Kada dobijete zadatak napisati tekst o sugrađanki koja živi pet minuta udaljena od vas, moram priznati da baš i nije lako, a još je teže kada svemu tome dodam činjenicu da tu osobu poznajem desetak godina. Kada sam se prije pet godina zaposlila u Storyju, 24-godišnjoj Josipi Mamić, koja se u ponedjeljak u rodno Dugo Selo vratila s brončanom medaljom s Europskog prvenstva u rukometu za žene, rekla sam kako sam uvjerena da ću jednog dana pisati o njoj.
- Vidjet ćeš, morat ću te žicati intervju. Valjda ćeš pristati tada, hoćeš li? - znala sam je zezati, iako sam zaista bila uvjerena da će ta naša šala postati istina.
Od tada se u Josipinoj rukometnoj karijeri štošta dogodilo. Usponi, padovi i teške ozljede, ali iznad svega, hrabrost, upornost, požrtvovnost i želja da jednoga dana na rukometni parket istrči u dresu rukometne reprezentacije Hrvatske. I kakva god bila ova godina, Josipa će, ali i cijela nacija, njezin kraj ipak pamtiti po povijesnom uspjehu za naš sport, posebice ženski koji je godinama podcijenjen.
No nećemo si lagati. Da ne poznajem Josipu, vjerojatno ni ja prije mjesec dana ne bih znala da naše rukometne reprezentativke putuju u Dansku. Bez ikakve medijske pompe, njih 16, tada još široj javnosti nepoznatih sportašica, krenulo je u avanturu za koju nisu ni slutile kako će završiti. Već po dolasku u Kolding dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Djevojke su, naime, vidjele na papiru na kojem su pisala imena i raspored po sobama da je vrijeme odlaska iz hotela 9. prosinca, što je službeni datum završetka prvog kruga. Samo ta činjenica dovoljno dokazuje koliku su sportsku vjeru imali organizatori u naše djevojke. No ‘otpisane’ su već u prvim utakmicama pokazale pravo lice, a sa svakom novom pobjedom naučile su cijeli svijet kako se izgovaraju njihova imena i tko su one.
No vratit ću se malo u prošlost. Još na početku srednje škole, kada Josipu nisam poznavala, često sam čula to ime i prezime - Josipa Mamić.
- Kako ta cura igra, jeste li vidjeli kakav je gol Mamićka zabila, ta je cura pravi talent - često se pričalo po dugoselskim kafićima. Nekoliko godina poslije Josipu sam i upoznala, a nakon samo jednog druženja s njom, shvatila sam da ona živi rukomet i da je pravi pojam sportašice. No njezin sportski put nije bio nimalo lak, a u gotovo 20 godina otkako se bavi rukometom, dio je, nažalost, provela na rehabilitaciji. No ni tada odustajanje za nju nije bilo opcija, a svi koji je poznaju divili su se njezinoj ustrajnosti i želji da se vrati na teren.
- Operirala sam prednji križni ligament dva puta u lijevom koljenu, godinu za godinom. Iskreno, ne znam je li mi teže bilo psihički ili fizički, ipak mislim da je psihički. Pokušavaš shvatiti zašto baš ti opet, je li se možda negdje pogriješilo u rehabilitaciji ili je jednostavno tako moralo biti. Ma, teško, preteško je bilo, rekla bih. Bila sam na rubu da odustanem od svega. Zadesila me loša psihička faza, ali obitelj me ohrabrivala, kao i dečko Ivan, prijateljice također. Oni su mi bili vjetar u leđa - prisjeća se Josipa tih dana. Nakon ozljede koljena, zbog čega je prije tri godine gotovo okončala karijeru, put iz Dugog Sela doveo ju je u ŽRK Bjelovar. Njezin mukotrpan rad i trud nisu ostali nezapaženi kod trenera Hrvoja Cikoje koji joj je pružio priliku da postane dio standardne sedmorke, a ona je svoj status željela opravdati, iskoristiti, što je i napravila - prometnula se u najboljeg strijelca bjelovarskog kluba.
- Život u Bjelovaru je odličan. Cure u klubu odlično su me primile, grad je kao da sam tamo rođena, a ljudi su predivni. Svi su pristupačni i uljudni, a nas rukometašice građani poprilično prate. Pravi je to rukometni grad i atmosfera. Naravno da mi nedostaju obitelj, dom, prijatelji, pa i kućni ljubimci. Kada god mogu, vikendom odem kući, obiđem najmilije i dođem odmoriti dušu - govori Josipa kojoj je poziv u reprezentaciju ove godine došao kao najljepši dar za sve godine rada.
- Bila sam presretna, naravno, jer sam mnogo radila za taj poziv. Na prvoj sam utakmici nekoliko minuta imala pozitivnu tremu, ali brzo me prošla, osjećala sam da sam konačno tu gdje sam trebala biti prije svih operacija. Cure su me odlično prihvatile, sve smo postale kao velika obitelj - govori Josipa koja je prethodnih tjedana pokazala izrazitu hladnokrvnost u realizaciji te je na ovom prvenstvu igrala kao da je igrala na nekoliko natjecanja.
Ubrzo se za njezino ime pročulo i Josipa je postala tema svih sportskih portala, ali i drugih medija koji su željeli otkriti što više informacija iz njezina života. Zahvaljujući njezinim suigračicama iz Bjelovara, vrlo se brzo otkrilo da je Josipa ovisna o palačinkama i slatkom, što se po njezinoj tjelesnoj građi i vitkoj liniji nikada ne bi reklo. I kada sam joj se prošlog tjedna javila i rekla da naše proročanstvo od prije pet godina postaje stvarnost, pitala sam je smijem li i napisati da je jedna od najvećih ljubiteljica slatkog.
- Ma smiješ, samo napiši. Apsolutno sam preslaba na slatko - govori Josipa s kojom kave i šetnje uvijek završe u palačinkarnicama, a njezine palačinke uvijek su najsočnije. Nerijetko u takvim situacijama možete očekivati da će vam nekoliko sati poslije poslati poruku: “Ej, jel’ i tebi sada zlo?”
No šalu na stranu. Josipa je i velika ljubiteljica životinja, ima ih nekoliko, a željela bi ih imati i više.
- Voljela bih jednog dana imati azil i pomagati životinjama. Obožavam i glazbu, ples te pjevanje, bez toga mi dan ne može proći. Što god da radim, u pozadini svira glazba, pjeva se. Odmah su misli vedrije i pozitivnije - kaže. A, osmijeh i pozitiva još dugo neće nestati s njezina lica, ali ni lica svih onih koji je vole i poznaju njezin profesionalni put. Veliku podršku, kao što je i sama rekla, Josipa ima i od dečka, također rukometaša Ivana Panjana koji je krajem listopada klub u Sesvetama zamijenio francuskim Sarrebourgom. Ljubav na daljinu nikako im nije prepreka, a jedno drugome najveća su motivacija.
- Bez moje obitelji, dečka i prijateljica, ništa ovo ne bi bilo moguće. Kada su svi dignuli ruke od mene i rukometnog puta, oni su svi bili prisutni i vjerovali su u mene, pa i onda kada ja nisam. I zato, hvala im na tome - rekla je za kraj Josipa. Predviđam da ćemo idući put raditi putopis iz neke strane zemlje jer, kažu sportski znalci, nakon Europskog prvenstva bit će zatrpana ponudama, i to iz jakih inozemnih klubova.
