Mi smo ljut narod. Stalno smo ljuti, i kad treba i kad ne treba. Još nedavno opravdano smo se ljutili zbog male Nikol. Nažalost, uvijek smo ljuti distancirani, iz udobnosti svoga doma, i nedovoljno fokusirani da bismo tu ljutnju kanalizirali u nešto produktivno. A onda smo percipirali da je Maja Šuput dijete nazvala Bloom, kao i poklone koje prima od najranijih dana, a koje si mi ne možemo priuštiti, i jednostavno više ne preostaje ljutnje za ostale. Kakva to majka kažnjava dijete tako neobičnim imenom? Kako će se to dijete osjećati kada učiteljica u školi prozove Ivana ili Anu i digne se četvrt razreda, a kada prozove Blooma, ustaje on, a svi pogledi uprti su u njega? Svi znaju tko je Bloom. Nema nedoumica ni šaranja pogledom kao u potrazi za traženom Anom ili Ivanom. Hoće li biti usamljen u prozivanju? I što uopće radi Centar za socijalnu skrb? Nije ni čudno što nam zlostavljaju djecu kada Centar nesposobnjakovića i dalje skrštenih ruku promatra obitelj koja je odlučila biti sretna i pritom ne mari za mišljenje dušebrižne okoline.
Ne, ne pretjerujem. Zaista postoje ljudi, i ne žive negdje daleko, koji bez trunke sarkazma raspravljaju o nesposobnosti Centra za socijalnu skrb koji dopušta celebrityjima da djeci daju nehrvatska imena, naslikavaju se na društvenim mrežama, nose kupaće kostime koji im dobro stoje i općenito uživaju u životu. Odjednom prestaju biti važna sva ona zlostavljana, nevoljena, gladna, zanemarena, prestrašena, mrtva djeca. Pitamo se gdje je pravda za Blooma, Lumi, Balie, Balda, Leeloo, Taishu i ostalu djecu koja će ostati obilježena cijeli život zbog jedinstvenog imena. Enfants terribles, djeca uskraćena za plov u moru prosječnosti i neprimjetnosti, vrište za pomoć nasmiješena u zagrljaju svojih roditelja. Nije lako biti ‘drukčiji’. Ipak, sigurna sam da je mnogo lakše biti drukčiji kao Bloom, sin Maje Šuput zbog koje će djeca iz razreda s nestrpljenjem čekati prvi roditeljski da okinu selfie ili nažicaju autogram, nego ‘drukčiji’ zato što roditelji nemaju novca za brendove koje diktira privilegirana masa ili za dobar auto iz kojega ga svako jutro ‘ispljunu’ pred školom. Ili zato što su, prema mjerilima mase, jednostavno estetski neprihvatljivi.
Onog trenutka kada izgovorite: “Što će reći dijete kada ga klinci u školi budu maltretirali zbog imena, mame, tate, tetke, statusa?”, zapravo ste opravdali čin zlostavljanja
Ova posljednja marginalizacija različitosti nije nam toliko zanimljiva da bismo se njome bavili. Pomalo nas i plaši jer mogla bi otkriti neke gadne stvari o nama, primjerice da smo zapravo apatične, isprazne ljušture koje ponekad zablistaju, kao nakon potresa u Baniji, ponukane djelovanjem mase. Ali kada djelujemo samostalno, činimo to beskorisnim lamentiranjem o ‘štetnosti’ imena Bloom. Nakon neke zlostavljačke tragedije koja svojom surovošću napokon postaje dostojna naše pažnje, uvijek slušamo kako okolina ništa nije primjećivala. Uvijek smo u sto čuda - kako je moguće da nitko nije naslutio, morali su prepoznati znakove. Jesu li? Za takvo detektiranje mora nam biti iskreno stalo, moramo htjeti slušati i promatrati svijet oko sebe. Ok, učili su nas da ne guramo nos tamo gdje mu nije mjesto, no vješto ga guramo kad je riječ o detekciji preljubničkog čina supruga oštrokondžaste susjede, kao što i sokolovom preciznošću hvatamo zericu prenježan pogled kolegice koketuše upućen našem šefu. Osim toga, morali bismo si priznati da sudjelujemo u formiranju malih zlostavljača koji samo pokorno slijede naš primjer i pripremaju se za ulogu potencijalnih velikih zlostavljača.
Onog trenutka kada izgovorite: “Što će reći dijete kada ga klinci u školi budu maltretirali zbog imena, mame, tate, tetke, statusa?”, zapravo ste opravdali čin zlostavljanja. Pritom ne govorimo o stigmatizaciji djece zločinaca, ubojica, lopova čija će djela, nažalost, obilježiti odrastanje i život tih nedužnih bića. Govorimo o djeci čiji su se roditelji usudili biti drukčiji a da pritom svojim činom ne ugrožavaju ni vas ni okolinu. Duboko je uvriježen stav da djeca i njihovi roditelji ne smiju isticanjem i različitošću buditi prezir i agresivnost okoline, što zapravo opravdava i potiče nasilje predatora, a izvor problema pripisuje upravo žrtvi. A to nas čini sudionicima nasilja. Ono smo što vidimo i što činimo. Ne moramo nužno bježati od svake vijesti vezane uz Blooma kako ne bismo postali kraljevi trivijalnosti i socijalne neosjetljivosti, možemo samo odabrati način na koji ga vidimo. Ja ga vidim kao odvažnog holivudskog ljepotana s naslovnih stranica. Priznajte da Bloom Tatarinov zvuči kao Brad Pitt, George Clooney, netko kome je samo nebo granica.
