'Vjenčanje je bilo predivno, a zbog dolaska bebe smo nervozni'

Zagrebački chef Jakov Harambašić nedavno je oženio svoju odabranicu Anitu nakon pet godina veze. Imali su malo slavlje sa svega 20 uzvanika, a na njihov poseban dan preplavile su ih emocije te su osjećali kako je doista 'to to'. Za Story.hr mladi je par ispričao detalje svadbe, a nadovezali su se i na skori dolazak njihovog prvog djeteta. Jakov je priznao kako mu je najbitnije da je njegova Anita sretna, a budućoj ulozi oca jako se veseli. 

Opišite nam kako je izgledao trenutak kada ste ugledali Anitu u vjenčanici? 

Kada sam ugledao Anitu u vjenčanici dogodio se neki skok emocija u mom organizmu, preplavile su me. Zapravo i ne zbog same vjenčanice, više sam primjećivao njen zarazni, iskreni osmjeh s dvije rupice na obrazima koje su me dirnule i prvi put kada sam je vidio. Baš te rupice na dan vjenčanja su me vratile natrag, kroz svih naših 5 godina, kroz svaki djelić sekunde koji smo prošli zajedno. Te dvije rupice su bile jedno veliko DA prije samog obreda, jedna potvrda da pristaje i da je sretna. Drugo, apsolutno ništa nije bilo bitno. 

Uskoro ćete postati i otac. Kako se osjećate? 

Taj osjećaj nije moguće opisati. Svu tu ljubav, sreću, radost je nemoguće ispoljiti van. Ne znam što će tek biti kada bebica stigne. Nestrpljiv sam, tih devet mjeseci traje vječnost. Biti otac za mene je nešto najdivnije u čemu se čovjek može ostvariti, ali postoji doza straha, rekao bih pozitivnog. Ne žudim da budem najsavršeniji tata i ne žudim da dijete ima nemoguće, ali žudim da opravdam ulogu oca, a ne da se samo nazivam otac. To je velika odgovornost koja donosi tu dozu straha, ali nadam se uspjehu. Upravo to je i jedan od razloga zašto sam se udaljio od karijere. Gradimo ispočetka, korak po korak, obitelj, pa tek onda posao.

Što će Vam biti najbitnije pri odgoju?

Najvažnije u odgoju će nam biti steći uzajamno povjerenje. Možda me nakon ovoga netko čudno pogleda, ali smatram to najtežom i najvažnijom stavkom. Na povjerenju se grade svi odnosi, pa tako i s djecom. Uz dobar odnos i odgoj je lakši i prirodniji. A iz samog povjerenja i dijete već puno uči. 

Postoji li doza nervoze u svemu?

Naravno! Prva nam je beba i nervozni smo. Sto pitanja nam je u glavi, ali naučeni smo zajedno donositi odluke i kvalitetno komunicirati, tako da većinu problema, strahova i svega što sa sobom nosi stres i nervozu, lako riješimo. Zajedničkim snagama ćemo uspjeti i u ulozi roditelja, siguran sam.

Ni Anita ne krije sreću zbog dolaska njihove djevojčice koja će im upotpuniti zajednički život. Otkrila nam je ime koje će joj nadjenuti, kako se osjeća te se poput Jakova, osvrnula na detalje s nedavne svadbe. 

Kako teče trudnoća? Kako se osjećate? U kojem ste mjesecu?

Trudnoća teče odlično, bez nekih većih problema. Trudničke 'tegobe' jesu prisutne i dosta me usporavaju, ali ne smeta me to. Uživam u njima i divim im se. Jako su slatke moram priznati. Osjećaje ne mogu opisati, njih treba doživjeti. Mogu samo reći da se nikada nitko ne može osjećati toliko divno kao buduća mama ili žena koja se već ostvarila kao mama. Posebno nešto. Trenutno smo u šestom mjesecu. 

Znate li spol bebe i jeste li već razmišljali o imenima?

Ime znamo već odavno, još kao dečko i cura maštali smo o djeci i razmišljali o imenima. Htjeli smo posebno ime koje nije prečesto, ali isto tako da nije zastarjelo niti 'pretjerano moderno'. Naša Julija je već dugo poprilično aktivna curica. Njena silna aktivnost me uvjerila da je dečko, nevjerovano je da curice mogu biti tako aktivne. Ali evo, UZV nas je uvjerio u suprotno i presretni smo. Spol nam je nebitna stvar, važno nam je da raste, razvija se i da sve prođe dobro.

Uz bebicu, rekli ste sudbonosno 'da' Jakovu. Izgledali ste divno. Kako su izgledale pripreme, potraga vjenčanice?

Da! Sudbonosno DA rekla sam Jakovu još 2019. godine na civilnom vjenčanju. Ovo je bila točka na 'i' i rekla bih ono pravo, neraskidivo, čvrsto DA. Pripreme su krenule još prije dvije godine, kada je vjenčanje zakazano. Plan je bio da imamo vjenčanje s oko 600 uzvanika, na kraju je to bilo s njih 20, nama najbližih. Na samom početku priprema bilo je nervoze, pojavom pandemije ona je nestala. Nismo odustajali, ali smo se pomirili s činjenicom da neće biti kako smo planirali. Na kraju je bilo puno bolje od planiranog i sve bih isto ponovila. Izbor vjenčanice, za mene nije bio težak i napet zadatak. Probala sam ih nekoliko i odlučila se za najudobniju i onu u kojoj vidim sebe. 

Čime Vas je Jakov osvojio?

Pa, većina žena bi vjerojatno sada rekla izgledom. Kod mene to nije bio slučaj. Ne mogu reći da jednim dijelom ne osvaja i sami izgled, ali to svakako nije bilo prvo što sam primijetila kod njega. Osvojio me njegov karakter i osobnost. Pažljiv je, osoba je koja prepoznaje i cijeni prave vrijednosti. Obitelj, prijatelji i odnos s njima su mu najvažnija stavka u životu. Odnose njeguje beskrajno i cijeni trenutke. Uz sve to veseljak je i osoba koja za bitno ne poznaje granice. Uvijek ima adekvatno rješenje. Ljudi koji su uključeni u njegov život znaju da će ih čuvati kao svo blago svijeta. Meni je to bilo sasvim dovoljno da me osvoji. Naravno, s vremenom sam upoznala još njegovih vrlina i mana, koje su me uspjele osvajati. I evo, danas nakon pet godina, uvjerena sam da je to to, osoba mojih snova.

Sjećate li se trenutka kada ste znali da je on 'the one'?

Da. Bio je to trenutak kada mi je pokazao da je sve spreman napraviti za mene, odnosno za nas i nekada u budućnosti svoju obitelj. O detaljima ne bih puno u javnosti. Ali ono što mogu dodati je da je takve trenutke nastavio nizati kroz naših pet godina samo potvrđivao ono što mislim. Naravno, nailazili smo na prepreke i probleme, ali i uspješno ih rješavali. Odricao se za mene, nas i našu budućnost. Slijedio me i sravljao karijeru, koja mu je bila jako bitna i za koju je živio sa strane. Tako smo iz Dubrovnika, gdje smo se upoznali, preselili u Split. Nije bio oduševljen idejom, ali moj fakultet mu je bio važnijih od njegovih osobnih ciljeva. Nakon Splita smjestili smo se u Trogir, gdje je ponovno krenuo graditi svoje snove, sve do pandemije. Nakon toga selimo za Samobor, odnosno Svetu Nedelju, u njegovo mjesto rođenja, gdje smo i danas. Sve to vrijeme bio je daleko od svoje obitelj i najbližih, ali nije gledao to kao nešto negativno. Mislim, bila sam i ja, ali smo valjda imali jedno drugo i bilo nam je sasvim dovoljno. Poprilično mladi smo se osamostalili i nadopunjavali jedno drugo. Danas potpuno 'stojimo na svojim nogama' i iskreno ponosimo se svime što smo prošli skupa. Bez neke uvrede bilo kome, često znamo reći da smo lavovi i da bi puno parova takvu turbulenciju života, kakvu smo imali doslovno kao klinci davno završilo.