'Ja jesam melankolik. Život sam je na tragu tragikomedije i negdje na toj crti tragikomičnog koje je smiješno s nekakvim gorkim okusom, mislim da je tamo to nešto što sam ja želio biti kao glumac', i bio je, gotovo do posljednjih dana svog života, glumački bard Žarko Potočnjak. Svoje viđenje života preslikavao je na uloge koje je iznio u više od 150 kazališnih predstava, 25 igranih filmova i tridesetak serija.
- Žarkec je bio veliki glumac i veliki prijatelj. Njegovi tekstovi bili su razrađeni do detalja, on je predstave izvodio dajući ne 110 posto sebe, nego 1000 posto. On je bio golman na našim gostovanjima. I veliki Arsen Dedić napisao je pjesmu ‘Kad se Žarko baci’. Ostat će mi zauvijek slika njega kao djeda koji je s ponosom pokazivao fotografije svojih unuka. Žarko je bio faca - rekao je sjetnim glasom kolega Alen Šalinović. Legenda hrvatskoga glumišta, veliko ime drame HNK u Zagrebu i osnivač glumačke družine Histrion preminuo je u 76. godini.
Potočnjak, koji se 3. veljače 1946. godine rodio u Pakracu, kao mladić je sanjao da će graditi brodove. Ljeta je provodio kod djeda u Šibeniku, na malom brodogradilištu drvenih brodica pa je tu ljubav pokušao ostvariti i u profesiji upisujući se na Fakultet strojarstva i brodogradnje. No kako je ljubav prema glumi rasla u njemu od njegove devete godine, Potočnjak je paralelno upisao i glumačku akademiju. Nju je završio, studij brodogradnje zapostavio te cijeli život zbog toga pomalo žalio.
- Da sada mogu nešto promijeniti, sigurno bih završio brodogradnju. Kad se samo sjetim crteža u koje sam znao uložiti 17 neprospavanih noći, a onda od umora po njima proliti tuš. I sad mi dođe da plačem - ispričao je Potočnjak za Story prije 16 godina. U svojoj radionici kod Okića, 20 kilometara od Zagreba, ipak je stvarao brodove. Možda nije postao brodograditelj s diplomom, ali ljubav prema modelarstvu nitko mu nije mogao oduzeti.
- Još ih izrađujem i htio bih, ako dođe do te proslave mog rada, izložiti ih i pokazati ljudima što sam radio kad nisam s njima, kad nisam na pozornici. To me zapravo jako opušta i tu rade samo prsti, a mozak je na određeni način opušten te ponekad vrti predstavu i nalazi rješenja - otkrio je 2019. zagrebački fakin koji je brzo nakon upisivanja Akademije dobio prvu televizijsku ulogu u filmu ‘Prikupljanje hrabrosti’. Glumio je u filmovima ‘Izbavitelj’, ‘Živi bili pa vidjeli’, ‘Večernja zvona’, ‘Glembajevi’ i ‘Ljeto za sjećanje’, dok je ulogama u ‘Dugoj mračnoj noći’, ‘Libertasu’ i ‘Pjevajte nešto ljubavno’ obilježio jednu eru hrvatskog filma. I danas se svi s melankolijom prisjećaju njegovih uloga u serijama ‘Lažeš, Melita’ i ‘Smogovci’, a pamti se i nenadmašni angažman u serijama ‘Bitange i princeze, ‘Nad lipom 35’, ‘Najbolje godine’... Još nakon prvih uloga dobio je nadimak Guma zbog svoje nevjerojatne prilagodljivosti likovima koje je glumio, ali i zbog mršavosti, gipkosti i vratolomijama koje je izvodio na setovima.
I taj ga je nadimak zaista savršeno opisivao, a najbolje je taj karakter prenosio u kazališne uloge. Teatar je, naposljetku, ipak bio njegova najveća ljubav. Prvi kazališni angažman imao je u zagrebačkoj Komediji. Mačevao se, plesao, pjevao i izvodio svakojake vratolomije, a onda je prešao u Gavellu u kojoj je proveo, ispričao je jednom prilikom, najboljih 18 godina života. Prije deset godina, slaveći četiri desetljeća na sceni, na pitanje kako gleda na svoju karijeru, Potočnjak je za Story odgovorio da više razmišlja o ulogama koje nije realizirao kako je htio:
- Uloge koje sam odradio kako sam htio su odrađene, dobile su svoj prostor. One koje nisam uspio realizirati prema svom ukusu, ostaju u mislima, progonjene pitanjima što bi bilo kada bi bilo.
Sa Zlatkom Vitezom iz Rinocerosa, kazališta koje je pokrenuo s kolegama s Akademije 1973. zbog nezadovoljstva stanjem u hrvatskom kazalištu u to vrijeme, osnovao je Histrione. Posvetili su se temelju starog kazališta iz srednjeg vijeka i donosili kazalište manjim mjestima. Iz Gavelle je 1994. prešao u HNK u Zagrebu, gdje je i ostao do 3. veljače 2021. godine, kada je na svoj 75. rođendan obznanio da se povlači s glumačke scene.
- Pogledajte samo te sapunice i što se sve piše o glumcima. To ne sliči ni na što. Nema tu više gušta. Neki bi mogli reći da samo kukam, ali jednostavno mislim da je kazalište u kvaliteti barem prepolovljeno. U glumi smo trenutačno na jednoj četvrtini onoga što su nekada radili veliki hrvatski glumci. O njima su se pisali eseji i knjige - izjavio je tada za Večernji list, dodajući da glumci danas 'ne znaju jesu li glumci sapunica ili kazališni glumci'.
Uz to što je mnogo radio, na privatnom planu brodio je, slikovito rečeno, od bonaca do uzburkanih morskih pučina, prolazio brodolome i na kraju pronašao svoju mirnu luku. U kolegicu Asju Jovanović zaljubio se 1982. godine na snimanju drame ‘Čovjek koji se bojao kupiti šibice’, premda je tada imao djevojku. Ljubav su u početku tajili, a kada se Potočnjak drznuo sa službenom djevojkom pojaviti na premijeri Asjine predstave, ona ga je pljusnula.
- Stigao sam joj samo doviknuti: 'Mala, tobom ću se oženiti.' Godinu dana nije htjela čuti za mene, ni vidjeti me, a ja sam zbog nje putovao u Dubrovnik, pojavio bih se u bilo kojem dijelu Hrvatske gdje je imala predstavu. Na kraju je moja upornost urodila plodom. U ljeto 1983. vjenčali smo se u staroj crkvi u Bolu na Braču, za turneje s Histrionima - ispričao je za Gloriju. Uskoro su dobili kćer Mirnu, a s godinama je Asja sve manje glumila te se više posvećivala obiteljskom životu. Tonula je sve nezadovoljnija, a Potočnjak, priznao je, to nije primjećivao. Na kraju su se odlučili razvesti.
- Ružnim razvodom i lošim odnosom s bivšim partnerom možete si stvoriti samo zlo, a civiliziranim odnosom ne znate što ćete postići, ali barem ostavljate prostor za potencijalno dobar odnos. Mi smo odabrali ovaj drugi način. Besmisleno je vraćati se u prošlost, ali danas znam da u brak, uz emocije, treba uključiti mozak. Ako vjerujemo da se ljubav nakon nekog vremena potroši, znači da je treba njegovati - izjavio je za Story godinama nakon razvoda kada su upravo on i Asja zajedno glumili u histrionskoj predstavi ‘Legenda o svetome Muhli’, a potom i u seriji ‘Najbolje godine’.
- Kada kolege Mustafa Nadarević i Kruno Šarić odu u mirovinu, ja ću biti najstariji član ansambla pa se ne zavaravam kako se to ne približava. Zapravo bih se volio manje skitati po setovima, a više posvetiti mlađim generacijama i pedagogiji - ispričao je za Story prije 11 godina.
Mustafa je lani otišao u neki bolji svijet, a Žarko je, prije polaska za njim, ostvario svoju želju i predavao scenski govor na Sveučilištu Libertas na studiju filmske i kazališne glume. Nekoliko mjeseci nakon razvoda 2002. godine razbolio se i odstranjen mu je karcinom na desnom plućnom krilu. Premda su šanse za preživljavanje bile vrlo male, pobijedio je bolest. U bračnu luku više nije htio uploviti, ali posvetio se poslu jednako profesionalno kao i na početku karijere. Zdravlje mu se godinama kasnije opet pogoršalo.
- Prije otprilike 40 godina, dok sam još bio mlad, liječnik mi je rekao da imam bronhitis i da bih trebao prestati pušiti. Nisam to tada ozbiljno shvaćao jer sam pušio od 16. godine. No sve to dovelo me do toga da danas moram piti puno lijekova i primati kisik kroz cjevčice jer bolujem od kronično opstruktivne bolesti pluća, odnosno KOPB-a - otkrio je prije dvije godine za Story.
Tada je već bio u dugogodišnjoj vezi s deset godina mlađom partnericom Višnjom Pešić koja mu je bila stalna podrška, utjeha i izvor snage, zajedno s dvoje unučadi koje je rodila njegova kći Mirna. Upravo će njima za igru ostati bogata zbirka brodova koje je njihov djed marljivo stvarao desetljećima, slušat će njegov glas dok budu gledali Šlepa u sinkroniziranoj verziji crtanog filma ‘Auti’, a jednom kad odrastu, ponosit će se što je upravo njihov djed bio jedan od najvećih hrvatskih glumaca u povijesti, u svojoj jednostavnosti i duhovitosti nenadmašan.
