NAGRAĐIVANA REDATELJICA: 'Iskusila sam najdublju patnju, ali i radost'

Nakon što je 2015. godine gostovala s filmom ‘Svečanost i dužnost’, na ZagrebDox vraća se iranska redateljica Firouzeh Khosrovani nagrađivanim dokumentarnim filmom ‘Obiteljska rendgenska slika’. Portretom svoje obitelji i prikazom kako se mijenjao odnos moći između njezina sekularnog oca i religiozne majke revolucionarke pokazala je kako se mijenjalo društvo u njezinoj rodnoj zemlji. Samo za Story opisala je koliko je bilo teško raditi na tom intimnom filmu i kako je dualnost uz koju je odrastala utjecala na njezin život.

Story: Film obiluje i snimkama koje pokazuju kakav je tada bio život u Iranu i Švicarskoj, gdje su vaši roditelji živjeli prije vašeg rođenja. Je li bilo teško nabaviti sav taj materijal?
To su kućne snimke na 8-milimetarskom filmu i za njih sam također poslala upit svim prijateljima i obitelji. Molila sam ih da mi pošalju ako imaju takvih filmova koje još nisu digitalizirali ili ako poznaju nekoga tko bi ih mogao imati. Sve što sam dobila digitalizira sam i ako bih primijetila nešto što je korisno za film, tražila sam dopuštenje za korištenje i tada sam pazila da ne snimam krupne planove osoba. Koristeći povijesne filmove i snimke, pokazala sam svoje iskustvo, ali i iskustva drugih. Čak i da sam imala puno obiteljskih filmova možda ne bi bili korisni jer bi to bile snimke naših piknika i rođendana, a željela sam pokazati i ono što se događalo izvan kuće. Prosvjede i revoluciju također su snimili ljudi i nisam koristila snimke državne televizije.

Story: Kako ste uopće došli na ideju raditi takav, vrlo intiman film?
Godinama sam imala ideju, ali nije bilo pravo vrijeme i trebala sam imati dobar odmak od prošlosti. Drago mi je što ga nisam prije snimila, da sam na njemu radila prije deset godina bio bi potpuno drukčiji. Glavna ideja došla je od pokidanih fotografija iz obiteljskog albuma. Znala sam da bi to mogla biti dobra metafora za dekonstrukciju i preispitivanje prošlosti. Ren­dgensku sliku majčine slomljene kralježnice nakon skijaške nesreće željela sam upotrijebiti kao vrstu skeniranja sjećanja i povijesti. Ispitati ono što je ispod kože. Tu je i ideja kuće razdijeljene na dva dijela - majčin i očev. To je koncept moje rastrganosti između dvije ideologije, dvije stvarnosti, dva svjetonazora i dva roditelja. Taj dualizam i polarizacija u srži su svega.

Story: Kako je bilo odrastati u takvom kućanstvu? Morali ste biti dobar diplomat.
Jesam. Da nisam bila, ne bih danas mogla snimiti ovaj film. Mogu se jako dobro prilagoditi jer sam od ranog djetinjstva bila u središtu konflikta, u dva različita dijela kuće. Imala sam ulogu mirotvorca i dio je moje osobnosti da sam poštena.

Story: U filmu ste vrlo neutralni. Da ste film snimali prije deset godina, mislite li da biste ipak zauzeli stranu, majčinu ili očevu?

Starenje i iskustvo bili su dobri za rad na ovom filmu jer nisam htjela suditi i bilo je teško izraziti tu neutralnu poziciju. Htjela sam dati jednako vrijeme i težinu svakom roditelju kako bismo shvatili svakog od njih. Poruka filma je da ne trebamo nikog suditi i da svatko ima svoje pravo. Htjela sam dati uvid i u njihovu prošlost kako bi gledatelji shvatili zašto je majka postala religiozna revolucionarka i zašto je htjela osvojiti dom kao svoj teritoriji. Realnost u kući reflektira stvarnost izvan nje, odnosno ono što se događalo vani reflektiralo se u kući i mogla sam prikazati državu i društvo prije i nakon revolucije. Prije revolucije bilo je vrijeme moga oca, a nakon nje vrijeme moje majke. Ta podjela i dualizam i dalje postoje u Iranu. 

Story: Je li vam uvijek bila namjera promjenom moći u vašoj kući pokazati moći u Iranu?
Da, ovo je film o mojoj zemlji. Htjela sam snimiti vrlo osobnu priču i svojom malom obiteljskom povijesti pokazati veću povijest države. Koristim vezu svojih roditelja kao metaforu i pokazujem da dvije ideologije i dalje postoje te pokazujem da možda svi možemo živjeti zajedno kao što su mogli živjeti moj roditelji pod istim krovom. Moguće je koegzistirati. 

Story: Kako je danas?

Obje strane postoje, a kako sam još od djetinjstva bliža očevim vrijednostima, više živim kao što je živio otac, ali razumijem i poštujem majčine vrijednosti.

Story: Rekli ste da je majka vidjela film i da joj se sviđa. Jeste li se savjetovali s njom tijekom rada?
Jesam, pogotovo u pisanju dijaloga. Ponekad sam je pitala za njezina sjećanja, a ponekad sam se oslanjala na svoja sjećanja iz djetinjstva i na njima temeljila te fikcijske razgovore.

Story: Je li vas što iznenadilo tijekom rada na tom projektu?
Bilo je jako teško i ne znam imam li energije za još jedan takav projekt. Tijekom godina rada na filmu iskusila sam najdublju patnju, ali i strp­ljivost, zadovoljstvo i radost. Napravila sam nekoliko verzija tijekom montaže i kada sam imala neku ideju za koju nisam nikako mogla naći slikovni prikaz, bilo mi je teško uvjeriti sebe da je ostavim i krenem dalje. Svaki je detalj minuciozno propitivan i promišljen, od prve do zadnje rečenice bilo je jako izazovno. Pokušala sam ispričati priču kolektivnog iskustva i osjećala sam odgovornost da to napravim vrlo pošteno i jasno te da se ne dotičem teških problema koje nisam sposobna potpuno objasniti.

Story: Koliko vam je bila važna glazba?
Savjetovala sam se sa skladateljem i rekla da želim koristiti puno klasičnih djela kojih se sjećam iz djetinjstva. Istodobno sam htjela i dosta revolucionarnih pjesama te drugih stilova koji su različiti i raznovrsni kao i sam život. Film se odvija tijekom pedesetak godina, ali željela sam da je bezvremenski i zato u njemu nikada ne odrastem. Uvijek imam šest, sedam godina jer tako gledatelji neće morati računati i brojiti koliko je vremena prošlo između događaja. I djevojčica koje me predstavlja ima neutralnu poziciju jer dijete jednako voli oba svoja roditelja.