Rođen je i odrastao u Dalmaciji, a zbog posla godinama živi u Zagrebu. No već neko vrijeme u njemu tinja želja za promjenom - želja za životom u prirodi koju je prošle godine i ostvario. Glumac Slavko Sobin kupio je kuću u blizini Novog Marofa koja će u budućnosti postati njegov novi dom. No tu nije kraj njegovoj priči s prirodom - osim što obrađuje svoj vrt, Slavko nastoji što više živjeti održivim načinom života koji bismo polako i svi mi trebali početi prakticirati. Naime, već godinama stižu alarmantna upozorenja kako kazaljke na satu kad je riječ o ekologiji i klimatskim promjenama već pokazuju 5 do 12 te kako bismo se više trebali usredotočiti na očuvanje našeg okoliša. S tim na umu i ovaj broj Storyja posvećen Danu planeta Zemlje tradicionalno izlazi u zelenom izdanju, a Slavko, koji krasi našu naslovnicu, još jednom nas sve poziva da poduzmemo barem malene, ali važne korake za bolju i kvalitetniju budućnost.
Story: Prošle godine ostvarili ste dugogodišnju želju – kupili ste kuću na selu. Kada se u vama javila potreba da zagrebačku adresu zamijenite onom u nešto mirnijemu mjestu?
Sigurno već pet, šest godina sanjam o kući, svom komadu prirode, šume, miru, tišini, barem prva i zadnja dva sata u danu. Ne pamtim da je postojao baš neki okidač za odluku, više se postupno razvila svijest kako najbolje mislim i najbolje se osjećam kad sam s društvom ili čak i sam s psima u prirodi. Kako se ta svijest razvijala, postalo je jasno da onda tako trebam i živjeti.
Story: Što ste zapravo osvijestili: želju da pobjegnete od stresa, da imate vlastiti vrt…?
Pa, evo, to čak i nije bila stvar odluke, više slušanje intuicije i praćenje gdje se najbolje osjećam. Gužve mi stvaraju anksioznost, zdravu razinu stresa volim, ali dovoljno je imam na poslu. Ne mislim u lošem smislu, ali dugi su to sati, velika je to koncentracija i puno je ljudi na setu pa sam imao potrebu u slobodno vrijeme osigurati si potpuni mir kako bih u što kraćem vremenu mogao napuniti baterije.
Story: Kako to da ste se odlučili za unutrašnjost, ipak ste rođeni na moru?
Nisam tražio vikendicu nego dom, a moj je posao većinom vezan za Zagreb pa je moralo biti negdje u okolici. Dosta je čudno, zapravo, ali planine i šume me opuštaju više od mora. Toliko kratko vremena posljednjih nekoliko godina provodim na moru da to uvijek povezujem s godišnjim, razonodom, partijanjem, nekom dobrom akcijom, a u ostatku godine mi treba mir.
Story: Kako izgleda vaša kuća na selu, koliko zemlje imate?
Ima dosta zemlje, nisam toliko tražio, ali mene je našla nevjerojatno povoljna prilika. Općenito je ta kuća mene našla. U slučajnom razgovoru doznao sam za nju, otišao je vidjeti i znao da je to to. Ne izgleda još nikako jer sam odlučio adaptirati postojeću kuću, a taj proces traje puno dulje nego što sam očekivao. Ali bit će top.
Story: Doista planirate ondje živjeti ili će to biti vaša oaza za odmor i bijeg od svakodnevice?
Živjeti, živjeti. Barem se nadam. Nikad prije nisam živio tako izolirano, možda cijelu ideju previše romantiziram, možda uopće nisam za to, vidjet ćemo.
Story: U vrijeme izolacije prošle godine posadili ste razno povrće, je li to prvi put da ste radili u vrtu?
Zapravo jest. Nešto malo, vrlo malo pomagao sam roditeljima oko maslina i našeg malog vrta u Kaštel Kambelovcu, ali tada sam bio mlađi, ljeniji i manje zainteresiran za samoodrživost. Nevjerojatan je osjećaj stvoriti sam sebi hranu. Tko ne razumije, vjerojatno će zakolutati očima na ovu izjavu, ali osjetiš neku povezanost s prirodom i zahvalnost. Pokušavam minimalizirati unos mesa, a to je uz vrt koji ti konstantno nešto daje stvarno lako.
Story: Jeste li s tim nastavili i ovoga proljeća? Namjeravate li u budućnosti i dalje sami proizvoditi svoju hranu?
Na moju veliku žalost ove ću godine to preskočiti zato što veći dio godine neću biti u Hrvatskoj, a ne bih mogao podnijeti da to gore propada.
Story: Proizvodnja vlastite hrane velik je korak prema održivom načinu života. Na koje ste još načine inkorporirali ekologiju u svoj svakodnevni život?
Nedovoljne, ali učim. Što god čujem od drugih da rade, nastojim raditi i ja. Razdvajam otpad, izbjegavam plastiku maksimalno, trudim se da potrošnja vode u kućanstvu bude minimalna, automobil nastojim koristiti samo kad moram, iako ne mogu reći da baš imam najbolji eko friendly auto, tu su neki drugi prioriteti presudili u odabiru. Puno griješim, ali nastojim svaki dan paziti što više, a kad se napokon preselim u kuću, nastojat ću živjeti maksimalno osviješteno. Imam nekoliko uzora koje pratim u tom pogledu, recimo kolegicu Petru Kurtelu koja pravi chemical free proizvode, a to bih svakako uveo kao sljedeći obavezan korak.
Story: Plastika je velika prijetnja okolišu jer je zastupljena u većini proizvoda koje koristimo. Kako ste vi doskočili tom problemu?
Nikad, ali nikad ne uzimam plastične vrećice u trgovinama. Ako zaboravim ponijeti svoje platnene, uzmem ili papirnatu ili biorazgradivu i ljuti me što su one nekoliko puta skuplje od plastičnih umjesto da se dijele besplatno. Koristim vlastitu ‘to go’ šalicu za kavu. Recikliram i nastojim kupovati proizvode koji su već u recikliranoj ambalaži. Odgojen sam tako da mislim kako nikad u životu nisam bacio otpad na pod, ako igdje vidim plastični otpad, pokupim ga… To su zaista sitnice i ne čine me velikim zaštitnikom Zemlje, ali vjerujem u doprinos svakog pojedinca.
Story: Kažu da je razina mikroplastike na morskom dnu najviša u povijesti. S obzirom na to da ste iz Dalmacije, primjećujete li i sami veće zagađenje obale danas nego u razdoblju kada ste bili dijete?
Najviše me ljute širenja plaža, nasipavanje plaža i uništavanje habitata podvodnog svijeta. Ljuti me svojatanje morskog pojasa. Ljuti me otpad. Ponekad mislim da za naš narod jednostavno nema nade. Nije baš da vidim one žute vreće za recikliranje pred svojom zgradom. Nevjerojatno je da ljudi još nisu shvatili da ćemo sve uništiti, a da nam nitko nije dao pravo na to.
Story: Hrvatska je u vrhu EU po broju smrti od zagađenog zraka. Kako bi se riješio emisije štetnih plinova, njemački Heidelberg mogao bi postati prvi grad bez automobila. Vaše prijevozno sredstvo najčešće je bicikl. Iz iskustva, može li se većina toga u Zagrebu obaviti i bez automobila?
Ma može. Zagreb je ravan i idealan za to. No ima tu posla u vezi s infrastrukturom, što se pogotovo vidi kad je pojačan promet biciklima s ovim novim uslugama dostave.
Story: Populacija životinjskih vrsta u posljednjih 50 godina smanjila se za više od dvije trećine, izumiranje prijeti za oko milijun biljnih i životinjskih vrsta, u posljednjih 300 godina nestalo je oko 85 posto svjetskih močvarnih područja, a više od 65 posto oceana je ugroženo. Unatoč tim alarmantnim podacima, većina još ne razmišlja dovoljno o zaštiti okoliša i posljedicama klimatskih promjena. Što je vas osvijestilo po tom pitanju, kada ste shvatili da ćete morati promijeniti navike?
Hararijeva knjiga ‘Sapiens’ osvijestila mi je činjenicu koliko je životinjskih vrsta općenito tijekom povijesti istrijebio čovjek. Neki se slučajevi mogu pripisati hranidbenom lancu, ali većina ih se mora pripisati obijesti. Uništili smo šume, vode, floru, faunu, zrak… Većina ljudi razmišlja samo o ovom jednom trenutku u kojem oni žive i ne razmišljaju o tome što ostavljaju idućim naraštajima. Ne želim sudjelovati u tome da našoj djeci i njihovoj djeci uništim dom. Ne mogu shvatiti da ljudi nisu očarani činjenicom koliko je priroda spektakularna i koliko nam je dala te da je uzimaju zdravo za gotovo. Želim biti zahvalniji od toga.
Story: Neke su se tvrtke odlučile za male, ali važne promjene pa na policama možemo naći reciklirani toaletni papir, platnene ili biorazgradive vrećice umjesto plastičnih, odjeću i obuću od recikliranih materijala… Jeste li i vi prigrlili te novitete?
Apsolutno, dosta sam toga već spomenuo, ali dodao bih da uvijek koristim biorazgradive papirnate vrećice za skupljanje psećeg izmeta i ako mi dopustite, čak bih iskoristio priliku da reklamiram jedan mladi domaći brend Ecodog. Čini mi se da u ovoj situaciji nije deplasirano spomenuti ih. I jedna od važnijih stvari, nastojim ne biti pretjerani konzument ičega. Kupujem minimalno nepotrebnih stvari, ne gomilam odjeću, ne gomilam ništa. Općenito me fascinira ideja minimalizma i to je lifestyle kojem težim. Manje potražnje znači manje proizvodnje, a to je ključ velikih promjena.
Story: Čini se kako nam je pandemija koronavirusa pomogla da usvojimo promjene neophodne za rješavanje ekološke krize. Želja za zdravljem i sigurnosti dovela je do toga da počnemo živjeti drukčije, mnogi su kao i vi počeli uzgajati vlastitu hranu, obustavljena su putovanja na velike udaljenosti zbog čega je zabilježen pad emisije ugljičnog dioksida… Mislite li da će kriza prouzročena bolešću COVID-19 doista promijeniti način na koji razmišljamo o okolišu?
Ne mislim da će pandemija promijeniti išta. Edukacija i novi zakoni, strogi zakoni promijenit će situaciju. Bavimo se nekim smiješnim politikama, lijevo ili desno, umjesto da politika bude na globalnoj razini i rješava globalne probleme, kao što je pitanje očuvanja okoliša. Pa neka se neki posprdno smiju tome i misle da to nije stvaran problem, ali neka isto tako budu kažnjeni za, primjerice, odbijanje recikliranja otpada.
Story: Mogu li osobe iz javnog života utjecati na pojedince da se i sami angažiraju u zaštiti okoliša? Koristite li tu svoju poziciju?
Uvijek treba prvo počistiti ispred svog praga. Ako radim nešto što smatram dobrim i korisnim, plasirat ću tu informaciju dalje. Ali daleko sam ja još od nekoga tko može biti glasan uzor.
