'Mogu reći da imam profesionalni život, ali i da sam duhovna osoba'

Presretni smo što možemo odati priznanje jednoj od središnjih ličnosti svjetske kinematografije. Svojim radom u području vizualnih umjetnosti, kao izvanredan filmski autor i fotograf, Wim Wenders publici uvijek donosi nezaboravne priče i emocije - izjavio je Mirsad Purivatra, direktor Sarajevo Film Festivala. Naime, na 27. izdanju SFF-a odat će se počast cijenjenom njemačkom redatelju Wimu Wendersu za izniman doprinos filmskoj umjetnosti nagradom Počasno Srce Sarajeva, a u sklopu programa ‘Posvećeno’ bit će prikazana retrospektiva njegovih odabranih filmova. Tako će se na velika vrata na Sarajevo Film Festival vratiti jedan od najvećih redatelja današnjice, i to deset godina nakon što ga je posjetio prvi put i predstavio svoje revolucionarno 3D filmsko ostvarenje ‘Pina’, dugometražni dokumentarni hommage legendarnoj koreografkinji Pini Bausch nominiran za Oscara.

- Neću raditi ništa drugo. Potpuno sam se zakačio za ovo. Mislim da je 3D još neistražena kinematografska priča i u mojim je knjigama to idealan medij za dokumentarni film budućnosti. Nije 3D izmišljen kako bi nam pokazao druge planete. Izmišljen je kako bi nam pokazao vlastiti planet - smatra Wenders.

Na ovogodišnjem izdanju SFF-a njemački će redatelj održati masterclass, a bit će organizirana i posebna projekcija novorestaurirane verzije njegova filma ‘Hotel od milijun dolara’, koji je 2000. osvojio Srebrnog medvjeda na Berlinskom festivalu.
Wim Wenders, pravog imena Ernst Wilhelm Wenders, rođen je 1945. godine u Düsseldorfu, njemačkom gradu koji se tada nalazio u britanskoj okupacijskoj zoni poznatoj kao Zapadna Njemačka, sve do ponovnog ujedinjenja. Studirao je medicinu prije nego što se prebacio na filozofiju, a potom prekinuo i taj studij. Želio se preseliti u Pariz i namjeravao je postati slikar.

- Moji prvi dojmovi o ljepoti nisu vezani uz stvarnost nego uz slike jer sam rođen odmah nakon rata. Moj rodni Düsseldorf bio je razoren, 90 posto grada bilo je u ruševinama, ali dok ste dijete, to ne doživljavate. Mislite da tako izgleda svijet. No postojao je bolji svijet, a njega sam vidio jedino na jeftinim grafičkim otiscima koji su visjeli na zidovima naše kuće. Bilo je tu nekoliko starih nizozemskih slika i francuskih krajolika. Ti jeftini otisci davali su mi nadu da vani postoji neka druga vrsta svijeta i zato sam poželio biti slikar - izjavio je, ali ipak je prevagnula ljubav prema kinematografiji.

- Jako su me ohrabrili američki slikari koji su počeli koristiti kamere - Andy Warhol i Stan Brakhage. To su bili slikari koji su mi se svidjeli, a odjednom su oni počeli snimati filmove. Počeo sam misliti da su kamere logičan sljedeći korak za slikare pa sam tako i ja počeo snimati kratke filmove, ali promatrao sam ih kao slikarske uratke. Nisam o sebi razmišljao kao o filmašu. Međutim, odjednom sam shvatio da snimanje filma nije slikanje i da se u stvaranju filmova koriste montaže i zvukovi, dijalog i glazba, pa su moji potpuno nenarativni filmovi polako postajali sve narativniji - otkrio je za NPR.

Budući da se nije uspio upisati u francusku Nacionalnu filmsku školu, radio je kao graver, a onda se vratio u Njemačku. Upisao je filmsku školu i radio kao novinski filmski kritičar. Godine 1970. snimio je svoj prvi igrani film ‘Ljeto u gradu’, što mu je ujedno bio i diplomski rad. Međunarodno priznanje stekao je sredinom sedamdesetih godina kao jedan od pionira novog njemačkog filma i smatra se jednim od najvažnijih autora u povijesti kinematografije.

Potkraj sedamdesetih godina prihvatio je poziv Francisa Forda Coppole da realizira film ‘Hammett’ inspiriran biografijom američkog književnika Dashiella Hammetta. Za boravka u SAD-u Wenders je snimio i filmove ‘Munja nad vodom’, portret njegova filmskog idola Nicholasa Raya, kao i hvaljeni i višestruko nagrađivani film ceste ‘Paris, Texas’.

- Zastrašujuća stvar u snimanju tog filma bila je velika vjerojatnost upadanja u zamku ponavljanja nečega što je već viđeno. Zakleo sam se sam sebi da neću kopirati ni oponašati bilo koji film koji sam dosad vidio o Zapadu i da ću ga snimati kao da tamo nitko nikada nije bio. Da bih to učinio, pripremao sam se nekoliko mjeseci i samostalno putovao samo kako bih fotografirao američki Zapad, doživio te boje i nevjerojatnu svjetlost koja ne postoji nigdje drugdje na svijetu - objasnio je.

- Mislim da je za svakoga tko počne raditi na nečemu novom, bio to glazbenik ili pjesnik, važno da vjeruje kako nitko prije nije radio takvo što. Čak i ako griješite i poslije shvatite da se vaš rad dotiče ideja koje su drugi imali prije vas. Postoji samo određena količina stvari koje možete ispričati. Ako pogledate povijest filmskog stvaralaštva, većina izvrsnih filmaša zapravo je cijeli život radila na jednoj priči. Tu ponajprije mislim na Johna Forda ili Alfreda Hitchcocka. Pogledate li njihov rad, vidjet ćete da su svaki put pričali jednu priču u novim varijacijama - stav je Wima Wendersa.

O sebi kaže da mu je srednje ime - istraživač, a upravo su takvi njegovi filmovi.
- Postoji film Johna Forda ‘Tragači’ i ponekad mislim da je to moja glavna tema. To su ljudi koji traže, pokušavaju definirati za što žive, pokušavaju pronaći smisao svog života, traže ljubav… Čini se da je to ključna stvar koju rade moji likovi - objasnio je za NPR prije nekoliko godina.

Neki od njegovih najvećih naslova, kao što su ‘Paris, Texas’, ‘Kraljevi ceste’ ili ‘Alice u gradovima’, putopisni su filmovi.

- Možda je to povezano s mojim djetinjstvom i atmosferom u Zapadnoj Njemačkoj gdje sam odrastao. Bio je to vrlo uski prostor s mnogo granica, a ljudi su, barem sam ja tako osjećao, bili prilično uskogrudni. Dakle, najveći nagon koji sam imao kao dijete, najveće zadovoljstvo, bilo mi je putovati. Putovao sam prvi put vlakom kada sam imao pet godina i bio je to divan dan u djetinjstvu. Sjedio sam u vlaku i nitko me nije promatrao. Išao sam baki. Majka je bila trudna i nije mogla poći sa mnom, ali dovela me do vlaka i pokušala pronaći ljude koji će me motriti na putovanju. Nisam mogao vjerovati da to radi! Bio sam jako ljut na nju i rekao joj: “Ne želim da me itko gleda!” Na moje veliko olakšanje nije pronašla nikoga tko bi pazio na mene i izišla je iz vlaka. Bio sam samo ja i shvatio sam da sam pronašao najveću radost u životu - putovati sam - ispričao je za The Talks.

Njemački redatelj oduvijek je bio tih čovjek svjetske kinematografije. Skroman u ponašanju, diskretan u inovacijama, ugledan i vječno posvećen učenju nečega novog. Uz film, u ranim godinama zaljubio se u fotografiju.

- Počeo sam fotografirati kao dijete. Otac je bio amaterski fotograf i zaista je htio da i njegov sin zavoli taj hobi, tako da imam kameru otkad znam za sebe. Fotografirao sam cijeli život i uvijek sam to uzimao zdravo za gotovo. Dok bih jeo, slušao glazbu, uvijek je fotoaparat bio uz mene. Fotografija je bila dio onoga što sam radio u tom trenutku. Poslije sam to počeo primjećivati i ozbiljnije se baviti fotografijom negdje 1983. godine, kada sam putovao američkim Zapadom pripremajući se za film ‘Paris, Texas’. Sam sam putovao isključivo u ulozi fotografa. Na kraju su se fotograf i redatelj u meni razdvojili. Fotografija je pola mog života i nema nikakve veze s mojim filmovima. Putujem kako bih fotografirao. Za mene je to druga profesija - izjavio je za Interview Magazine.

Uz fotografiju Wendersa cijeli život prati glazba.

- Nisam je zavolio preko noći. Odrastajući, prvi doticaj s Amerikom bila mi je književnost. Čitao sam svaki dan, a dvije omiljene knjige bile su mi ‘Pustolovine Toma Sawyera’ i ‘Pustolovine Huckleberryja Finna’. Nakon toga svidjeli su mi se stripovi. U Njemačkoj su bili nepoznati, a ja sam postao kolekcionar. Skupljao sam svaki strip koji je postojao, od ‘Mickeyja Mousea’ do ‘Supermana’. Onda je, kada sam imao desetak godina, na red došao rock ‘n’ roll. Dotad me glazba nije zanimala jer mi se nisu sviđale njemačke pjesme koje je majka slušala na radiju. Ali kad je stigao rock ‘n’ roll, shvatio sam da je to najbolja glazba na svijetu. Dakle, sve što sam stvarno volio dok sam odrastao bilo je američko. Kupio sam sve dostupne ploče, ali kako su moji roditelji mrzili rock ‘n’ roll, morao sam čuvati ploče kod prijatelja. Kada morate braniti nešto što zaitsa volite, onda vam se to počne sviđati još više, a meni se jako sviđalo što su svi ti interesi bili samo moji. Moji su roditelji mrzili stripove, mrzili su rock ‘n’ roll, a kad su doznali koje filmove idem gledati, bili su i protiv toga. Dakle, sve što sam volio morao sam braniti - prisjetio se za The Talks redatelj koji se dvaput selio u Ameriku, ali naposljetku se odlučio vratiti u Berlin.

- Dvaput sam donosio odluku da odem u Ameriku i dvaput sam se vraćao. Moj prvi boravak u Americi bio je nekako nesretan. Film zbog kojeg sam otišao bio je ‘Hammett’, a njegovim krajnjim rezultatom nisam bio zadovoljan. No imao sam sreću što sam napravio ‘Paris, Texas’ koji mi je omogućio povratak jer nisam se htio vratiti poražen. Htio sam se vratiti s nečim dobrim. Berlin je tih devedesetih godina bio u lošem stanju. Klima nije bila kreativna pa sam se ponovno odlučio za Ameriku, ali s vrlo različitim idejama i nadama. Više nisam bio mlad, naivan filmaš. Međutim, cijelo to vrijeme znao sam da ću se vratiti. Za razliku od ostalih redatelja iz Njemačke i Austrije koji su u Ameriku otišli kao prognanici, za mene to nikad nije bilo progonstvo jer sam to shvaćao kao paralelni život. Amerika mi se jako svidjela, i dalje je volim, ali u određenom trenutku shvatio sam da su moji korijeni i moja duša u Europi. Ovo je mjesto kojem pripadam - objasnio je za The Talks.

Wenders je primio mnogo nagrada, uključujući Zlatnog lava za film ‘Stanje stvari’ na Venecijanskom festivalu, Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu za ‘Paris, Texas’, Leoparda časti na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu. Prije devet godina osnovao je Zakladu Wim Wenders u Düsseldorfu, čime je stvorio okvir koji objedinjuje njegovo kinematografsko, fotografsko, umjetničko i literarno životno djelo pa je ono postalo trajno dostupno široj javnosti zahvaljujući digitalnoj restauraciji i konzervaciji. Neprofitna zaklada podržava i mlade talente u području inovativne narativne kinematografije, posebice stipendijom Wim Wenders koju dodjeljuje Film- und Medienstiftung NRW, te promovira filmsko obrazovanje.

Njegov privatni život bio je dosta buran, barem ako je suditi po biografiji, ali Wenders o njemu nikada nije htio previše govoriti. Ženio se pet puta. Prvi brak s glumicom Eddom Köchl trajao je od 1968. do 1974., drugi s glumicom Lisom Kreuzer od 1974. do 1978., s pjevačicom Ronee Blakley bio je sretan od 1979. do 1981., a od od 1981. do 1982. s glumicom Isabelle Weingarten.
- Nikada se nemojte zaljubiti u svoju glavnu glumicu. To govorim iz iskustva i blagoslov je što sam napokon pogledao iza kamere - smijući se prije nekoliko godina savjetovao je mlade redatelje. Ljubavnu sreću naposljetku je pronašao s fotografkinjom Donatom Wenders s kojom je u braku od 1993. godine.

- Privilegij je biti dio umjetničkog para. Obožavamo to! Donata ima svoj posao, osim kada radim na filmu. Tada radi kao fotografkinja tijekom snimanja, što joj daje privilegirani pogled na set. Uvijek je uz kameru i zna sve što radim. Vidi sve što se događa. Svatko ima svoj posao i svi su jako zaposleni, a Donatin je posao da gleda. Na kraju točno zna kakav je bio dan, što sam snimio, što nisam uspio snimiti, zna jesam li nešto zeznuo. Ona je moj najbolji kritičar i sve zna puno bolje nego moji asistenti. Toliki je užitak imati nekoga tko razumije što se dogodilo. Kada ne snimam filmove, ona radi na svojim projektima - rekao je i dodao da se potpuno razlikuju u pristupu fotografiji.

Ona obožava fotografirati ljude, a on će napraviti sve da na fotografijama nema žive duše.

- Donata je jedina osoba s kojom mogu putovati, inače moram biti sam kada putujem kako bih fotografirao. Ujutro odemo iz hotelske sobe, svako na svoju stranu. Oboje tražimo susrete. Navečer se nađemo i ona mi priča kako je promatrala čajnu ceremoniju ili kako je susrela radnike u polju, a ja joj govorim kako sam pronašao čudna mjesta, kuće i poglede. Nimalo me ne zanimaju ljudi kada fotografiram. Odnosno, zanimaju me ljudi, ali isključivo na način što mi neko mjesto može ispričati o njima. Donata razgovara s ljudima, upoznaje ih, prati ih, sprijatelji se s njima, a ja okolo hodam sam. Kao filmaš sam ionako stalno okružen ljudima - objasnio je redatelj koji je, prema pisanju njemačkih medija, želio imati djecu, ali zbog njegove sterilnosti koja je posljedica bolesti u poslijeratnim godinama to, nažalost, nije bilo moguće. Kao tinejdžer htio je postati katolički svećenik, ali život ga je odveo u drugom smjeru. U intervjuu za ASX otkrio je što mu vjera danas znači.

- Puno sam čitao Bibliju. Znate da se deklariram kao kršćanin, ali u trenutku kada sam zaista počeo vjerovati u Isusa Krista, prestao sam ići u crkvu - izjavio je, ali duhovnost je ostala njegov pokretač.
- Ne mogu je odvojiti od sebe. Mogu reći da imam profesionalni život, ali i da sam duhovna osoba. To dvoje dio je moje osobnosti. Duhovnost me vodi u svakodnevnom životu. Primjerice, trudim se nemati predrasuda prije nego što odem nešto ili nekoga fotografirati. Ne želim imati određeni ishod fotografije, ne želim prejudicirati - objasnio je za ASX i dodao da je vjera učvrstila njegov posljednji brak.
- Znala sam da se ne mogu udati za čovjeka koji ne vjeruje u Boga. A kada sam čula da je on vjernik… i još kada mi je rekao da je u mladosti želio postati svećenik! Za nas je vjera stijena na kojoj stojimo - rekla je Donata u istom intervjuu.

Prije tri godine Wenders je snimio film s poglavarom Katoličke crkve, papom Franjom. ‘Papa Franjo, čovjek od riječi’ naziv je dokumentarnog filma u kojemu je Wenders portretirao čovjeka odgovornog za milijardu i pol katolika u svijetu.
- Nisam htio snimiti film o njemu, nego s njim. Htio sam predstaviti njegove ideje. Riječ je o jedinstvenoj osobi - poručio je slavni njemački redatelj.