Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

AZIJU ZAMIJENILA HRVATSKOM

JAPANSKA BALERINA U RIJECI 'Zbog korone i plesa mi se slomilo srce'

Autor Maja Šitum
Autor Maja Šitum

Japanska balerina Mao Fujita svoj novi dom pronašla je u Rijeci. Ova 20-godišnjakinja sjajno se snašla u tom lučkom gradu, no nakratko ga je morala napustiti kada se od posljedica zaraze koronavirusom oporavljala u domovini

Izvor: Mario Lesić

Tijekom školovanja bila sam fokusirana na ostvarenje svog cilja - početak profesionalne baletne karijere. No kada je počela pandemija, obuzela me tjeskoba i bojala sam se da se moj san nikada neće ostvariti. Pokušala sam raditi i ostati fokusirana, ali nije bilo lako vježbati u malom stanu. Nisam ni sanjala da ću postati dio ovog ansambla pa mi je ponuda stigla iznenadno. Bila sam dirnuta i sve mi je bilo nadrealno. Ne mogu dovoljno zahvaliti svojoj ravnateljici Maši Kolar na povjerenju i podršci. Poštujem njezinu strast prema ovoj umjetnosti, kao i odlučnost i entuzijazam u umjetničkom i osobnom smislu. Ona uvijek zrači snažnom energijom, iznimno nas motivira i podiže razinu energije cijelog ansambla - kaže 20-godišnja balerina Mao Fujita koja nije dvojila treba li prihvatiti ponudu HNK Ivana pl. Zajca. Nakon što je na natjecanjima osvojila brojne nagrade, završila Australsku baletnu školu i plesala u produkcijama poput ‘Giselle’, ‘Uspavane ljepotice’ i ‘Coppélije’, karijeru je nastavila u Rijeci.

fujita Izvor: Mario Lesić


- U Hrvatsku sam došla u rujnu 2020. godine. Moju je selidbu pratila bujica osjećaja jer ovo je prvi put da sama živim u Europi, a dolazeći iz Azije, osjećala sam se kao potpuni stranac. No jako mi se sviđa život u Rijeci, fascinantna je atmosfera u tom divnom lučkom gradu. Drago mi je što sam ovdje započela karijeru i što imam priliku upoznati i osjetiti novu kulturu. Osjećam se jako ugodno i sigurno, a nakon što se smiri pandemija, voljela bih putovati po zemlji - govori Japanka koju je domaća publika upoznala kao Marie u slavnom ‘Orašaru’.
- Ne želim zaboraviti onaj osjećaj dok sam pripremala Marie, kao ni cijelu izvedbu. Bila sam iznimno sretna i zahvalna što su takvu priliku pružili neiskusnom plesaču poput mene pa sam osjećala veliku odgovornost i nepotreban pritisak. Trudila sam se zadržati koncentraciju i na svakoj probi dati sve od sebe kako bih ojačala samopouzdanje. Imala sam tremu, prije izvedbe nisam mogla spavati i vodila sam unutarnju borbu: sprema sam - nisam spremna, nisam dovoljno dobra. Izvedba je brzo prošla, a svaki trenutak bio je poput sna. Uživala sam dijeliti pozornicu s kolegama koji su mi bili velika podrška. Nikad neću zaboraviti to čarobno iskustvo - opisuje Mao koja je u rodnom Tokiju s četiri godine napravila prve baletne korake.
- Prijateljica me pozvala da se s njom prijavim u mali baletni studio. Otišla sam tamo sa svojom mlađom sestrom Mei. Ne sjećam se prvog dana, ali znam da sam bila jako mala, mrzila sam rastezanja i najdraži su mi bili chassé i skakutanje po dvorani. Nisam voljela bazične stvari, ali sam uvijek sa zanimanjem gledala starije balerine i njihove divne špice. Htjela sam ih i ja nositi, ali naravno da moja učiteljica nije mogla dopustiti da ih nosi djevojčica koja nema dovoljno snage i čije kosti još nisu sazrele. Tada mi je bilo sedam ili osam godina i odlučila sam da više ne mogu čekati pa sam napravila svoje; meke papučice napunila sam toaletnim papirom kako bih dobila kvadratni oblik i onda bih tako stajala na svojim ‘špicama’ od papira - smije se djevojka koja je poslije krenula u veći studio.
- Na probnom satu gledala sam djevojčice svojih godina kako izvode komplicirane vježbe, inspirirale su me i rekla sam majci da im se želim pridružiti. Jako sam sretna i zahvalna što su mi roditelji Yoko i Takeshi dopuštali da probam sve što me zanima i bili su mi golema podrška, a balet je na kraju postao moja najveća ljubav i velika strast. Prije sam znala zaplesati u trgovinama, na parkiralištima. Svagdje - veselo opisuje umjetnica i otkriva koje su pozitivne, ali i negativne strane baleta.

fujit Izvor: Mario Lesić


- Najbolje je znati da nas ljudi dolaze gledati i da im cijeli ansambl pruža nestvarno iskustvo koje ih veseli. Kada sve sjedne na mjesto nakon napornog timskog rada, profesionalni baletani na pozornici mogu iskusiti veliku euforiju. Najteže je održavati optimalne tjelesne uvjete i mentalno zdravlje. To je teško brojnim plesačima. Nije lako osjećati zadovoljstvo i pouzdanje u vlastito tijelo. Ponekad me ti osjećaji sprečavaju da potpuno uživam u plesu. Posao je profesionalnog plesača izložiti svoje tijelo i upotrebljavati ga za izražavanje, a karijera nam može biti jako kratka i moramo iskoristiti svaki dan kako ne bismo potratili vrijeme - objašnjava Japanka koja je i sama iskusila koliko problema tijelo može zadati. Naime, potkraj siječnja, usred rada na baletu ‘Odiseja’ zarazila se koronavirusom, a oporavak nije bio lak i brz.
- Bilo mi je teško psihički i fizički. Stalno sam bila iscrpljena, nisam mogla doći do daha, osjećala sam bol u prsima, imala glavobolje, mučnine, bol u mišićima, nesanicu, izgubila sam osjet njuha i okusa. Nisam se mogla rastezati jer ne bih mogla disati i odmah bih osjetila vrtoglavicu. Tijekom prva dva tjedna cijelo sam vrijeme bila u krevetu, a kada sam se vratila na posao, nisam mogla ništa raditi jer sam bila slaba. Svakim bi pokretom uslijedila jaka glavobolja, vrtoglavica, morala sam uzeti tabletu protiv bolova i sjesti. Pokušala sam vratiti snagu, ali bilo je sve teže. Liječnik mi je rekao da su to posljedice koronavirusa koje mogu trajati od tri do šest mjeseci te da moram biti strpljiva i zasad moram prestati plesati, što mi je slomilo srce jer smo imali probe za premijeru ‘Odiseje’. Um je toliko želio plesati, ali tijelo mi to nije dopuštalo. Osjećala sam se bespomoćno, depresivno i ravnateljica me pitala želim li uzeti mjesec dana slobodno i otići kući. To me iznenadilo jer mi nije palo na pamet otići u Japan i ondje se oporaviti. Razgovarala sam s roditeljima koji su bili vrlo zabrinuti i preporučili su mi da se vratim - kaže balerina koja se nakon puta koji je trajao 24 sata vratila u rodni grad, gdje je ostala 40 dana.

fujita Izvor: Mario Lesić


- Kada sam vidjela svoju obitelj, osjećala sam se sigurno i opušteno. Svaki tjedan išla sam na preglede, a liječnik mi je propisao biljne lijekove koji su mi pomogli u borbi s umorom i glavoboljom. Prva četiri tjedna bilo mi je čak i gore nego u Rijeci. Dosta sam spavala i nisam mogla šetati ni deset minuta, a tata mi je rekao da izgledam kao zombi. Znala sam da će sve to proći, ali tada sam mislila da nikada više neću biti zdrava i nisam mogla zamisliti da ću ponovno plesati. Gotovo dva mjeseca nakon što sam se zarazila počela sam se bolje osjećati; mogla sam šetati, gledati predivne trešnje u cvatu i bio je to divan osjećaj - sve je bilo šareno i svijetlo, za razliku od crnila koje je obojilo moj svijet dok sam patila. Postajala sam sve snažnija i pokušala plesati, nevjerojatno je kako se tijelo sjeća pokreta. Izgubila sam mišiće i izdržljivost i bilo je teško, ali osjetila sam čistu sreću i zahvalnost što sam ponovno zdrava i što sam se vratila baletu - opisuje plesna umjetnica koja je danas ponovno u Rijeci. S roditeljima se svakodnevno čuje putem videopoziva, a iako bi jednog dana voljela naučiti plesti, taj će hobi morati pričekati jer trenutačno priprema dva nova baleta.
- U kreativnom smo procesu na dva projekta koji će izići u lipnju - divni ‘Pathetique’ Douglasa Leeja i snažno ‘Posvećenje proljeća’ Maše Kolar. U prvom plešemo uz smirujuću Beethovenovu glazbu, a u drugom postajemo divlje životinje uz odličnu glazbu Stravinskog. Uživam biti u dvorani s odličnim plesačima i koreografima koji me nadahnjuju. Jako sam sretna jer sam se zdravog tijela i uma vratila u divan grad - zaključuje.

Tagovi

Najčitanije

Najnovije