Negoduju liječnici, negoduju nastavnici, negoduju ugostitelji i turistički djelatnici, negoduju glazbenici i umjetnici… Negodujemo svi jer nas je ova pandemija doslovno bacila na koljena. Možemo zbrajati tko je više, a tko manje pogođen, možemo zbrajati koliko je tko zaradio, a koliko je tko izgubio, no činjenica je da u ovoj računici uglavnom gubimo svi. Situacija s koronavirusom natjerala nas je da preko noći presložimo svoje živote, resetiramo se i nastavimo nekim novim putem, na neki novi način. Neki su se u toj situaciji snašli bolje, neki malo lošije, ali većina se trudi izgurati godinu do kraja i nekako preživjeti. Tako su i umjetnici s kojima smo razgovarali - između ostalih i glumac Domagoj Janković - shvatili da nema puno lijeka od kuknjave te kako je vrijeme da se pobrinu za sebe. Opet! Jer je umjetnost i dosad bila vrlo neizvjesna profesija, puna uspona i padova, osobito ako nemate stalni angažman. I čini se da im je to donekle pošlo za rukom jer bez gorčine govore o mjesecima koji su iza njih te s puno optimizma i vjere gledaju naprijed!
'Kazalište ide dalje, ali nitko se ne bi čudio da sutra stane. Koliko god je u početku bilo čudno igrati pred polupraznim gledalištem, brzo smo se i na to naviknuli. Imam osjećaj da je publika koncentriranija i puna potpore, više nego prije, kao da svaki put kad igramo predstavu podsvjesno mislimo da će možda biti posljednja na neko vrijeme… Nisam još čuo da se netko zarazio u kazalištu gledajući predstavu pa se čini da te mjere zaista funkcioniraju. Zbog toga sam iznimno sretan jer ne bih volio da opet ne možemo raditi. Ipak, većina nas u kazalištu uživa u ovome poslu pa se ne bih opet htio osjećati kao dijete kad mu oduzmu igračku, jer kazalište je igra i kao
Nisam još čuo da se netko zarazio u kazalištu gledajući predstavu pa se čini da te mjere zaista funkcioniraju
takvo nije neophodno za društvo koje je u globalnoj pandemiji. Toga smo svi u kazalištu svjesni i ako dođu procjene da je previše rizično, naravno da ćemo odmah prestati raditi jer je zdravlje ljudi ipak najvažnije u cijeloj priči. Svi smo preuzeli rizik pa je moguće da se predstave odgađaju i projekti prolongiraju. S tim se strahom susreću svaki dan svi koji rade u kazalištu. Nisam u rizičnoj skupini pa ne mogu reći da me strah za sebe, ali strah me za moje bližnje koje ne bi htio zaraziti i zato se na probama, ali i bilo gdje drugdje, pokušavam paziti koliko god mogu i pridržavati se propisanih mjera. Nakon proljetnog lockdowna i puno otkazanih ili odgođenih poslova, sada radim u Teatru &TD na novom projektu autora i redatelja Ivana Penovića prema motivima Kafkina ‘Procesa’ i dobro smo uhodana ekipa, gotovo identična kao i na projektu ‘Katalonac’, kojim smo izišli prije dvije i pol godine, također u &TD-u, a publika ga je odlično prihvatila. Filip Triplat je radio scenografiju, a uz pomoć kolege glumca Karla Mrkše i glazbu. Naš Josef K je Matija Čigir, a osim već standardne ekipe - Pavla Vrkljana, Bernarda Tomića i Karla Mrkše, ovaj je put s nama i Lana Barić koja igra gotovo sve ženske uloge u predstavi. Svima nam je nedostajao posao pa ovaj put posebno uživamo jer, osim što je u &TD-u uvijek lijepo i opušteno raditi, sada uživamo i u druženju u ovom vremenu ograničenih socijalnih kontakta, a mislim da se to itekako primijetilo 25. studenoga u Velikoj dvorani Teatra &TD. Postoji neizvjesnost hoće li za tjedan dana sve stati i hoćemo li moći igrati, toga smo svi svjesni, ali radimo i nadamo se da do toga ipak neće doći... No kako god bilo, proći će i doći će neko bolje vrijeme za kazalište, a najvažnije - i za sve nas', zaključio je Domagoj za Story.
