliko navrata, ali u to da je stekla čak dvije diplome upućeni su samo rijetki. Naime, Natali je na Edukacijsko‑rehabilitacijskom fakultetu studirala poremećaje u ponašanju te diplomirala socijalnu pedagogiju, a potom je nastavila studij gestalt psihoterapije koji je završila prije tri mjeseca. Već tri godine radi s klijentima, stoga smo odgovor na neka pitanja potaknuta najnovijim zbivanjima vezanim uz koronavirus u nas i u svijetu odlučili potražiti upravo kod nje. Uspješna 36-godišnjakinja trenutačno s dečkom Williamom Pergeom boravi u Londonu, gdje su na snazi još rigoroznije mjere koje je donio tamošnji stožer, a svoje iskustvo s ovom pandemijom i savjete kako si pomoći podijelila je s čitateljima Storyja.
Story: Većina vas poznaje kao pjevačicu, ali diplomirali ste socijalnu pedagogiju, a završili ste i gestalt psihoterapiju. Već neko vrijeme radite s klijentima, bilježite li porast broja osoba koje su se javile zbog problema vezanih uz pandemiju koronavirusa? Ima li toga sve više?
Imam stalne klijente s kojima radim već neko vrijeme i koji su k meni došli prije pandemije, ali volontirala sam u udruzi Niste sami, i to najviše nakon potresa u Zagrebu i karantene. Puno smo razgovarali o anksioznosti, napadajima panike, strahu općenito, PTSP-u i slično. Ljudi se i danas na terapiju javljaju zbog nekih osobnih problema, ali je istodobno nemoguće zaobići ovu kolektivnu situaciju koja nas je sve zadesila i utječe na sve segmente života. Tako da često naši svakodnevni problemi zadobiju puno veće razmjere i crpe puno više naše energije nego što bi to bilo da ne živimo u ovako rubnim uvjetima u kojima su naše osnovne slobode ograničene.
Story: U prvom smo valu bili relativno oprezni i slušali savjete stožera, barem veći dio populacije, no primjećujemo da se sada stvara otpor. Što se promijenilo u svijesti ljudi?
Mislim da se prije svega promijenila činjenica da su u onom prvom valu naši kapaciteti i mehanizmi za adaptaciju bili puno veći, a sada smo, nakon gotovo devet mjeseci života u stanju opće zbunjenosti i neizvjesnosti, umorni. Prirodno je da je taj otpor sada puno veći. Kad se organizam umori, potrebno je odmoriti se kako bismo se vratili u osobnu ravnotežu. No s obzirom na to da smo još svi preplavljeni svime što se događa, teško je naći prostor za odmor. I zato se javlja ljutnja, odnosno otpor koji poziva na akciju.
Story: Koliko je na to utjecala činjenica da smo imali relativno opušteno ljeto? Jesu li ljudi možda iz toga zaključili da virus i nije toliko opasan?
Mislim da je ljeto nakon onog prvog vala potpunog lockdowna i integriranja svega što se oko nas događa došlo kao vrijeme za racionalizaciju gubitaka, prije svega financijskih i ekonomskih. Brojke su pale i svi smo se ponadali da je sve to ružan san i da, ako ga ignoriramo, možda nestane. Bilo je važnije spasiti sezonu i osigurati buduću egzistenciju, išlo se po načelu manjeg zla i meni je to sasvim u redu. Na osnovi svega što dosad znamo, virus i nije toliko opasan, barem za većinu ljudi, ali je opasno njegovo rapidno širenje i nemogućnost pružanja medicinske pomoći ako previše osoba oboli u isto vrijeme.
Story: U Hrvatskoj smo imali mirni prosvjed protiv mjera koje donosi stožer, ali u nekim drugim zemljama situacija je znala eskalirati. Zašto pojedinci na mjere koje bi im trebale zaštiti zdravlje reagiraju nasiljem?
Mislim da je tu ponajprije riječ o onome što sam odgovorila u prvom pitanju. Ljudi su jednostavno umorni - od gubitka slobode, nemogućnosti vođenja spontanog života koji je simbol zdravog života, financijskih gubitaka, neizvjesnosti i nemogućnosti planiranja budućnosti. Drugi je razlog što smo od početka pandemije mogli čuti puno informacija koje su u konačnici bile kontradiktorne pa je normalno da se nakon nekog vremena izgubilo ono povjerenje s početka. Smatram da je to zato što je ova situacija nova, kako za sve tako i za vodeća tijela u državi, i potrebno je vrijeme da bi se razjasnilo što funkcionira, a što ne. Mislim da se svi snalaze najbolje što mogu i traže rješenja u odnosu na to kako se situacija mijenja. Koliko je što bilo točno i ispravno, doznat ćemo tek kada sve ovo završi.
Story: Jesu li takvi prosvjedi opasni za stanje svijesti nacije i zašto?
Zapravo je prirodno da ljudi nakon ovoliko vremena reagiraju otporom. Očekivala sam da će se to u konačnici dogoditi. Ono što je po mome mišljenju propust i najopasnije u svemu ovom jest nedovoljna organizacija pomoći i podrške mentalnom zdravlju ljudi koju je, smatram, trebao pružiti sustav putem nadležnih stručnih tijela. Pritom ponajprije mislim na škole i fakultete, gdje je trebala postojati obavezna suradnja s timovima stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem kako bi djeca i mladi ljudi mogli dobiti ono što im je potrebno u ovom stresnom razdoblju, koje je posebno teško za tako osjetljivu populaciju. Mislim da nismo ni svjesni posljedica koje će pojedina djeca i adolescenti - nakon gotovo godinu dana distanciranja i nemogućnosti normalne socijalizacije - tek razviti.
Story: Kako se vi ponašate u nastaloj situaciji? Slušate li upute stožera?
Trenutačno živim u Londonu i ovdje je lockdown. Prijavila sam se za volontiranja koja su većinom online i pokušavam razviti mrežu ljudi te se pridružiti nekim stručnim timovima. Što se tiče uputa, više ih slušam nego što ne slušam. Razmišljam o svemu i imam svoj stav o pojedinim mjerama pa se u skladu s tim i ponašam.
Story: Može li se utjecati na ljude, odnosno na njihovo ponašanje kako bismo iz pandemije izišli sa što manje posljedica, i fizičkih i psihičkih?
Pa tu bih odgovornost podijelila između nas kao pojedinaca i državnih institucija, kako sam već spomenula. Ne utječe ovo stanje jednako na sve ljude. Osobama koje su inače krhkijeg mentalnog zdravlja, koje su na neki način osjetljivije, svakako bih preporučila da potraže pomoć ako osjećaju da im potrebna podrška. Postoje razne udruge koje se time bave, besplatni telefoni i pomoć. Osim toga, postojimo i mi psihoterapeuti. Mentalno zdravlje, kao što znamo, utječe i na fizičko pa je odgovornost na svima nama.
Story: Prvi se put svi susrećemo s nečim što nam znatno mijenja život, kakve će to posljedice ostaviti na našu psihu?
To je trenutačno zaista teško reći. Sigurno ne jednako na sve jer nije jednako ni utjecalo na naš život, zdravlje... jer imamo različite kapacitete. Prije svega bih poručila roditeljima, učiteljima i svima koji su povezani s djecom, sustavom ili privatno, da razgovaraju o svemu otvoreno, da aktivno slušaju i potraže pomoć stručnjaka ako osjećaju da se ne mogu sami nositi sa situacijom. Jako je važno prepoznati taj trenutak u životu i posegnuti za dostupnim resursima.
Story: Kako u ovom razdoblju sačuvati psihičko zdravlje?
Osim već spomenutog, osjećam da je važno dopustiti sebi da budemo slabi, ranjivi, uplašeni, zbunjeni, frustrirani i ljuti jer to je normalna ljudska reakcija na ovu nenormalnu situaciju u kojoj se nalazimo. Osim toga, važno je zadržati svijest o tome da život ide dalje, s nama ili bez nas, i da će sve ovo ipak jednom završiti. Mnogi od nas izgubili su svoju rutinu, strukturu, bez naše odluke izišli smo iz sigurne zone i prisiljeni smo pronalaziti nove načine da zadržimo sebe i svoj život, ali to u konačnici ne mora biti loše, kao što često i nije.
Story: Kako se riješiti panike i razmišljati racionalno?
Paničariti i razmišljati racionalno ne mora nužno isključivati jedno drugo. Čak i oni koji proživljavaju napadaje panike svjesni su da to što osjećaju nije baš normalno, ali si svejedno ne mogu pomoći. Postoje mehanizmi i strukture za ublažavanje simptoma panike, ali to ne rješava sam problem. Panika, odnosno iracionalni strah koji se javlja, obično je povezana s nekim drugim događajima u našem životu, a ovakve situacije dugotrajne izloženosti stresu zapravo su samo okidači. Razgovori sa stručnim osobama, fizički kontakt s bližnjima, vježbe disanja i uzemljenja, meditacija, boravak u prirodi, sport... sve to pomaže da se vratimo u svoju prirodnu ravnotežu. U konačnici, pratite svoje potrebe i pokušajte pronaći načine koji su vam prije pomagali u stresnim, novim i nepoznatim situacijama.
Story: Možete li nam s psihološkog aspekta objasniti zašto se ljudi više boje onoga što ne znaju nego onoga što im je poznato?
Pa nekako je logično, ono što nam je poznato samim je time i predvidljivo pa nam naše iskustvo dopušta da kreiramo projekcije i očekivanja o tome što će se dogoditi, što nam u konačnici pruža osjećaj kontrole i sigurnosti. Ono što ne znamo zahtijeva od nas prilagodbu te da iziđemo iz naših dobro poznatih obrazaca ponašanja i nađemo neki novi. Zahtijeva našu budnost i spremnost na promjenu jer nas to nepoznato može odvesti u dobrom ili lošem smjeru. U takvim situacijama izlaska iz sigurne zone događa se rast, ali se isto tako, ako nas preplavi strah od nepoznatog, može dogoditi i pad. Ukratko, u situacijama kada smo suočeni s nepoznatim, dobro je podsjetiti se i dati važnost onome što ipak znamo o tome nepoznatom. Ne dopustiti da nepoznato prevlada ono što nam je poznato.
Story: Kako pristupiti raznim teorijama zavjere koje se pojavljuju na internetu?
Manje surfati. Život na internetu nije život. To je samo hrpa informacija koja prođe kroz naš sustav, a koja dolaze do nas zbog različitih motiva onih koji to pišu. Treba kritički promatrati i biti svjestan šire slike. Internet može biti zabavan, edukativan, ali i opasan. Teorije zavjere nisu mi zanimljive i samo su mi rijetko zabavne.
